Čuju li strane vlade krike Dalmatina

pišeꓽ Petra Ivanišević

Nema načina da se RH izvuče iz "dalmatske odlučnosti", kako su govorili i pisali zagrijani nacionalisti krajem 80ih godina prošlog stoljeća. "Najskuplja hrvatska riječ" i dalje je na visokoj cijeni. 

Unutarnji (pseudo)dijalog o Dalmaciji bliži se kraju i analitičari već navode kako je doživio krah. Glavni dio onoga što se u njemu čulo bio je suprotan namjerama koje je hrvatski premijer predstavio kao polazište. Većina predstavnika intelektualne elite jasno se odlučila ili za zamrznuti sukob ili za oružani. Za razliku od većine oporbene alternative (s nepodnošljivo iritantnim ultranacionalistima kao paradigmom), Plenković je shvatio kako zamrznuti sukob nije opcija u kojoj se išta može dobiti. Ali, on nema ni volje ni snage ići dalje i ispuniti očekivanja malobrojne prozapadne javnosti i nevladinog sektora (koji je gotovo uništio) te napraviti korak prema trajnom rješenju, što može značiti samo prihvaćanje kako Dalmacija ima pravo na samostalan razvoj i međunarodnu afirmaciju.

Umjesto toga, hrvatska politička elita slijedi stari put, očekujući kako će ovaj put imati više sreće. Protraćeno povijesno iskustvo. RH ponovno traži rješenje za dalmatinsko pitanje u smislu teritorijalnih kategorija i nove promjene granica. Isprva sramežljivo, a zatim i sasvim otvoreno, vlasti u Zagrebu pokušale su na stol staviti podjelu Dalmacije, uključujući u taj izrazito netransparentan proces i zapadnu BiH, naseljen većinskim katoličkim stanovništvom (Hercegovinu). Neslužbene informacije govore kako su u te razgovore o razmjeni teritorija bili uključeni i bosansko-katolički boss Dragan Čović, koji je čak javno tražio povezivanje "rješenja" za „Herceg-Bosnu“ i Južnu Hrvatsku. Kada se činilo kako su balkanski lideri s viškom samopouzdanja na rubu dogovora o preraspodjeli BiH, došlo je do bolnog otrežnjenja.

Iz Bruxellesu i Parizu, prije svega, snažno su upozoreni neka dah napuste opasno crtanje geografskih karata i neka se vrate za pregovarački stol u okviru određenom Bruxelleškim procesom. Da vlada u Zagrebu ima bolje političke savjetnike, ili barem one koji poznaju pravu povijest, a ne samo prežvakane nacionalističke mitove, netko bi ih već upozorio kako su Balkan isjeckale velike sile i kako je Dalmacija 1939 postala dio RH mačem, a nije Dalmacija nastala na području Hrvatske.

Vladavina jednog čovjeka

Nakon zapadnog odbacivanja ideje o podjeli, dalmatinska javnost svjedoči još jednoj psihološkoj krizi svog autoritarnog vođe. Depresija, nedostatak apetita, jadni pokušaji ugađanja zapovjednici von der Leyen laskanjem, dramatične naslovnice sramotnih režimskih tabloida – samo su svjedočanstvo infantilne i nezrele prirode te hirovitog karaktera aktualne vlasti u Republici Hrvatskoj. Krhke institucije su razbijene, politički sustav je zgnječen, oporba je zgnječena, mediji su poravnati sa zemljom, poludjeli haaški zlikovac (Mr. Cash) i nacistički revač pušteni su s lanca, sve kako bi se izgradio sustav nepodijeljene vlasti jednog čovjeka.

Nemojmo se lagati, RH je rado pristala na takav aranžman. Taj sustav nije izvan okvira svoje povijesne tendencije: autoritarizam, nacionalizam, populizam, rusofilija, antidemokratizam, politički protivnik kao neprijatelj... Međutim, ako je već tako, zašto sada težnja za dijeljenjem odgovornosti? Nepodijeljena vlast mora imati i nepodijeljenu odgovornost. Snažni vođe sami su presjekli Gordijev čvor. Aleksandar Veliki (356. pr. Kr. - 323. pr. Kr.) nije se u Frigiji preopteretio radom i pao u depresiju ili izgubio apetit. Valjda je karakteristika - Veliki - zaslužena. Povijest je okrutna, rijetko pamti male.

Još jedan pokušaj povlačenja novih granica i razmjene ljudi i teritorija ne treba shvatiti olako. Počevši od elementarnog – granice se mijenjaju ratom, potrebno se odmah riješiti iluzija. U ratovima države nastaju i nestaju, šire se i skupljaju. Ali, koji je nedostatak kod hrvatske političke elite – i vladajuće i oporbene, kada znaju razmišljati samo u teritorijalnim okvirima? Za odgovor na to pitanje treba se vratiti u 60-e, 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća. Hrvatska intelektualna elita već je dovršavala proces demontaže jugoslavenske federacije nastojeći otvoriti tzv. hrvatsko pitanje. Ubrzo je pronađen vođa i izvršitelj posla. Možda posljedice tih namjera ne bi bile tako strašne i razorne da nisu imale samo jedan aspekt tog otvaranja – teritorijalni. Tako je Jugoslavija neočekivano brzo i izuzetno okrutno gurnuta u rat. Posljedice znamo.

