Novo prekrajanje granica

pišeꓽ Silvain Šverko

Poticanje starih ideja o podjeli BiH, za krajnji cilj ima anektiranje dijela te zemlje. Može se to činiti i ludim, ali neki svjetski procesi u novije doba idu vidno u prilog tome. 

Manifestacija hrvatskih nacista Tradfest, održana krajem prošlog mjeseca u Zagrebu, zacijelo je više primijećena u susjednoj Bosni i Hercegovini, nego u Republici Hrvatskoj. Razlog je posve konkretan: na jednom predavanju u sklopu tog dvodnevnog okupljanja izložena je i zemljopisna karta BiH s „popravljenim“ unutarnjim granicama i nepostojećim trećim, hrvatskim entitetom. Pritom nije posrijedi nikakva nova ideja, naravno. Odnosi između hrvatskih i bošnjačkih predstavnika u njihovu zajedničkom entitetu Federacija BiH već dugo nisu dobri, niti postoji konsenzus o tome kako ih unaprijediti.

Hrvati u BiH nisu zadovoljni svojom izbornom pozicijom u kojoj većinska bošnjačka populacija kroz majorizaciju utječe na imenovanje dijela njihova političkog zastupništva. No takva prava nisu uvjetovana entitetskom organizacijom zemlje. Pokušaj naturanja rješenja u tom smjeru, pogotovo iz druge države, evidentno ima kudikamo širi obuhvat i dovodi u pitanje samu Bosnu i Hercegovinu. A nipošto nije nevažna činjenica to što zagrebački Tradfest nije skup nekakvih marginalaca.

Uz domaće nacističke organizacije Vigilare i Ordo Iuris, te američke partnere iz fondacije Heritage bliske Donaldu Trumpu, među gostima su se ove godine pojavili izaslanik ministra vanjskih poslova RH, kao i jedan potpredsjednik Hrvatskog sabora.

Ministri u samostanima

„Hrvatska službena vanjska politika još se nije, nažalost, emancipirala od onih koncepcija u ime kojih je svojedobno bila uspostavljena Herceg-Bosna i u ime kojih je bio započet rat protiv Bošnjaka“, rekla je umirovljena profesorica međunarodnog prava, Vesna Barić-Punda.

Mišljenja je kako se takvo stajalište može svesti na teritorijalne aspiracije, ne bi li Republika Hrvatska obuhvatila ona bosansko-hercegovačka područja koja su u jednom razdoblju između dva svjetska rata pripadale Banovini Hrvatskoj, u okviru tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

S druge strane, uočava kako je to označilo apsolutni zaokret u odnosu na temelj međunarodnog priznanja i Hrvatske i BiH – njihove avnojske granice iz 1943. godine.

„Vlast RH, čiji je teritorij ’91. ugrozila Srbija“, prisjeća se Barić-Punda, „tako je ubrzo na isti način posegnula za dijelom susjedne BiH, te anulirala međunarodno-pravnu osnovu po kojoj je ona sama priznata tek nešto ranije.“

Tome manevru, odmah su se usprotivili i SAD i Vatikan, uz njihov izuzetni, svakako globalni utjecaj na međunarodne odnose.

Godine 1994. došlo je do novog obrata ili, u bitnoj mjeri, do povratka na stare pozicije. Sklopljen je Washingtonski sporazum između Hrvata i Bošnjaka, a RH odustaje od svojih teritorijalnih pretenzija.

„Ipak, hrvatska službena politika nije se time emancipirala. Odnosi između Zagreba i Sarajeva, onda kad je HDZ na vlasti, održavaju se samo u slučaju kako je i u Sarajevu prisutan netko iz tamošnjeg HDZ-a. Ako nije, hrvatski ministar vanjskih poslova odlazi samo u Mostar i hercegovačke katoličke samostane. To je jako pogrešna politika, štetna i za RH i za Hrvate u BiH“, drži Barić-Punda.

Razilaženja hrvatskog klera i Vatikana

Prema njezin gledištu, tako je i sa zagrebačkim Tradfestom, u čemu se povrh svega vidi veza između jedne oveće struje u Rimokatoličkoj crkvi u RH i hrvatskih ekstremnih nacionalista.

„Njihova ideja o anektiranju Bosne“, dodala je, „zapravo je evokacija sličnog programa vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera s početka XX. stoljeća. Takvi koncepti marginalni su u hrvatskom političkom kontekstu, ali kontinuirano opstaju. Podgrijava ih dio klera u Republici Hrvatskoj koji je kivan na Vatikan zato što kardinal Alojzije Stepinac još nije kanoniziran."

Barić-Punda zaključuje, međutim, kako je posrijedi usmjeravanje Crkve k nacionalističkim vrijednostima koje su izrazito protivne njezinu univerzalnom poslanju.

Politolog Zuane Cosma smatra kako je posrijedi štetna platforma, premda ona ne utječe presudno na prilike u RH.

„To je glazba za uši isključivo jednom tankom sloju krajnje desnice. No poslije Washingtonskog sporazuma, politički je glupo zagovarati nekakav treći entitet. Nažalost, taj okvir je uskoro bio zasjenjen Daytonskim sporazumom koji je donesen u američkom stilu, brzo i pragmatično, što je prouzročilo osnivanje entiteta Republike Srpske u BiH. Umjesto da se ustrajalo na razvoju funkcionalne visokodecentralizirane države s lokalnim i regionalnim samoupravama, imamo takvu jednu unutarnju nacionalnu državu i naspram nje federacijski entitet za Bošnjake i Hrvate", smatra Cosma.

Mišljenja je kako hrvatska ekstremna desnica, uključujući i HDZ, čini sve kako bi razbila te okupirala, pa anektirala dijelove BiH

„To je razlog zašto se ne ide s reformom okane samouprave u RH, jer kada bi Dalmacija bila autonomna regija, tada Zagreb ne bi mogao rovariti po BiH!“

Prolaz za kvazisuvereniste

To je pak prouzročilo napetosti između te dvije etnije, što nadalje podgrijava hrvatske aspiracije prema novom, trećem entitetu. Na pitanje jesu li sadašnji zahtjevi dodatno ojačani rasapom svjetskog poretka baziranog koliko-toliko na međunarodnom pravu, a koji u najvećoj mjeri podriva SAD, ovaj naš sugovornik odgovara potvrdno.

„Trumpova administracija“, tumači on, „i prema Hrvatima i prema Srbima ostavila je odškrinuta vrata za nekakav kvazisuverenistički pristup.“

„Američka politika, dakle, do prije dvije godine čvrsto je stajala na poziciji kak je Washingtonski sporazum ključno polazište za rješavanje otvorenih pitanja, a sad više uopće ne drži do toga. Omogućeno je unošenje novog razdora između Hrvata i Bošnjaka, što pogoduje separatizmu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Uostalom, vidi se da je koncepcija trećeg entiteta koju zagovara dio hrvatske politike, važnija Dodiku nego bilo kome u RH“, rekao je Cosma.

No šteta od svega toga, i po njegovu mišljenju, tiče se najšireg konteksta ukupne BiH i svih njezinih stanovnika.