Društvo kojim vladaju budale je neuspješno

pišeꓽ Lorenzo Priulli

Nakon gotovo tri godine ponovno razgovaram s umirovljenom sutkinjom i spisateljicom, Marinelom Antonini. 

Gospođo Antonini, možda na iznenađenje svih, danas nećemo govoriti o onome što bi mogli očekivati, odnosno, o društveno-političkoj svakodnevici. Sada vas više vidim kroz ulogu spisateljice i zato bih htio započeti razgovor o vašoj zadnjoj knjizi “Priznanje”. Želio bih danas govoriti o čovjeku, savjesti, ambiciji, strahu, kompromisu, pravdi, i konačno – o Dalmaciji.

Krenimo od osnovnog, ako biste morali ukratko odgovoriti na generičko pitanje, prvo bi bilo što vas je motiviralo napisali ovaj roman i zašto se knjiga tako zove?

- Krenula sam od ideje, od same jezgre priče, a onda sa dodala neke druge stvari, motiv od nekog mog interesa, i priča se često i značajno udaljava od onoga što je ovdje bila početna ideja, zapravo ovaj put priča je gotovo krenula unatrag. Kako su me velike močvare i velike vode uvijek privlačile, a shvatila sam kako je dolina Neretve dobra pozornica za priču koju sa htjela ispričati čini mi se kako je sve o čemu govorim u romanimu uglavnom istraga totalitarnih društava, istraga u ovom slučaju posebno tajnih službi, sigurnosnih službi i pojedinca.

Dobri poznavatelji govore kako su ambijenti vaših romana često prepoznatljivi.

- Obzirom na to kako su teme prepoznatljiv tada je vjerojatno prepoznatljiv i ambijent. Radnja ovog romana događa se u dolini Neretve, na području Opuzena gdje se događaju stvari koje nisu baš pozitivne. Stoga, događanja u romanu okružena velikom vodom, početkom delte Neretve dobre poznavatelje prilika u RH, točnije u Dalmaciji, podsjeća na močvaru u kojoj živimo već 36 godina.

Čitajući vaše romane postavlja se pitanje, izda li čovjek prvo sebe pa onda druge?

- To je pitanje na koje nema jasnog odgovora. Ako govorimo o glavnom liku romana, Ivanu, potrudio sam se i tako sam ga doživio kao mladog čovjeka iz provincije koji ima svoje snove, koji ima svoje ambicije i želju pobjeći u veliki grad. Što se događa kada tako ambiciozan čovjek koji se želi dokazati dobije ono što se čini kao zadatak koji mu to omogućuje u ovom konkretnom slučaju, to je nestanak kćeri njegovog dugogodišnjeg prijatelja, mentora, koji je puno učinio za Ivana. Čitatelj se zapita kako će taj njegov put izgledati kada se uvjeri kako zna neke svari bolje od drugih, kako je motiviraniji od drugih. On kreće tim putem apsolutno ne razumijevajući kako se zapravo našao u močvari koja mu je nepoznata.

   Uvijek mi je to zanimljivo, jer mislim kako je to duboko zakopana priča ovih naših područja, odnosno pitanja što se događa kada ispravna osoba pokuša primijeniti ono što zna i shvati kako nailazi na potpuno drugu stvar, koja uzrokuje rezultate potpuno drugačije od očekivanih. Mislim kako je priča duboko povezana s ovim našim prostorima i povijesno gledano u ovom trenutku ovaj put posebno svjetlo stavljam na pitanje djelovanja tajne službe i policije što je, čini mi se, još jedna tabu tema.

Recite mi, postoji li trenutak u ljudskom hodogramu poslije kojeg više nema povratka?

