Ili si HDZ-ova ameba ili si za otpor

Piše: Petra Ivanišević

Misija kulture pobune artikulirana je imperativom promjene ne samo postojećeg režima i političkog poretka, već i promjene javnosti, političke kulture i, konačno, promjene kulturnog modela.

Lessandra Bassini

Upravo je kulturni model zamišljen kao otvoren, kozmopolitski i, u svojoj srži, interkulturalni. Njegovom promjenom dolazi do kulturne pobune, a to je ono što građanima Dalmacije najviše nedostaje.

U svojoj izvrsnoj studiji o odnosu kulture i nacije, Lessandra Bassini, između ostalih kulturnih fenomena, bavila se kulturom pobune. Što je kultura pobune? Pa, ako se pitate na ovaj način, onda ste ili bili dovoljno necivilizirani da ne protestirate kada ste trebali, ili ste bili premladi da to učinite – a mladost ne opravdava nesvjesnost, kako kaže Which Discipline.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, mi koji smo se pobunili, disali smo buntovno i tako živjeli cijelim svojim bićem, ne zato što smo bili posebni već zato što nismo imali puno izbora: ili si bio na strani režima, što je značilo da si bio polusvjesna, podanička HDZ-ova ameba, ili si bio suprotnost/otpor prvom. Dakle, bio si hladan ili vruć, a mlaki su s vremenom otišli preko granice u bolji i pametniji svijet .

Lessandra Bassini, kroz mnoge primjere, podsjetila nas je na to vrijeme koje je počelo blijedjeti, što se tiče tadašnjih pobunjenika, a što se tiče onih "drugih" ili onih koji su bili na vlasti - devedesete su bile "herojsko" doba za Republiku Hrvatsku u to vrijeme, jer smo se tada suprotstavili Jugoslaviji, cijelom zapadnom svijetu, NATO paktu i drugim mračnim faktorima koji nam, ni danas, “ne dopuštaju da živimo kao ljudi”.

Dok sam čitao, kao da sam gledao stare fotografije s prosvjeda i evocirao sjećanja na nas uporne "šetače i prolaznike" kada smo bili, bit ću skroman, avangarda kulture pobune i kada smo svi zajedno radili na misiji njezina širenja. Zato su knjige poput Kulture nacije: Između krvi i tla Lessandre Bassini toliko bitne, osim svoje prvenstveno znanstvene vrijednosti, i kao oživljena faktografija događaja koje bi, kad bi vlast pitala, trebalo zaboraviti ili prepisati u nekom "ministarstvu istine i sjećanja". Da, tada smo bili slobodni ljudi (buntovnici), a sada živimo u "danu mrmota" ritualno simulirajući vlastito postojanje.

Kad razmišljam o pobuni, sjetim se nesretnog Ahmeda Nurudina, iz romana Derviš i smrt Meše Selimovića, koji se pri samoj pomisli na pobunu stresao od straha, osjećajući koliko je stisnut između svoje derviške dužnosti i potrebe da se suprotstavi nasilnicima koji su mu ubili brata. Kao derviš morao je oprostiti i nastaviti živjeti kao dužnosnik i nositelj moralno-vjerskih načela, a kao običan čovjek morao se suočiti s vlastitom savješću i odgovornošću za bratovu smrt – mogao je učiniti više i bolje iskoristiti svoj društveni autoritet da spasi brata. Nažalost, njegova borba između humanosti i načela, kao i njegova kasnija pobuna (prekasno da spasi brata), doveli su ga do mržnje, izdaje najboljeg prijatelja (Hasana) i želje za osvetom koja će ga na kraju koštati života.

Derviš nije mogao podnijeti egzistencijalni paradoks koji je bio uzrokovan nesretnim okolnostima ili osobnom slabošću i nesigurnošću Ahmeda Nurudina, te je vlastitu nesreću prevladao mržnjom koja ga je vodila u osvetničkoj pobuni. I kako poslovica kaže: Kad se spremaš za osvetu, iskopaj dva groba – jedan za osobu kojoj se klanjaš, a drugi za sebe . Mržnja može biti dobar saveznik u borbi protiv autoriteta, ali ne smiješ dopustiti da preuzme tvoju dušu i dominira tvojim bićem, jer se tada pretvaraš u ogorčenu osobu koja traži osvetu; postaješ ogorčeno biće poput onih koji su danas na vlasti i koji požudno uništavaju svaki trag nekadašnje pobune.

Ono što smo započeli devedesetih godina prošlog stoljeća, nažalost, nismo proveli do kraja... Nismo bili dovoljno "kulturni" ili, bolje rečeno, samosvjesni u pobuni protiv tadašnjeg režima i nismo održali tijek promjena; uljuljkani u iluzije da smo 3. siječnja zauvijek pobijedili tirane, dopustili smo da se vrate oni protiv kojih smo se borili. Naravno, lavovski dio krivnje leži na političkim elitama koje su preuzele vlast nakon trećesiječanjskih promjena, ali naša je krivnja što smo si dopustili da živimo kao mrmoti i što smo zaboravili na kulturu pobune.

Sve kulturne navike treba održavati kako bi postale dio društvenog života, čak i po cijenu poznate frojdovske nelagode u kulturi, a pobuna je svakako jedan od neugodnijih fenomena kulture, jer zahtijeva stalno propitivanje stanja samog društva, kao i razinu samosvijesti koja može pratiti/podnijeti to stalno praćenje. Nemojte slušati ove satrape režima koji vas, zajedno sa svojim podređenim medijima, uvjeravaju da ne može bolje i da nemamo alternativu osim onoga što nam se nudi. Vjerujte mi, može biti puno bolje, samo što nam to nitko neće osigurati "odozgo", već se za to moramo sami boriti.

A kako? - sad se pitate. Dakle, pobunite se! Izgradite novu kulturu pobune i računajte na nas stare buntovnike da ćemo negdje usput stati i zaspati. Postanite kulturni svijet koji se bori za svoja prava i ne boji se prijetnji režima. Znam da je lako reći, ali nemamo izbora...

Ili ćemo se boriti za „promjene kulturnog modela, koji je zamišljen kao otvoren, kozmopolitski i, u svojoj srži, interkulturalni“ - kako savjetuje Lessandra Bassini, pišući o misiji kulture pobune, ili ćemo nastaviti raditi na marginama kulturnog svijeta do svoje konačne smrti.