Nelegitimni populizam

pišeꓽ don Andreo Dominis

Razlika između Ruske Federacije i Republike Hrvatske je u tome što se ova druga može demokratizirati, ako bi se oporba htjela modernizirati i normalizirati. 

Gotovi su izbori u još jednoj europskoj državi članici EU – Bugarskoj. Tamo su proruske snage osvojile gotovo 40% glasova birača, ako ćemo vjerovati bugarskim “medijima”. Što je to toliko primamljivo u Putinovom tipu fašizma što birače tjera glasati za njegove marionete?

Nećemo ovdje analizirati izbore u Bugarskoj, to neka rade neki drugi, ali ćemo razmišljati o Rusiji, nama i našem odnosu prema Ruskoj Federaciji.

Razmišljajući o Ruskoj Federaciji, model koji bi mogao biti koristan je "nelegitimni populizam". Može se primijeniti i na Republiku Hrvatsku, uzimajući u obzir razliku u realizmu.

Kako je sve počelo? Krajem '80ih godina prošlog stoljeća Mađarska, Poljska i Čehoslovačka odabrale su demokratizaciju kao preduvjet za promjenu sustava. Ruska Federacija je, baš ka i Republika Hrvatska, odabrala autoritarizam. Sve to u prvim godinama posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća.

Demokratizacija je davala legitimitet mjerama koje, prema anketama javnog mnijenja, nisu bile nipošto popularne, i to praktički cijelo desetljeće. Autoritarizam se, opet, uglavnom oslanjao na uobičajene populističke mjere, gdje je Republika Hrvatska preuzela vodstvo, vremenski gledano, u odnosu na Rusiju. Jer tek je Putin, pogotovo otkako je, unatoč ustavu, treći put došao na vlast, posegnuo za populističkim mjerama koje imaju veliku mobilizacijsku moć. S njima je započeo prvi pad HDZ-a i Tuđmanove autokracije. Naravno, govorimo o sukobima, ratovima, političkim ubojstvima, nasiljem nad Dalmatinima i osvajanju BiH teritorija.

Ali, tu negdje dogodio se rat u Čečeniji, koji je trebao ojačati središnju vlast. Zatim Hodorkovski, čije je zatvaranje trebalo omogućiti veću državnu kontrolu nad proizvodnjom i prodajom nafte i plina te disciplinirati oligarhiju. Ali, konačno je došao nacionalizam i posebna svjetska uloga. Te populističke mjere trebale su biti zamjena za nedostatak legitimiteta. Otuda nelegitimni populizam.

U Republici Hrvatskoj taj je sustav bi živo za vrijeme ratova i poratne privatizacijske pljačke te je nestao s izborima 2000. Nakon 2015., međutim, populizam je ponovno dobio legitimitet. Zapravo, kako slabi legitimitet, tako slabi i korištenje populističkih mjera. Jedna je oslanjanje na plebiscitarne izbore. Cilj je obesmisliti demokratizaciju, jer se glasa manje-više za jednu osobu, a često, sve kako bi se povećao osjećaj prijetnje i nestabilnosti, što povećava sklonost konformističkom glasanju.

Osim toga, tu je i nacionalizam, koji je slab kao poziv na upotrebu sile, ali ipak mobilizira obećanjem kako će se o pravim, stvarnim, običnim, etnički nepobitnim Hrvatima i Hrvaticama pobrinuti – nitko drugi od li okorjeli populisti. Kako će se nacija i narod spasiti od najgorih zala (homoseksualnost, srpstvo, kapitalizam, EU i sl.), ako ničim drugim, onda barem deklaracijama. Ne zaboravio napomenuti kako se sve to ogleda kroz najvažniju deklaraciju koju populisti najviše (zlo)upotrebljavaju – Deklaraciju o Domovinskom ratu.

Ovaj jadan komad papira zloupotrebljavaju upravo oni koje ta deklaracija štiti i time dokazuju kako je donošenje deklaracije bio ništa drugo do li populistički čin ekstremne desnice koja je za vrijeme zadnjeg balkanskog (nazovi domovinskog) rata činila zločine.

Stoga, između Ruske Federacije i Republike Hrvatske je u tome što se ova druga može, još uvijek, koliko-toliko, demokratizirati, ako bi se oporba htjela modernizirati i normalizirati, da tako kažem. Dakle, nelegitimni populizam u Republici Hrvatskoj je uglavnom fasadnog tipa. U Rusiji su stvari drugačije. Govori se o normalizaciji odnosa i reformama, ali nijedno od toga ne može dati legitimitet produljenju iste vlade, jer to zahtijeva demokratizaciju. Što nije na vidiku barem sljedećih šest godina, barem kako stvari sada stoje.   

Konačno, reforme o kojima se u Ruskoj Federaciji raspravlja uglavnom su ekonomske, liberalne ili neoliberalne, prirode. Što sugerira usporedbu s nelegitimnim populizmima u Latinskoj Americi. Iskustvo političke nestabilnosti i ekonomskih kriza utjecalo je na pojavu programa reformi poznatog kao Washingtonski konsenzus, koji se često navodi kao ključni primjer neoliberalnih mjera (koliko svi ovi argumenti s etiketiranjem imaju smisla, smatram samorazumljivim). Ali, naravno, postojala je težnja za održivim ekonomskim sustavom koji bi bio prepreka populizmu, ako ne odmah, onda s vremenom, a onda bi potaknuo interes za demokratizaciju društva. Jer, to je institucionaliziran način utjecaja na legalnost sustava i legitimnost politike.

To bi mogao biti jedan od načina da se postupno napusti nelegitiman populizam u Ruskoj Federaciji. U Republici Hrvatskoj je potrebno samo racionalno razmišljati i jednostavno koristiti moć glasa na izborima.