Krah političke ljudskosti

pišeꓽ Sondra Zebić

U Republici Hrvatskoj već duže vremena vrijedi nepisano pravilo što gore to bolje, što odvratnije i odurnije to popularnije, što psihički nestabilnije to uvaženije. 

Tako su, od vrha do vrha, kontroverzni poslovni ljudi najzaštićeniji, kontroverzne emisije najgledanije, kontroverzni “pjevači” najpopularniji, novine s najkontroverznijim naslovima po temama najčitanije, često žrtve teškog zločina ili nesreće. Problem našeg vremena je što se, nažalost, ovo pravilo, u većoj ili manjoj mjeri, primjenjuje gotovo na svakom mjestu na svijetu na koje možete staviti prst.

Međutim, Republika Hrvatska je svakako među svjetskim liderima kada je u pitanju proizvodnja kontroverznih "političara" i sistemsko vibriranje njihovih raskalašenih navika. Za sve to već plaćamo visoku cijenu, a tek ćemo je platiti. Uz sve navedeno, odlučili smo ići korak dalje od svih, odnosno ozbiljne većine, te dodati kako smo društvo s najvećim brojem kontroverznih "političara" po glavi stanovnika.

Čak ni puno veće i bogatije države od Republike Hrvatske ne nose se dobro s velikom količinom kontroverzi u politici, pa ne čudi što je hrvatska politika dovedena u stanje kliničke smrti. To je dovelo do toga da svi bježe od politike kao vrag od tamjana. Ne bi trebalo biti ništa čudno u aktivnom bavljenju politikom, ali u Republici Hrvatskoj se to pokazuje kao najgora od svih loših manira.

Problem je u tome što, ako nitko više ne želi biti političar, onda se politika u Republici Hrvatskoj nikada neće izdići iz ovog vegetativnog stanja u kojem je njezin izgled prepoznatljiv samo zato što imamo neke zajedničarske djelujuće dužnosnike, koji su umislili kako su kao vjerni sljedbenici prvih među nejednakima ispunili uvjet postati političari. Njihovi javni istupi svakodnevno nas podsjećaju kako je hrvatska politička scena beskrajna i nepokošena livada gdje se jedino zna tko pije, a tko plaća. Ne znamo gdje je kraj livade, jer ne znamo gdje su nam granice, ne znamo za red ni za sustav, ali napredni dužnosnici podsjećaju nas na ono što se zna – mi plaćamo, dok oni piju. A korov raste i steže nam vratne žile.  

Drugdje, politika, sa svom slavom i svom bijedom koja je uvijek i svugdje prati, sa svim ugrizima, poderanim koljenima i zmijama koje vrebaju u svakom grmu – ipak izgleda drugačije. Smanjenje broja ministara u ime odgovornosti, o kojoj Republika Hrvatska može samo sanjati, obilježilo je politički život u Velikoj Britaniji krajem 2017. godine. U mjesec dana, kabinet premijerke Therese May napustila su tri ministra. Razlozi zvuče kao nešto zbog čega se ministri i "političari" u Republici Hrvatskoj ne bi ugušili, a kamoli dali ostavku ili dostojanstveno prihvatili – Michael Fallon, obrana (prije 15 godina stavio je ruku na koljeno novinarke); Priti Patel, međunarodni razvoj (nenajavljeni sastanci u Izraelu); Damian Green, glavni čovjek u kabinetu Therese May (gledanje pornografskog sadržaja na službenom računalu).  

A što ima u našoj livadi? Teško je reći tko nije kontroverzan, ali nije čudno kad se sjetimo kako je predsjednik Vade, bivši SDP-ov udarač iz Bruxellesa, Andrej Plenković a predsjednik Republike, Zoran Milanović ne vidi ništa sporno u tome što se tajno sastaje s ruskim veleposlanikom i što se ušmrkao od tuge u noći pada Viktora Orbána. Ministar unutarnjih poslova, Davor Božinović koji je naredio pucanje i ubojstva azilanata na hrvatsko-BiH granici, vjerojatno i ubojstva Dalmatina, i našao se u zloglasnim Rajskim papirima (ako ih s tko još sjeća), ali bi sve naplatio tužbama protiv novinara. Ministar obrane koji nikada nije bio u vojsci, a koji dogovara razbijanje BiH, Ivan Anušić  kroz program obnove vojnog roka ulazi u višemilijunske privatne koruptivne poslove. Prema Autonomiji, za današnjeg ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Alena Ružića vezuje s izvlačenje sredstava iz mirovinskog fonda te isprepletenost sa srpskom narkomafijom.  

Ministrica zdravstva, Irena Hrstić, o tome se već pisalo, otvoreno pogoduje zdravstvenoj tvrtci „Medicol“, a njezin suprug je 2022 dobio na poklon stan u Splitu od supruge jednog od poznatih imena zemunskog klana. Kaže kako nije ništa znao, stan kao stan. A to je bilo prije par godina. Jako davno. Bivši ministar obrane, Mario Banožić, neprimjereno se obraćao novinarkama u javnosti, a umiješan je i u kriminalnu privatizaciju medija, posebice u prodaju Slobodne Dalmacije Hanza mediji, a često je bio pod utjecaje kokaina. Tri ili četiri godine. Pa, to je bilo davno.

Kao iskreni pokajnik po mišljenju premijera Plenkovića, jedan od suradnika ustaških organizacija po svijetu te dobar prijatelj sa Zemuncima, Hrvoje Omrčanin dobio je drugu priliku kao glavni čovjek SOA-e. Je li to ministar vanjskih poslova bio poznat kao pjevajući kofer rumenih očiju? I što radi ministar policije koji dvije godine ne može pronaći kriminalce koji su u jedanaest godina vladavine HDZ-a ubili oko 70 000 Dalmatina? Pa da, i što ćemo s činjenicom kako je supruga bivšeg ministra financija, sada guvernera HNB-a svojevremeno tvrdila kako je trpjela fizičko i seksualno nasilje od svoga supruga i jednog muškog člana njegove obitelji? I zašto gradonačelnik Splita, Tomislav Šuta, javno vrši pritisak na pravosuđe i u sprezi s građevinsko mafijom želi izgraditi novi stadion? I zašto predsjednik i premijer javno podržavaju taj pritisak? Dakle, vratili smo se na početak, a samo smo zagrebli površinu politike koju živimo. I nitko se nije ugušio.

Republika Hrvatska možda ima previše „političkih stranaka“ (čitaj kriminalnih organizacija) i "političara" (čitaj kriminalaca), ali kako god to zvučalo, nema dovoljno političara. Nosioci ove privremene politike ne mogu se zapravo smatrati političarima. Republici Hrvatskoj treba mnogo više kvalitetnih političara. Problem je u tome što, za početak, ne smiju biti previše gadljivi prema pravilima koja danas vrijede na ovoj našoj livadi, a čini se kako je malo tko spreman to prihvatiti. Jer, danas je ona nepravedna i okrutna i ne tretira nas sve jednako. Ne možemo ignorirati stvarnost kako se politička arena u Republici Hrvatskoj danas natječe i nemamo pravo poricati dio vlastite odgovornosti za to kako stvari danas stoje, bez obzira koliko nam se naša vlastita odgovornost činila nevidljivom.  

Predugo smo zalijevali korov i sada ne možemo početi drugačije nego po njihovim pravilima, s blatnjavom borbom i poderanim koljenima, dok zmije grizu.