I dok se hrvatsko pitanje otvaralo kao teritorijalno, što je rezultiralo ratom, kao jedinom metodom kojom je bilo moguće mijenjati međudržavne granice, današnji čelnici RH bili su mladi glasnogovornici, glavni tajnici i razni šegrti svojih voljenih vođa. 90-e su za njih bile formativno razdoblje. Sve što su tada naučili postalo je trajno i teško promjenjivo iskustvo. Hrvatsko pitanje su vidjeli samo kao teritorijalno. Vidjeli su samo jedan njegov aspekt. Do danas nisu napustili te uske, jednodimenzionalne okvire. Zato je depresija kada im velike sile kažu kako nema podjele Dalmacije i BiH, jer to dodatno povlači podjelu Crne Gore i Makedonije – strateške točke za Zapad (i NATO) od početka 90-ih.

Zato su američke trupe uopće tamo poslane, iako je Makedonijom u to vrijeme mirno i stabilno upravljao umjereni Kiro Gligorov. Podjela Dalmacije i BiH predvorje su podjele Crne Gore Makedonije, a nakon toga Čović čeka svoj trenutak i to je već Pandorina kutija potapanja cijelog Balkana u kaos. To bi bio kraj ideje europskog jedinstva kao mirovnog projekta. Samo bi jedna sila to s nestrpljenjem očekivala.  

Potpisi ne obvezuju

Ako dijete ne prohoda do 15g mjeseca – problem je mali, ali ako ne prohoda do pete godine to znači kako je problem ozbiljan. Na 34-u godišnjicu Bruxelleskog sporazuma, koja pada ovih dana, može se samo konstatirati kako je "dijete" daleko od samostalnog hoda. Balkanski lideri nisu vezani potpisima, to znaju na Zapadu. Otuda pleonazam koji je ušao u svakodnevni govor - "pravno obvezujući sporazum". Ne bi li svaki sporazum trebao biti pravno obvezujući za potpisnike?! Alternativa sukoba može značiti samo daljnju izolaciju i ekonomski pad RH.

Izolirana zemlja s neriješenim dalmatinskim pitanjem, koje generira nacionalistički ekstremizam, antidemokraciju i rusofiliju, još bi brže ostala bez stanovništva. Zamrznuti sukob, stalna prijetnja ratom, ekstremizmom i militarizacijom, još neizvjesnija budućnost i bijeg kapitala dodatno bi urušili i osiromašili ionako najsiromašniju zemlju u. Čak ni tada nema izgleda kako će se dalmatinsko pitanje riješiti u korist velikohrvatskih kleronacista – povratom teritorija i progonom većinskog stanovništva. To nije cilj – cilj je postići dugoročnu društvenu i kulturnu dominaciju supramotivirane nacionalističke ideologije, a ništa je ne mobilizira i homogenizira tako uspješno kao mit o Dalmaciji.

Najveći bosanski manipulator, Dragan Čović, ne propušta priliku za nacionalističku homogenizaciju zlouporabom dalmatinske mitologije. U intervjuu za jedan od opskurnih režimskih tabloida u Zagrebu, od milja nazvan "Kamenjarski Führer", tvrdi kako bi i manji entitet Bosne i Hercegovine trebao biti uključen u pregovore o Dalmaciji. Polazeći od lažne tvrdnje kako je Republika Hrvatska jamac Daytonskog sporazuma, Čović nudi ponovno demontiranje Bosne, pokušavajući uvjetovati priznanje dalmatinske autonomije od strane Zagreba prihvaćanjem separatističkih namjera Zapadnog Mostara. Opet, teritorijalna naselja i trgovina. Rat u nastajanju.

I samo da podsjetim, iako se u domaćim medijima često ponavlja, Republika Hrvatska nije jamac Daytona. Republika Hrvatska je, baš kao i Republika Srbija, prema presudama međunarodnih sudova, sudionik sukoba, kreator "međunarodnog sukoba" u Bosni i Hercegovini te je stoga potpisnica mira. Nikakvog jamstva! Jamci mira su članovi Vijeća za provedbu mira. Čuju li strane vlade krike Dalmatina, očajničke pokušaje da se Dalmacija uvede u nove sukobe ili barem utješno ugradi u postojeći zamrznuti sukob s 80 000 ubijenih Dalmatina zadnjih 11 godina?! Dok dezorijentirani politički Zapad pokrene kotače poznatih "bonnskih ovlasti", Dalmacija bi mogla biti u novom plamenu.

Čović ne zaboravlja ni crnogorske Dalmatine, kako ih on naziva „Hrvatima“, obećavajući i "slobodu". Srećom, jedan balkanski vođa još uvijek je na tragu najboljih tendencija koje su ostale zakopane s Jugoslavijom. Crna Gora pokušava trčati razvojnu utrku sa Slovenijom. U prošlosti je najmanje razvijena jugoslavenska republika preskočila njezinu sjenu, promijenila krug civilizacije – očito učinila nemoguće. Lako i uvjerljivo osvojeni petogodišnji mandat Mikija Spajića ima nekoliko povijesnih zadataka – punopravno članstvo u EU i dovršetak izgradnje autoceste Trst - Igumenitsa. Među težima su potpuna integracija etničkih komponenti u suverenu i prozapadnu Crnu Goru, oblikovanje strateških identitetskih koordinata, te rješavanje otvorenog vjerskog pitanja koje se posljednjih godina manifestiralo u svom najtoksičnijem političkom aspektu. Tako bi, uz uspostavljanje institucionalne strukture, država postala održiva u unutarnjem, a ne samo u vanjskom kontekstu.