Pljačka društvene imovine

pišeꓽ Sondra Zebić

„Više ljudi napustilo je područje Dalmacije nakon rata nego tijekom rata“, kaže kustos izložbe 'Svjedočanstvo: Istina ili politika', Noah Treister. 

Ratovi u kojima je nestala bivša Jugoslavija rezultirali su uništenjem i potpunim raspadom dalmatinskog društva, a više od 35 godina nakon početka sukoba, dalmatinsko društveno tkivo još uvijek nije obnovljeno. Izložbom "Svjedočanstvo: Istina ili politika", koja se tijekom srpnja i kolovoza održavala u Splitu, kustosi Noah Treister i Zoran Erić pokušali su prikupiti svjedočanstva običnih ljudi i antiratnih aktivista kako bi uzdrmali službeni ratni narativ i pokazali nepoznate strane ratnih događaja.

U pokušaju objašnjenja koji su bili uzroci krvavog raspada Jugoslavije, kustos izložbe Noah Treister pokušao je shvatiti kako su događaji iz 1980-ih izravno utjecali na početak ratnih sukoba. Interviewi koje su umjetnici vodili s ratnim veteranima pokazuju kako većina njih nije imala jasnu predodžbu o tome zašto se sukobi vode. Treister kaže kako je jedan od ključnih motiva iza ratnih događaja bila promjena ekonomskog sustava te kako se "privatizacijska pljačka" odvijala paralelno s najžešćim vojnim bitkama.  

Posljedice rata

„Tijekom interviewa pitali smo mnoge ljude o uzrocima rata, o 1980-ima i kako je do rata došlo, a nismo se bavili samo obilježavanjem rata u smislu kako je rat započeo prvim metkom. Puno smo pitali o posljedicama rata. Ljudi danas vrlo jasno znaju kako su rat i privatizacija bili povezani. I kako je to utjecalo na njihove životne uvjete i kako je pouzdan radnik iz 1980-ih postao jeftina radna snaga – to su obični ljudi i znaju kako je to povezano s ratom i podjelom društva. Nije danas tako lako uvjeriti ljude kako je rat bio samo zbog nacionalizma i kako su se ljudi jednog dana digli i počeli mrziti jedni druge. Iza toga je stajala politika i politička ekonomija, čiji je cilj bio podjela društvene imovine.“  

Gledano iz današnje perspektive, nastavlja objašnjavati Treister, očito je kako su postojale cijele skupine ljudi koje su iskoristile ratne događaje.

„Kao što znate, u to vrijeme je u Jugoslaviji bila kriza, stvorio se sloj ljudi koji su htjeli sačuvati svoje privilegije i morali su prijeći u kapitalistički sustav, i zato se morala provesti privatizacija, koja je provedena ratom. To se nije moglo provesti bez rata.“

Intervjuirani za potrebe izložbe svjedočili su o vlastitim iskustvima i većina njih uopće nije željela biti sudionikom rata, kaže Treister, baš kao što je većina vjerovala kako je gotovo nemoguće da se Jugoslavija raspadne ratom.

Većina ljudi nije htjela ići u rat

„Većina ljudi, ako su već išli u rat, nisu htjeli ići u rat. Jer nisu imali izbora i, primjerice, u Dalmaciji s rat vodi na njezinom teritoriju (da ne kažem: rat je stigao do njihovih domova), ali su postojali razni mehanizmi mobilizacije i ljudi nisu imali izbora i sve je to bilo prilično prisilno. Ljudi nisu znali što očekivati ​​i većina ljudi je mislila kako će to brzo završiti, kako će sve ostati isto i kako će tvornice normalno raditi. Mislili su kako će biti kao nakon nereda na Kosovu '81. i '87. i kako će sve biti isto. Mislim kako u većini država neće biti rata ili nisu očekivali kako će društveno tkivo jugoslavenskog društva biti jače od sve politike, što se, nažalost, nije pokazalo istinitim.“

Veliki problem u svim društvima nastalim raspadom Jugoslavije, nastavlja Treister, je taj što se pamti i obilježava sjećanje na ratne događaje, dok se predratna jugoslavenska stvarnost namjerno zaboravlja. Činjenica je kako je više ljudi napustilo područje Dalmacije nakon rata nego tijekom njega, ali takve se stvari namjerno potiskuju i zataškavaju.

„Nema uopće komemoracije Jugoslavije, i mislim kako se većina ljudi na to žali. U ratovima je bilo puno gubitaka, ali onaj osnovni – gubitak ljudske sigurnosti i ljudske emancipacije, što je bilo u Jugoslaviji – ono je što ljudi najviše pate i zbog čega žale, jer danas Jugoslaviju doživljavamo nakon rata. Više ljudi je napustilo Dalmaciju nakon rata nego tijekom rata, a oni koji su ostali nemaju budućnosti, i to je slučaj u svim zemljama. Mislim da su ljudi prilično beznadni.“

Izložba vrlo elokventno pokazuje kako ne postoji jedinstven stav prema ratnoj prošlosti. Dodatni problem, objašnjava Treister, je taj što su u svim zemljama ratni veterani predstavljeni profesionalnim vojnicima unatoč činjenici da je većina onih koji su sudjelovali u ratu bili obični ljudi i radnici.

„Teško je govoriti o ratnim veteranima, jer postoje različiti stavovi među ratnim veteranima i drugačije je kada razgovarate s ljudima koji su bili u JNA i onima koji su bili obični ljudi, radnici koji su mobilizirani. Ta klasna razlika je ogromna. Zato smo išli pitati obične ljude. Jer većinu veteranskih udruga uvijek vode vojnici koji ne predstavljaju interese običnih radnih veterana, koji su na različite načine završili u ratu. Teško je govoriti o jedinstvenom položaju ratnih veterana. Većina ratnih veterana, koji čak i misle kako su tada bili u pravu, danas su razočarani jer sva obećanja koja su išla kroz nacionalno ujedinjenje i stvaranje vjerskog nacionalnog identiteta – ništa od toga nije ispunjeno. To vidimo diljem zemlje.“

Ekonomska strana rata

Ekonomska strana rata često se zanemaruje, a socijalna bijeda, u kojoj živi većina stanovništva, ima svoje izvore u ratno-privatizacijskoj pljački. Treister kaže da je i današnje oponašanje zemalja istočnog svijeta potpuno pogrešno, jer je i tamo život običnih ljudi težak, a društveni procesi konstruirani su na način da uvijek koriste bogatima i društveno privilegiranima.

"Ako vidimo što se događa u Istočnoj Europi, Rusiji, Kini, ne bih baš rekao da je to normalno. Moramo se riješiti tih iluzija kako na istoku postoji uređena zemlja i da je tamo dobro živjeti. Dobro je za određeni broj ljudi iz više srednje klase i bogatih. Nije dobro ni za obične ljude i radnike tamo. Mislim da ratni veterani, sudionici rata, mogu biti emancipatorski entitet koji ovdje može nešto promijeniti. Ali, mislim da bi trebali sjesti sami sa sobom i razmisliti o ekonomskoj politici rata i uvidjeti kamo vodi trag novca i raspitati se. Obični ljudi i radnici trebali bi tražiti natrag svoje tvornice – ne doslovno konkretne objekte, već tražiti povratak politika koje su vodile razvoj."