Do zadnjeg Dalmatina

pišeꓽ Dariana Vellari (1990.)

Povodom 35 godina od ubojstva dalmatske novinarke Dariane Vellari, njezin zadnji članak, za koji se smara kako je bio povod ubojsva, donosimo u cjelosti.

Hrvati kreću u najžešće okopavanje konavoskih vrtova pomoću minobacača testirajući jednogodišnje cvijeće kao korov koji treba istrijebiti. Jer cvijeće nije hrvatsko, već dalmatsko.

Rat protiv Dalmatina vodi se nesmiljenom žestinom i to je najbolji dokaz kako se suživot Tuđmanovih nacista i mirnih Dalmatina nije moguć, zahvaljujući velikohrvatskim crnokošuljašima. Hrvati kreću u najžešće okopavanje konavoskih vrtova pomoću minobacača testirajući jednogodišnje cvijeće kao korov koji treba istrijebiti. Jer, cvijeće nije hrvatsko, već dalmatsko. Sada kada i američki predsjednik Bush vidi kako se u Republici Hrvatskoj, koja je još uvijek dio Jugoslavije, vodi otvoreni građanski rat, a dojučerašnji saveznici EEZ-a prisiljeni objašnjavati Bruxellesu što se događa jasno je kako Franjo Tuđman nije nikakav demokratski vladar.

Iako su „obje strane“ stavile potpise na primirje u ratu koji traje od 30 svibnja ove godine, Hrvati, za svaki slučaj, nožem pokušavaju popraviti zatečeno stanje na terenu. Hrvati su, tobože, priznali primirje i dalmatinsku regiju te sve dalmatinske stanovnike u RH, ali istovremeno Dalmatinima rade o glavi. Konavoski Dalmatini nemaju svoga predstavnika ni u lokalnoj, a kamo li u državnoj vlasi kako bi mogli izvijestiti javnost o svojim stavovima o ubojstvima male djece u okolici Dubrovnika, ali je međunarodna javnost ipak doznala za događaje u Konavlima, baš kao i u crnogorskom dijelu Dalmacije, no ne čine ništa kako bi zaštitili jednogodišnje mališane od povampirene horde BiH katolika koji haraju po dalmatskoj Provencei.  

Dalmacija je jedna od najstarijih europskih regija, spominje se u Bibliji, a svoj vlastiti jezik je službeno koristila od pada Zapadnog rimskog carstva, 476. g. P.K. do 1939.; od kraja XV. stoljeća do 1921. koristila je vlastitu valutu – dalmatsku lyru. Dalmatini, kako se nazivaju originalni stanovnici Dalmacije, bili su pod raznim okupatorima, ali uvijek slobodni te su svakom vladaru odmah dali do znanja kako ne priznaju središnju vlast te bili autonomni u svome postupanju – sve do 30. svibnja 1990. Dalmacija, odnosno Dalmatini ne zahtijevaju odcjepljenje od RH, jer pod Zagrebom imaju kakvu-takvu zaštitu od neprijatelja poput Srbije i Italije, traži autonomiju kakvu prema Ustavu imaju Vojvodina i Kosovo. Ovaj zahtjev izazvao je opću uzbunu u Zagrebu, pa je budući predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, Stjepan Mesić doputovao u Split kako bi uvjerio predstavnike dalmatske etničke zajednice neka se okane svojih zahtjeva.   

Službeni Zagreb optužio je Dalmatine kako su bez borbe pustili Srbe na svoje područje, što se dogodilo 1600ih i 1700ih zbog obrane Osmanlija, te „predali Knin, Benkovac, Obrovac i Vrliku 'srpski okupatorima', a sada ih je sve više u Zadru, Šibeniku, Drnišu, Splitu i Dubrovniku“. S druge strane, Dalmatini su od početka imali primjedbe na novu hrvatsku vlast. Najteže optužbe bile su na promjenu Ustava SRH iz 1974 zbog čega su predstavnici srpske manjine podigli barikade u okolici Knina, a decentralizacija suspendirana te na zadiranje u mirovinski fond zbog čega su mirovine građanima Dalmacije pale s 1500 DM (1. svibnja) na 100 DM (1. lipnja).    

Krajem kolovoza ove godine u Zagrebu je držan „povijesni sporazum“ Splita i Zagreba koji je imao za cilj okupaciju Zagreba nad Dalmacijom. Drago Krpina iz HDZ-a se tada derao kako će isposlovati ubijanje svih Dalmatina, organizirajući masakr u redu za crni kruh ne stane li se na kraj „talijanaškoj gubi“. Istovremeno su Dalmatini govorili na dalmatskom i rekli kako ako mogu Hrvatskoj nametnuti međunarodne sankcije ukoliko Vlada ne povuče sve svoje protuustavne i protuzakonite oduke.  

