Guliverov sindrom

pišeꓽ don Andreo Dominis

Obzirom na činjenicu kako je današnji HDZ izravni nasljednik onog fašističkog i kleptomanskog HDZ-a iz '90 ne treba čuditi što Plenković pati od istih psihičkih boli od kojih je patio Tuđman 

Tri su velike dužnosti u Hrvatića, dužnost prema Bogu, prema sebi i prema bližnjima (prvenstveno prema djeci). Tko ne osjeća te dužnosti godinama nakon prve Plenkijeve afere, taj je ili emocionalno ili moralno mrtav.

Kriza s otrovnim otpadom nije neočekivana vremenska nepogoda koja nas je iznenada pogodila. To je posljedica pogrešnog načina vladanja u sustavima RH što traje već 36 godina, a glavni dizajner ovakvog načina vladanja je Franjo Tuđman.

Njegov politički i moralni sin, Andrej Plenković pokušava ovu krizu, koja je toliko očita da je ni ne pokušava poreći, svesti na neprijateljsko djelovanje izvana i zlonamjernu ambiciju pojedinaca iznutra. Razumljivo je zašto. Kad bi se kriza analitički secirala i stavila pod mikroskop u svim svojim dijelovima, bili bi tu njegovi tragovi, njegovi otisci, njegova krivnja.

Sve je krivo shvatio. Politika nije matematika, ideologija nije aritmetika, demokracija nije kombinatorika, digitron nema emocija. Sanjao je postati najveći vođa stranke koja će konačno ostvariti pobjedu nad protivnicima na svim nivoima. I to nad ni protivnicima koji su ga stalno pobjeđivali.

Stvorio je stranku čudovišta koja je pojela ne samo konkurenciju, već i državu. Umjesto nesmetane vladavine, dobio je minsko polje, jer u patološkim politokracijama stranačka hipertrofija vodi do individualne atrofije.

Zato je i obolio od Guliverovog sindroma, navikao se na Liliputansko okruženje, da su svi manji, odnosno manje vrijedni od njega, pa sada traži s kim će krenuti u posljednji napad, tko mu je odan, na koga se može osloniti. A oko njega su beskralježnjaci, mekušci, sluz - kako od takvih ljudi sada može napraviti čvrst oslonac kad se nekontrolirano spotiče kao politički div?

Sanjao je kako će u njegovom koordinatnom sustavu, gdje je apscisa BDP, a ordinata Ukrajina, Republika Hrvatska postati prvak regije, nadmašiti Tita, prekrižiti sve ostale i upisati se u povijesne knjige.

Zaboravio je kako napredak i razvoj moraju biti u skladu s dostojanstvom čovjeka kao mislećeg i osjećajnog bića. Ljudi mogu biti neko vrijeme, ali ne zauvijek, prošireni dio stroja, ljudi mogu biti brojevi, kapilarni glasovi, 2800 autobusa punih Hercegovaca koji kruže Dalmacijom kako bi po četvrti put tog dana dali svoj glas za HDZ, točkice na grafu, ali ne zauvijek, ljudi mogu biti rekviziti na skupovima, unajmljeni pljeskači, tiha masa kojom upravljaju sila i mamac, ali ne zauvijek.

Moć materije i luksuza nikada neće moći nadoknaditi siromaštvo duha. Ah, tu je kvaka. To je čvor koji Plenković ne može razriješiti, a nema ni veličinu svog drevnog imenjaka, koji je takve prepreke rješavao mačem.

"Te deum" dobrodošlica koju je očekivao kada se "spustio pred narod" izostala je, jer je narod najveća žrtva njegovih političkih eksperimenata i akrobacija, njegove zamišljene nezamjenjivosti, njegove patološke ljubavi prema moći.

Dalmacija je samo upozorenje za sve one koji osjećaju kako mogu pokupiti posljednje mrvice s vatrene gozbe odlazeće vlade. Sada su zajedničari okruženje koje ima previše brbljavih usta, a premalo mislećih glava. Ta usta sada viču jer su prazna, poput njihovih glava koje jedva shvaćaju kako je vrijeme progresivnih punoglavaca prošlo.

Njihova zamjena bit će kombinacija znanja iskusnih i domišljatosti mladih. Inicijativa umjesto statusa quo. Sutra bez onih koji su nas jučer uništili! Pravo umjesto milostinje. Sustav umjesto individualnog hira. Ljubav umjesto samoljublja.

80 000 ubijenih Dalmatina bi nam mogli pomoći pronaći izlaz iz slijepe ulice. Još je nismo prošli jer mnogi još uvijek kolebaju, a to kolebanje je jedini spas za one koji više nemaju pomoći. Zato ga i potiču raznim aferama, podmetanjima i lažima. “Tim oklijevajućim ljudima juha se smrzava na putu od tanjura do usta” (Cervantes).

Žalosno je što će na kraju oklijevajući odlučiti o ishodu ove sudbonosne bitke, što samo oni mogu okruniti veliko herojstvo "malih" ljudi koji se svakodnevno bore protiv uzurpatora. Moramo ih osvojiti inteligencijom i upornošću. Ne dodvoravanjem, ne laskanjem, ne mijenjanjem sebe kako bismo postali više poput njih.

Neka za sada ostane nijem odgovor na pitanje kako se nepriznata etnička skupina koja je spremna podnijeti nadljudsku žrtvu radi slobode, strmoglavo juri u kavez podložnosti.