Caesar croaticus

pišeꓽ Lorenzo Priulli

Republika Hrvatska ubrzano tone u živo blato, pa zašto bi onda Split ili bio koji drugi dalmatinski grad bio iznimka? 

Da nije bilo anketa koje pokazuju rejting stranaka i pojedinih političara, ne bih znao kako je hrvatski premijer čovjek sklon šalama. Ničim izazvan, Caesar je za privatnu televiziju izjavio – ako se taj mentalni mehanizam tako naziva – kako je Andrej Plenković premijer svih građana.

Do tog poznatog televizijskog nastupa, živio sam u, augustinski rečeno, blaženom uvjerenju kako je Andrej Plenković predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Ponavljam – Vlade Republike Hrvatske, a ne građana Republike Hrvatske, ako primjećujete i razumijete tu malu razliku. Čak, da budem pošten, ne čak ni svih građana, već samo jedne njihove posebne frakcije – rimokatoličkih Hrvata. Mislim kako čak i među Hrvatima postoje oni koji su operirani od teizma, oni koji ne vjeruju ni u kakvog Boga ni u katoličanstvo, pa stoga ni u kakvog Svetog Duju, Stošiju, Vlaha, Mihovila, Nikolu, goruće grmove, zmije koje pričaju, izvanzemljane koji hodaju po vodi, vragove, anđele i slična mitološka bića. Bića, proizvedena nekontroliranom konzumacijom religijskih opijata.

Do zaključka kako je Andrej Plenković isključivo predsjednik isključivo rimokatoličkih Hrvatića došao sam bez ikakvog posebnog mentalnog napora – vizualnim sredstvima i jednostavnom metodom promatranja. Naime, vidio sam dotičnog – zahvaljujući HRT-u – kako, jadničak, za prošli Božić unosi božićno drvce u zgradu Vade RH, kako se krsti, ponizno presavija u struku i ljubi ruke. Evo, zadnji put Ursuli von der Leyen tijekom boravka u Tivtu.

Osim toga, sudjelovao je u stranačkoj kampanji na zadnjim hrvatskim parlamentarnim izborima i učinio sve kako bi diskreditirao oporbu. Ni jedno ni drugo nije dio ponašanja koje građani očekuju od premijera, pogotovo ako se pretpostavlja kako je premijer svih građana. Stoga mi je licemjerno zvučalo njegovo opravdanje na televiziji kako on, kao se predsjednik svih građana Republike Hrvatske (!?), ima pravo baviti politikom.

I tko u je to pravo osporavao? Dalija Orešković? Marijana Puljak? Siniša Hajdaš-Dončić? Zoran Milanović? Trump? Putin? Janša? Xi Jinping? Tko? Naravno, ima pravo sudjelovati i baviti se politikom, samo pitanje je kakva je to politika – je li to državna politika ili stranačka? Transparentna i demokratska ili tajna, opskurna politika?

E, sad, ako u Plenkovićevom shvaćanju nema razlike između tih politika, ako su one za njega jedno te isto, onda mi se čini kako mi, poput vihora iz Alabame, da se sjetimo nadimka američkog sprintera Calvina Smitha, jurimo u susret problemima od kojih će nam uši otpasti, a pritisak skočiti, kako se ukrajinofili ne bi bunili što ih zanemarujem, poput Serhiya Bubke.

Nema potrebe ni riječi o tome kako Plenković svojim izrazit ciničnim ponašanjem puše u leđa reakcionarnim, retrogradnim snagama u društvu. Recimo, crkvi, koja je postala toliko moćna da bez imalo zadrške napada građanska prava. I prije svega, svakog pojedinog građanina. Ili nekakvim savezima, kojima bi se zabranili svi oni koje politički kreator nije sklopio na temelju retardiranog modela. Ili, s druge strane, tiskani i elektronski mediji koji su zaboravili finu razliku između informativnih i propagandnih medija, pa su na zadnjim, kao i u svim prethodnim izbornim kampanjama, za sebe odabrali ulogu stranačkog bubnjara. A onda se iznenade, svladaju i plaču do neba, i oni, i ružičasto društvo neovisnih režimskih analitičara, što nisu dobili akreditaciju za boravak u nečijem izbornom stožeru. Ili oni koji vjeruju kako je neovisno pravosuđe svježe popločan put u kaos i anarhiju itd.   

Plenković može sebi priuštiti bahato ponašanje, jer njegova vladavina počiva na podršci onih koji su uzeli višegodišnji plaćeni dopust od logike, zdravog razuma i budućnosti. Svi oni koji preziru demokraciju, njezin formalizam i njezine procedure, a bogme ima ih isto toliko Kineza u Kini, pronašli su u Plenkoviću svog političkog idola i spremni su mu oprostiti svaku glupost, svako patološko i zlonamjerno gaženje Ustava i zakona, svako izrugivanje, točnije rečeno pišanje po zakonima i drugi propisima, svako skakanje na „bolje običaje“, svako ruganje građanskoj pristojnosti. Siti su ovih učenjaka, onih koji zakopčavaju sve gumbe na sakoima, koji se ne znoje i ne miču usnama kad čitaju Opću deklaraciju o ljudskim pravima, ovih koji bi živjeli bez motike, ovih jadnih, blijedih, siromašnih, anemičnih i cerebralnih.  

Svi oni koji traže vođu (čitajꓽ diktatora) u politici pronašli su ga u Plenkoviću. Svi oni koji traže Hrvata u vođi pronašli su ga u Caesaru. Svi oni koji traže rimokatolika među Hrvatićima pronašli su ga u antiprogresivnom patrijarhu Plenkoviću. Zato „glasaju“ za njega. Za karizmaha, za Caezara velikohrvatskih župa, pokrajina i plitkih umova. Ne trebaju im institucije. Kakve institucije i univerzalna pravila?! Treba im netko tko će razumjeti bez nepotrebne buke, netko tko će lako povući kvaku s vrata, netko tko će, poput kripto-feudalnog vladara, autoritativno raspoređivati ​​roblje. Tko je to sada u Dalmaciji – pa Plenković – ovaj ima dijete, onaj ima džip, onaj ima traktor, ovaj ima posao...

Republika Hrvatska već jedanaest godina tone u živo blato, pa zašto bi Split ili bilo koji drugi dalmatinski grad bio iznimka? Svaki narod, kaže div njemačkog idealizma, ima vlast kakvu zaslužuje. Mislim kako u našem slučaju trebamo biti oprezni s narodom i vlastima. Nije svaka gomila i svaka masa nagurana pred pozornicu i kamere narod, kao što nije ni svaka vlast legitimna i utemeljena na zakonu. Koncept nacije duboko je kompromitiran i pogođen lancem redukcija, prije svega etničkih, a zatim i konfesionalnih.

Naravno, s redukcijom se može ići dalje, sve dok se ne dođe do samog vođe. Ja sam narod i govorim iz uma cijelog naroda. Tko se s tim ne slaže, narod će to suditi. I točka.