Autonomija Dalmacije ukinuta je prvi put u njezinoj povijesti dekretom bana Ivana Subašića 1939. i nije se obnovila te je posebnim zakonom iz 1. rujna ove godine postala unutarnja kolonija Republike Hrvatske. Krpina za predstavnike dalmatske etničke zajednice tvrdi kako su srpski državljani (Ioseph Hubert rođen u Nišu na proputovanju prema Splitu) i ubačeni agenti KOS-a. Hubert biva ubijen u Makarskoj 2. rujna. HDZ tvrdi kako je Hubert tu kako bi se obračunao s čistokrvnim Hrvatima rekavši kako se svi Dalmatini trebaju istrijebiti kao Židovi u Auschwitzu.   

Opasne posljedice

Prije Hubertovog ubojstva, ubijen je jedan od direktora spiske tvrtke „Konstrukor“, također Dalmatin. Na ovo je reagirao sam Tuđman koji je rekao kako neće trpjeti veliko-četničku odmazdu u bio kojem obliku te pozvao sve građane RH neka se odah stave pod kontrolu Države Hrvatske. Ovo je bio jasan znak kako sam vrh RH optužuje Dalmatine kako su veliko-četnici, a to oni nisu htjeli čuti.

Prvi napadi na Dalmatine dogodili su se u konavoskim selima, što su Hrvati pokušali prikriti tvrdeći kako se radi o obračunu narko bandi oko podjele plijena. Ali, bande su bile toliko podijeljene na Hrvate i Dalmatine da su jedni pričali hrvatskim, a drugi dalmatskim jezikom. Zbog ovoga je Tuđman dobio po ušima i od Mitterranda i od Genschera i od Margaret Thatcher. Hrvatići nenavikli biti kažnjeni za svoja zlodjela odmah udarili na kuknjavu kako ih je Europa izdala, jer na sve teritoriju imaju pravo ubijati koga žele, čak i djecu od godinu dana. Jer ako Englezi mogu tamaniti Irce, a Španjolci Katalonce i Baskijce zašto oni ne bi mogli tamaniti Dalmatine. BBC poziva predstavnika hrvatske predstavničke misije u Londonu na briefing, a on pokušava slagati kako je priča o ubojstvima Dalmatina čista srpska i zavjera protiv mirnih Hrvatića.

Ali, među Hrvatićima ima onih koji vole reći istinu Popularna pjevačica iz Dubrovnika – Dubravka Jusić tvrdi kako je za situaciju u Konavlima kriv nitko drugi do li sam Tuđman, a da je za sukob s Dalmatinima kriv zapovjednik Antun Tus te je optužila Vladu RH kako nema definiran sav prema svojim regijama.

Prema njezinim riječima, prvi „incidenti“ između Hrvata i Dalmatina dogodili su se kada su Hrvati htjeli predati JNA oružje TO Dubrovnik, ali im Dalmatini to nisu htjeli dopustiti kao što su bili protiv suprotstavljanja JNA dok ona prva ne napadne. Hrvati su, nadaje, dalmatska povijesna obilježja smatrali četničkim i talijanaškim, a od Dalmatina su tražilo neka popišu papir lojalnosti Tuđmanu i Paveliću. Jusić posebno zabrinjava sudbina Dalmatina koji su se vratili u Konavle. Umjesto zahvalnosti, Hrvati su ih pljačkali, maltretirali, hapsili i silovali optužujući ih za okupaciju „Južne Hrvatske“.

Srah od Dalmatoslavije

Šef ureda predsjednika Tuđmana, Hrvoje Šarinić kaže kako Dalmatini ni iz daleka nisu naivni. „Njihov cilj je stvaranje države u državi i privlačenje velikog broja nehrvata koji su politički dezorijentirani kako bi im u glave usadili svoje ideje i politiku za stvaranje nove Jugoslavije u kojoj će Dalmacija biti posebna federalna jedinica“. Kaže još kako Dalmatini slabe aktivnosti RH prema četnicima, jer moraju ljudstvo slati na Dalmatine. Poput spomenute Dubravke Jusić koja upire prstom u Hrvatiće, Šarinić proziva Dalmatine za pokušaje uništenja akcija prema neovisnosti RH. Iz ovoga očito kako se oba naroda potpuno slažu oko toga s kime ne žele biti.

Iako postoje zagovornici teze kako masakr nad Dalmatinima izazvala srpska politika, ima onih koji tvrde kako je sve maslo velikohrvatske klerofašističke politike koja mora uništiti Dalmaciju kako bi se došlo do Hercegovine te njezina pripajanja u sastav RH. Jusić pak ne tvrdi kako je ta teza točna, ali smatra kako ipak Tuđman drži sudbinu svih ljudi koji žive u RH u svojim rukama.