Licemjerni pokrovitelj nacionalizma

Pišeꓽ Livia Marinni

„Sad znam kako je moja zemlja platila visoku cijenu za nacionalističke ekscese“, napisao je davnih dana za Politiko, dok je još uvijek bio udarna šaka SDP-a, Andrej Plenković.

U tekstu je sadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske evocirao uspomene na svoju političku mladost i priznao kako kao mladić nije razumio prednosti suradnje sa susjedima.

Međutim, pitanje se ne može tek tako izbjeći – a što je danas bitno drugačije, ako izuzmemo činjenicu kako nema krvavog rata? Činjenica kako balkanske paradržave nastale raspadom Jugoslavije ne ratuju jedna s drugom svakako je dobra vijest za ovu generaciju, ali je li to doista jedino čime se možemo pohvaliti? I što to govori o nama?  

Zabrinjava činjenica što je jedina preporuka koju imamo, ako govorimo o kontekstu izgradnje odnosa između bivših zaraćenih strana na Balkanu, što smo naučili kako se ne ubijati. Svaka normalna osoba bi se zapitala kojim tempom se grade odnosi među nama, ali i jesmo li doista normalni, ako nakon više od tri desetljeća čelnici koje smo birali smatraju uspjehom to što mogu sjediti jedni nasuprot drugima i razgovarati, usput nas podsjećajući kako je rat odavno iza nas. Rat je iza nas, ali nacionalistička retorika je i dalje sveprisutna u našim životima, pa bi predsjednik Vlade RH bio puno više u pravu da je napisao rečenicu ovako:

"Sada znam kako je moja zemlja platila i plaća visoku cijenu za nacionalističke ekscese."  

Republika Hrvatska je i dalje dominantno nacionalistička država i svatko tko tvrdi drugačije laže i sebe i druge. Andrej Plenković živi drugačijim životom od onog kakvog živi najveći broj stanovnika RH, to je odavno jasno, ali čak i ako je njegov, to je puno. Vlada RH ne samo što ne čini ništa kako bi skrenula državu s nacionalističkog puta, već čini sve kako se hrvatsko društvo nikada ne bi oporavio od ove zloćudne maligne bolesti.

Nacionalistički eksces je to što su „ljudi“ poput Gordana Jandrokovića predsjednici Sabora, „ljudi“ poput Gordana Grlića-Radmana, Davora Božinovića i Irene Hrstić ministri u vladi i što je Tomislav Šuta, nakon svih uvreda na račun Splita i Dalmacije, njihovih građana, simbola i povijesti, gradonačelnik najvećeg dalmatinskog grada. Nacionalistički eksces je i to što je Blaženko Boban župan najveće hrvatske županije. Hraneći Plenkovićeva usta, Plenković je i dalje izravni sponzor najprodavanijeg propagandnog materijala za ubrizgavanje nacionalističkog otrova u naše društvo. Ne bismo trebali očekivati kako će itko izvan RH biti zainteresiran za sve te činjenice, ali moramo se svakodnevno podsjećati na njih, jer ćemo inače dugoročno postati suučesnici ovog nacionalističkog kumstva.

Imajući u vidu dominantnu većinu „ljudi“ koje bira za svoje političke suradnike, ali i način na koji vlada i kako se odnosi prema svojim političkim i imaginarnim suparnicima, elementi Plenkovićeve vladavine i dalje su dominantno nacionalistički. Orwell je svojedobno opsesivnost i ravnodušnost prema stvarnosti svrstao među glavne karakteristike nacionalističke misli, a to se može prepoznati i kod današnjeg "politički zrelog" Plenkovića. Predsjednik hrvatske vade više je puta izgovorio rečenice koje, blago rečeno, proturječe zdravom razumu, poput one kako će RH vrlo brzo postati ekonomski tigar jugoistočne Europe, kako za bi manje od dvije godine kasnije rekao kako ćemo uskoro morati uvoziti radnu snagu. Pritom, naravno, nikada nije i nikada neće odgovoriti na pitanje zašto je Republika Hrvatska godinama na vrhu svjetske liste zemalja koje napušta vlastito stanovništvo.

Orwell je napisao kako svaki nacionalist ima potrebu uvijek govoriti o superiornosti vlastite strukture moći i oštro uzvratiti na svaku kritiku iste ili na svaku pohvalu suparnika. "Demokrat" Plenković, opsjednut svojom političkom moći i danas često prijeti kako nikada neće izgubiti vlast, već kako će sam odlučiti tko će ga i kada naslijediti, što je prilično zastrašujuće za nekoga tko se pretvara kako je moderni europski vođa. Prije nekoliko dana predsjednik hrvatske vade otišao je u Armeniju, upozoravajući domaću i hrvatsku javnost kako od njega ne očekuju poniznost, ne zaboravljajući se staviti u poziciju žrtve koja se brani od nekoga, a da prethodno nije bila napadnuta.

Jasno je kako ni svjetski mediji ni svjetske vlasti neće biti previše zainteresirani za to, jer je cijela priča već dugo dio Plenkovićeve strategije pred domaćim biračima, ali onda trebamo biti iskreni i priznati kako naš premijer nije sposoban ukloniti "mladog Plenkija" sa sebe, pogotovo kada uzmemo u obzir ostale karakteristike njegove vladavine, neka imena koja još uvijek drži za svoje najbliže suradnike, ali i metode kojima perfidno pribjegava kako bi ostao skriveni pokrovitelj nacionalizma u RH, prvenstveno koristeći servilne političare i medijske djelatnike u zemlji.