Najnenormalniji sustav lokalne samouprave na svijetu

Piše Sarah Bray

Republika Hrvatska je pod vihorom rata, bez javne rasprave i prava na referendum, 27. prosinca 1992. donijela Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi te Zakon o područjima županija, gradova i općina.

Ovakav sustav lokalne i regionalne samouprave na meti je kritika od svog ustroja, no stvarnih promjena i reformi do danas nije bilo pa smo tako i na ovogodišnjim lokalnim izborima bili svjedoci svih nelogičnosti i manjkavosti koncepta općina, gradova i županija.

Suludi broj općina i gradova

Ono što uvijek prvo upada u oči kad je riječ o hrvatskom sustavu lokalne samouprave je ogroman broj jedinica lokalne samouprave, a prvenstveno općina. Od 106 općina koje su postojale između 1963. i 1993. u Republici Hrvatskoj, njihov broj je zakonskim rješenjem porastao za pet puta; na 428 općina i 128 gradova. U prosjeku je svaka općina rascjepkana na još 5 dodatnih i ukupno nestvarnih 556 jedinica lokalne samouprave.

Još je problematičniji broj stanovnika po jedinicama lokalne samouprave, pa u Republici Hrvatskoj danas imamo gradove s 1 800 stanovnika i općine s 9 000 stanovnika. Čak 276 općina ima manje od 3 000 stanovnika i u njima sveukupno živi 509 818 stanovnika ili 11,9% ukupnog stanovništva Republike Hrvatske.

202 općine imaju manje od 2 000 stanovnika, a od toga njih 55 manje od tisuću. Za usporedbu, Slovenija ima samo 26 općina s manje od 2 000 stanovnika (ukupno 212 općina i gradova), Nizozemska 3, a Danska - jednu.

Mnoge od tih općina u Republici Hrvatskoj financijski su neodržive, a više od 80% općina prima sredstva fiskalnog izravnanja, odnosno sredstva iz državnog proračuna. Bez tog financiranja većina općina ne bi mogla funkcionirati. 60% općina uz to ne omogućuje svojim stanovnicima ni najosnovnije usluge, poput liječnika, vrtića, škole, kulturnih sadržaja itd.

Lokalni šerifi u mjestima s nekoliko stotina ljudi

Kada se tradicionalno slabom odazivu na izbore u Republici Hrvatskoj pridodaju minijaturne općine, dobijemo situaciju u kojoj iznimno mali broj ljudi bira načelnike i skup nefunkcionalni aparat koji bi im trebao biti od koristi, no zapravo služi samo uskoj skupini ljudi.

Takav sustav plodno je tlo za stvaranje lokalnih moćnika koji su nisu ni za što odgovorni, čime se ozbiljno narušavaju demokratski procesi i konkurencija koja je u većini sredina potpuno nemoćna. Tome je pridonio i famozni "lex šerif", zakon koji je donijela vlada Andreja Plenkovića čime su znatno povećane ovlasti načelnika koji su postali de facto nesmjenjivi, dok je regulacija njihovog rada i trošenja javnih sredstava uvelike otežana.

Klijentelizam, nepotizam, kronizam, korupcija i potkupljivanje građana široko su rasprostranjene pojave u malim općinama i gradovima, uz to i slabo kontrolirane, pa tako lokalni šerifi održavaju svoju vlast na parazitiranju i strahovladi, a brojni "ovisni" građani takve čelnike biraju iz ciklusa u ciklus.

Županije kao legla uhljeba i klijentelizma

Županijski ustroj Republike Hrvatske nije ništa sretnije uređen, dapače nakaradniji je od lokalnog. Dok Njemačka s 80 milijuna stanovnika ima 16 federalnih jedinica (13 regija i 3 federalna grada), Francuska sa 67 milijuna stanovnika 18 regija (13 kontinentalnih i 5 prekomorskih), UK na 65 milijuna stanovnika 4 nacije, Republika Hrvatska je iz nekog razloga razmrvila svoj teritorij na 20 županija (plus Grad Zagreb).

Granice županija ne slijede ni povijesnu ni geografsku logiku. Tako je otok Pag podijeljen između dviju županija; otok Rab pripada Rijeci umjesto Dalmaciji; Opatija, Cres i Lošinj predani su Rijeci na upravljanje iako su geografski dio Istre; Zagrebačka županija obuhvaća sve i svašta, a slavonske županije izgledaju kao da se netko previše zaigrao flomasterom.

No, takav ustroj nije slučajno formiran. On je tu upravo kako bi ispunio svoju svrhu, koja ne uključuje veće benefite za građane, nego opsluživanje stranačkih kadrova, besciljna i nerazmjerna zapošljavanja, stvaranje hrpe agencija, ureda i podureda i svega ostalog što državu košta milijarde, a svakodnevni život ljudi se ni najmanje olakšava.

Naravno, uzevši u obzir škakljiv geografski oblik Republike Hrvatske i podjelu na ruralni i urbani dio, logično je kako u županijskim središtima i većim gradovima postoje dostupne bolnice, policijske uprave, državna odvjetništva itd. No, to ne podrazumijeva plaćanje župana, njihovih pobočnika i cijele ergele pratećih uhljeba, jer takav se sustav može održavati i u scenariju podjele države na 5 autonomnih regija u kojem bi Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska regija i Slavonija djelovale autonomno o volji Zagreba.

HDZ je ovakav sustav skrojio po svojoj mjeri

Kako ne bi došlo do zabune, jasno je tko je najodgovorniji za ovakav nefunkcionalan, nelogičan i skup ustroj lokalne samouprave u RH. HDZ je po instrukcijama Vladimira Šeksa namjerno išao u ovakvo drastično povećanje jedinica kako bi svoju vlast učvrstio diljem Republike Hrvatske, a stotine tisuća građana učinio ovisnima o svojoj vlasti i milosti.

Prvo je HDZ, 25. svibnja 1990., protuustavnim izmjenama i dopunama Ustava SRH ukinuo Zajednice općina, svojevrsne regije koje su posluživale veliki broj građana i djelovale na veliko području. Tada su 27. prosinca 1992. oformljene županije, gradovi i općine. Zanimljivo, ni u jedno ni u drugo slučaju građanima se nije dalo pravo na izjašnjavanje putem referenduma niti je postojao bilo koji drugi vid izjašnjavanja građana, poput zborova ili javnih rasprava.

S druge strane, ne treba abolirati ni SDP koji je u dva navrata imao priliku promijeniti ovakav "frankenštajnski" format, no to su propustili učiniti i pitanje je hoće li to obećanje ispuniti ako dobiju treću šansu. Sadašnji predsjednik i bivši premijer Zoran Milanović čak je i branio županijski ustroj, „upozoravajući“ kako bi njihovim smanjenjem došlo do devolucije RH, (regionalizacije i decentralizacije), odnosno „stvaranja država u državi" i kako je to opasno za RH, što su bili argumenti Franje Tuđmana kada se ovakav sustav i uvodio.

Neosporno je kako lokalna i regionalna samouprava trebaju hitnu reformu, pogotovo kada znamo kako Republika Hrvatska rapidno gubi broj stanovnika, no ona se sigurno neće promijeniti s postojećim strukturama, naprosto što kao takva HDZ-u osigurava dugu i mirnu vlast.