- Potpuno sam sigurna kako kada ljudi naprave određene vrste odstupanja od sebe, kad zagaze u određena zlodjela kako više nema povratka. Često govorim vlastitoj djeci i prijateljima kako svaki čovjek bezbroj puta pogriješi i kažem pogriješit ćeš i ti kao što griješim i ja. Ali, jako je bitno ne napravili one greške poslije kojih nema pomoći, poslije kojih je povratak nemoguć. To su poput ovih stvari znači izdaje, igranja tuđim životima, upropaštavanja tuđih života. To je ono što hrvatska vlada radi Dalmaciji.

Nedavno se rekli kako se razočarani prosječnošću okoline. Je li prosječan onaj tko odbija rasti, tko odbija preispitivati ​​sebe, tko odbija pogledati se u ogledalo i tko odbija izaći iz zone udobnosti?

- Nemam ništa protiv osrednjosti općenito. Osrednjost je potpuno normalna u bilo kojem okruženju, zato postoji prosjek i odudaranje od prosjeka u bilo kojem segmentu društva. Imam protiv osrednjosti na mjestima gdje osrednjosti ne bi smjelo bili. Imam problem s osrednjošću u slikarstvu, glazbi, u medicini, posebno u pravosuđu. Ljudi su proporcionalno puno manje spremni ulagati u sebe i napredovati, zato ljudi teže osrednjim stvarima i situacijama.

Je li, gospođo Antonini, ambicija najveća ljudska slabost?

- Ne mora biti. Kao i sve ostalo, ambicija može biti i vrlina i mana, ovisno o tome kako se konzumira. Što je sve osoba spremna učiniti kako bi postigla svoj cilj? Neki ljudi misle kako je svaki cilj toliko bitan da opravdava svako sredstvo, i to je obično prijelomna točka za većinu ljudi, bez obzira radi li se o većim ii manji ciljevima ii precijenjenim ciljevima nekakvih „spasitelja“. To je pitanje koje bi većina ljudi trebali postaviti, ljudi puno ranije padaju na mnoge osnovnije stvari, svjesno ulazeći u igru ​​u kojoj očekuju korist i naravno kako moraju nešto platiti.

Je li karijera najčešći oblik korupcije? Možemo li to tako gledati?

- Uglavnom mogu govoriti za pravosuđe. Mislim kako je u pravosuđu karijerizam jedan od najčešćih i najmanje vidljivih oblika korupcije koji postoje. Većina ljudi, kada razmišljaju o korupciji, percipiraju samo najrjeđe i najbanalnije situacije u kojima netko nekome ponudi omotnicu s novcem, a ovaj za to nešto učini. Međutim, bilo bi super kada bi se korupcija događala samo na toj razini. Puno je složenije i teže za razumjeti i shvatiti, jedan od najčešćih oblika korupcije. To je napredovanje u službi dobivanjem položaja. Kada se dobije položaj koji ne pripada pojedinac pokušava održati taj položaj na silu jer zna kako u uređeni društvima ne bi bio ni na dnu. Jedan od načina zadržavanja položaja je što se takvi ljudi okružuju lošijima od sebe kojima glume autoritet.

Što mi kao društvo iz toga dobijemo kao vrijednost?

- Dobijemo kakistokraciju – vladavinu najgorih po svim nivoima. Na veliku žalost, mi nismo uspjeli uspostavili društvo koje cijeni izuzetnost, koje cijeni vrlinu. Građani se zgražaju tih pojmova. Oni kod nas nose negativan predznak. Politička garnitura je promovirala upravo taj (ne)kulturni obrazacꓽ Tuđman je govorio kako ga baš briga što misle stručnjaci, Ivan Milas je rekao kilo mozga 1 marka. Zato smo osuđeni na neuspjeh u svim sferama, jer u povijesti ne postoji uspješno društvo koje su vodili najneuspješniji, najneobrazovaniji, ljudi bez škole, ljudi bez znanja, ljudi bez ideja. Tako će se ova tragična epizoda našeg vjerovanja u to kako najgluplji mogu vodili društvo završiti tragičnim rezultatom.