Ista politika – iste dileme – isti ishodi

pišeꓽ Loredana Brays

Republika Hrvatska našla se na 60. mjestu prema indexu slobode medija Reportera bez granica, što je pad za 12 mjesta u odnosu na prošlu godinu i pad za 48 mjesta u odnosu na 2015. 

Ovom sunovratu prethodila je serija parlamentarnih izbora koji su, barem u Dalmaciji, pratile brojne nepravilnosti od organiziranog dovlačenja Herceg-govana, po preko 260 prijavljenih osoba na autobusnoj stanici, trafici i kandelabru, višestrukog glasanja istih osoba te Tuđmanovih vlakova (poznatijih kao bugarski vlakovi). Ovo je očiti signal kako se Republika Hrvatska vraća na svoje početne fašističke postavke iz 1990ih godina prošlog stoljeća.

Ključno pitanje, ili dijagnoza, hrvatskog društva s kraja 1980-ih, kada se već osjećao slom jednopartijskog sustava, a demokratska oporba, prije svega ona s jakim fašističkim nabojem, počela jenjavati, bile su prvenstveno teorijske rasprave o odnosu države i demokracije. Čak i u Bajamontijevoj ulici, ne onoj u Splitu, prema mnogim mišljenjima ključnom mjestu dalmatskog disidentstva, u raspravama svih onih koji su, stalno ili povremeno, sudjelovali u raspravama o dalmatskom nacionalnom pitanju, jasno se nazire dilema koja će obilježiti sljedećih pola stoljeća: država (ne)država i demokracija.   

Ubrzo je, iz područja teorije, ova bitna odrednica suvremene domaće političke misli dobila i praktično utjelovljenje u djelovanju pojedinaca i političkih stranaka koje su određivale dalmatinsku sudbinu, sudbinu njezinih građana i cijele regije.

Kako su se mišljenja razlikovala po ovom pitanju?

Bez previše ulaska u teorijsku osnovu, postojali su – i danas su oko nas, prisutni i utjecajni u društvenom i političkom životu – pojedinci i političke stranke koji su smatrali najvažnijim formiranje i oblikovanje Republike Hrvatske. Način na koji bi se to trebalo učiniti uključivao je demokraciju, ali samo u mjeri u kojoj je to nužno i neophodno. Osnovno oružje bila bi brojčana i vojna nadmoć u odnosu na ostale nacionalnosti u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

U svakom slučaju, prioritet je bilo teritorijalno uokviravanje, s jasnim granicama, po mogućnosti s – ako ne svim, onda barem većinom hrvatske populacije koja je živjela u bivšoj SFRJ, što bi RH doveo do proširenja njezinih granica, jer bi po toj logici u sastav RH ušla cijela BiH, Sandžak, Crnogorsko primorje i dio Vojvodine. Zagovornici tog puta vjerovali su: kada se takva država uspostavi, tada dolazi red na demokraciju i sve što ona podrazumijeva, organizirani sustav, vladavinu prava, pravna država, zaštita ljudskih prava i sloboda, kolektivna i individualna prava, dioba vlasti, redovan izborni sustav, slobodu medija...  

Zagovornici, malobrojni, drugog pristupa tvrdili su kako, u postojećim okolnostima, zaštita hrvatskog stanovništva, što je bio glavni cilj oba nacionalno osviještena naroda, nije moguća bez demokratske Republike Hrvatske. Legitimna, demokratska vlada, dobivena na poštenim parlamentarnim izborima, u vrijeme kada se Istočni blok raspadao, a ishod u SFRJ bio na prijetnji oružjem – zagovornici ovog smjera vjerovali su – bila bi najučinkovitiji način zaštite Hrvata u Republici Srbiji, Republici Bosni i Hercegovini, Republici Crnoj Gori i drugi državama nastalima raspadom SFRJ... Dalmacija se u to vrijeme rijetko spominjala, jer se smatrala "našom".

Čak i u slučaju rata, takva bi Republika Hrvatska, zahvaljujući svojoj demokratskoj slici, na ovaj način mogla puno učinkovitije tražiti saveznike, te formirati državu pod kojom bi se našla većina Hrvata. Da budemo jasni, ova je skupina također demokraciju vidjela kao sredstvo, a ne kao cilj društvenih promjena.

Nakon pada Berlinskog zida, postojala je realna mogućnost kako će Republika Hrvatska biti prva država u ovom dijelu Europe, nakon transformacije SKH-a u SDP i formiranja prvih oporbenih stranaka – koja će napraviti taj korak i izaći iz jednopartijskog društvenog sustava mnogo prije Poljske, Mađarske i, tada još uvijek postojeće, Čehoslovačke.

Hrvatska politička i društvena elita, uz nepodijeljenu podršku većine pojedinaca iz ešalona "države, pa demokracije", prekasno se odlučila za prvu varijantu. U proljeće 1990. lažirani su višestranački izbori i uvjerljivo je „pobijedio“ Tuđmanov HDZ.

Epilog bi mogao stati u jednu rečenicu: Čehoslovačka je dobila Vaclava Havela, a Republika Hrvatska Franju Tuđmana, i s njim ideje i politiku koja se oslanjala na podjelu teritorija, "humanu razmjenu stanovništva", ratove, unesrećene ljude bez domova...

Dobili smo i Državu, doduše pomalo faličnu s aspekta (planiranog) teritorija, još demokratskiju, ali to je naša stvarnost.

Tada su se, prema mnogim mišljenjima, stvari vratile tamo gdje su počele – u Dalmaciju. Ovaj put bez radnika iz Jugoplastike, Brodosplita, Uzora, Cetinke, Maraske, Sunčanog Hvara, TLM-a i Tuđmana, ali s Andrejem Plenkovićem s jedne strane i prodalmatinskim inicijativama s druge. Republika Hrvatska se, kao i 1980-ih, ponovno suočava s istom dilemom: država i/ili demokracija.

Kad slušate kakofoniju dominantnih zvukova koji dopiru do javnosti, u ušima vam odzvanja jedna novoskovana fraza, pojam, geografska, ali i nacionalna odrednica – Južna Hrvatska.

I, u društvu opet gotovo ista rasprava koja se ne temelji na ljudima, već na teritoriju. Važno je sačuvati „Južnu Hrvatsku“, a onda ćemo, u nekom trenutku, vratiti i ostatak Svete hrvatske zemlje, grme profašistički aktivisti dok aktualni politički lideri šapuću isto, dok svjesno i manipulativno uništavaju medije, zdravstvo, školstvo, javnu upravu, policiju, vojsku.

Čuje se kao i 80ih, kad riješe problem „Južne Hrvatske“, onda će uspostaviti neovisno pravosuđe, odvojiti Vladu, Parlament i Predsjednika, neće progoniti oporbu i uvest će slobodu medija. Potezom pera, pretpostavljam.

Republika Hrvatska, očito, nije naučila nikakve lekcije iz svoje nedavne prošlosti. Zato ne razumijem, unatoč najboljim namjerama, sve one koji misle kako bi ishod ove politike mogao biti drugačiji.