Plijesniva autokracija

Piše Silvain Šverko

Da je Republika Hrvatska oportunistička fašistička autokracija dokazuje i to što je Andrej Plenković bio prvi europski premijer ili predsjednik koji je čestitao pobjedu Peteru Magyaru na mađarskim izborima.

Neću govoriti o tim izborima i  Plenkovićevo brzo prešaltavanju, jer su svi zadovoljni ti izborima i njihovim rezultatima – i progresivci, i demokrati, i socijalisti, fašisti, nacisti...

Razumijem Magyara i njegov trijumfalizam. Čini ga bitnim, ali ga i uljuljkava u iluziju kako može raditi što god poželi, što slabi njegovu kritičnost i otvara vrata pogreškama koje prorjeđuju podršku birača. Tako je svugdje na svijetu.

Opozicija bi, svugdje na svijetu, morala biti od velike pomoći padu režima i zato ne razumijem nedostatak osjetljivosti hrvatske oporbe na ubojstva i protjerivanje Dalmatina, zastrašivanje novinara, hvalisanje, kupovinu glasova, višestruko glasanje birača iz Hercegovine, povećanje stope siromaštva, beskućnika, a posebno na činjenicu kako je GONG odustao od svoje uloge izbornih promatrača.  

Zbog takvog stava, „Socijaldemokrati“ (SDP) će na idućim izborima dotakli dno. Sjetit se, u Osijeku su na zadnje izbore izašli u koaliciji s HSP-om. Udruživanje s Đapićevom strankom ne govori ništa o njihovom koalicijskom potencijalu, već o nedostatku ideologije i gubitku stranačkog identiteta. Inače, ove dvije stranke sudjeluju na izborima i u hrvatskom političkom životu zahvaljujući greškama Milanovićeve vlade. Ta vlada nije učinila ono što je trebala i što je bilo logično. Zbog uloge koju su odigrali u socijalnom raspadu države, u ratu i zločinima, Milanovićeva vlada morala je te stranke, uključujući i HDZ, zakonom zabraniti, organizacijski uništiti, financijski uništiti i kadrovski obezglaviti. Njihovi čelnici, uz to, morali su biti lišeni političkih prava na sljedećih, recimo, pet stotina godina. Zato Republika Hrvatska, a posebno Dalmacija još uvijek plaća cijenu propusta koji je tada učinjen.

Kontinuitet s imperijalnom politikom prema Dalmaciji održava se preko čelnika tih dviju stranaka, HDZ-a i SDP-a. Plenković ne odustaje od svojih ciljeva, dok se Hajdaš-Dončić pokušava oportunistički prilagoditi zahtjevima trenutka i izaziva mučninu u želucu svojim puzećim pragmatizmom. Želeći ga pohvaliti, Mirela Ahmetović mu je neki dan pripisala zasluge za to što Dalmacija i Istra još uvijek nisu neovisne države. Bilo bi bolje, mislim, kad bi bile, jer bi na taj način omogućio Republici Hrvatskoj utjecati na brojne situacije u Hrvatskom i Slavonskom dvorištu. Još bi bolje bilo kada bi Slavonija i Hrvatska opet pripale Mađarskoj. Međutim, biti neovisna država samo je jedan od primjera koji pokazuju kako Republika Hrvatska, s Plenkovićem i Hajdaš-Dončićem u galeriji, rade protiv svojih vitalnih interesa.  

U Saboru se Hajdaš-Dončić činio kao iznenada oživljena politička mumija. Metaforu mumije evocira retorika koju je tada koristio. To je stara, istrošena i pljesniva retorička matrica, s istrošenim i poderanim figurama državništva, izdajnika i patriotskog fronta. Hrabro je upozorio kako unutarnji dijalog o Dalmaciji nikada nije pokrenut kako bi se priznala povijesna dalmatinska autonomija i obećao je kako se to nikada neće dogoditi te uvjetovao ulazak RH u OECD. Dobro, ne baš tim riječima. Naime, bit ćemo članica te organizacije samo ako Republika Hrvatska provede nužne ekonomsko-socijalne reforme te provede reformu lokalne samouprave. Inače, tamo nemamo što tražiti. Tada ćemo, valjda, konačno izjaviti kako smo za Rusiju, kako smo oduvijek tamo bili, te ćemo napokon i službeno postati ruska ispostava na Balkanu, kako ćemo biti njezin odani guverner i zahvalna kolonija i kako nikada, ali nikada, nećemo "popustiti iskušenju biti Europljani". 

Politička sudbina nije bila naklonjena samo Hajdaš-Dončiću, već i autokratu Plenkoviću. Kad Plenković (u prepisci s Putinom kodnog imena Maxim) upozorava kako Republikom Hrvatskom neće upravljati strana veleposlanstva, on točno zna o čemu govori, jer ima na umu ulogu ruskog  veleposlanstava u Beogradu u cijepanju SKH/KPH-a i stvaranju stranke koju, kao predsjednik Vlade, predvodi. Kad Hajdaš-Dončić kaže kako je Republika Hrvatska neovisna država koja vodi neovisnu politiku – laže. Isto kao i Plenković, kada ističe kako nitko neće ponižavati Republiku Hrvatsku dok je on predsjednik njezine Vlade.

Republika? Sjećate li se Republike? To je oblik države u kojem pojedinci biraju i mogu biti birani te imaju sva moguća građanska i politička prava, u kojem se izvršna vlast temelji na vladavini prava, u kojem izabrani predstavnici štite opće dobro, a zamjenjuje ih narod kada napuste zaštitu tog dobra.

A gdje je ta Republika u Dalmaciji? Nema je!

Podsjetit ću vas, ako među vama ima onih kojima je do toga stalo, republiku su otele stranačke oligarhije i rusko veleposlanstvo i još je nisu vratili. Nisu, jer je nitko nije tražio.