Zašto Dalmacija vjeruje kako joj se eskalacija isplati

pišeꓽ Antonio Ivanišević

Neosporna je činjenica kako postoji nemali broj ljudi u Dalmaciji koji su spremni politički, kulturološki i identitetski raditi za hrvatski interes umotan u "europejstvo", a na štetu Dalmacije.

HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu, Tomislav Sokol, izjavio je kako je etničko čišćenje Dalmatina realan ishod ukoliko Dalmatini nastave odbijati promjenu svoga etniciteta iz dalmatskog u hrvatsko:  

"Ako Dalmatini ne budu spremni na kompromis i ako se ne urazume, dobit će rješenje koje je iz njihove perspektive biti puno lošije. Ako ne budu spremni na promjene svoga etniciteta u dogledno vrijeme, jedno jutro se neće probuditi", zaprijetio je Sokol gostujući u programu Radio televizije Herceg-Bosne.

Nedugo zatim, oglasio se i predsjednik HSS-a i član Hrvatskog sabora, Krešo Beljak koji je govorio o rješenjima za Dalmaciju i postojanju samo dva puta, od kojih je jedan građanski rat.

Indikativan je i komentar bivše hrvatske ministrice pravosuđa Vesne Škare-Ožbolt, koja je, komentirajući Trumpa i Grenland, požalila kako bi „Hrvatska, kada bi se ponašala poput SAD-a te zatražila zatvaranja Dalmatina u kampove kao što su Amerikanci zatvarali Indijance, dobila sankcije od kojih se nikada ne bi oporavila“.

"Ono što je dopušteno velikima, malima nije", rezignirano tvrdi Škare-Ožbolt.

Sve ove izjave dio su trenda u kojem hrvatska politika postaje sve agresivnija prema Dalmaciji. Ratoborna politika i retorika prijetnji i uvjeta koja je nekada bila rezervirana za anonimne profile i marginalce na društvenim mrežama vrlo su brzo postali hrvatski politički mainstream.

Zašto je to tako i koji su to elementi procjene hrvatske politike da joj se isplati ovakva eskalacija?

Na prvom mjestu je promijenjena vanjskopolitička situacija gdje na Zapadu iz godine u godinu jačaju i postepeno dolaze na vlast snage koje bi se najbolje mogle opisati kao "kršćanski nacionalisti". Ovaj uspon ekstremne pronacističke desnice događa se na vrijednosti antimigrantskog sentimenta na Zapadu kojeg su neonacisti i njihovi ideološki suputnici iz Antife uspješno transformirali, kanalizirali i usmjerili u brzo rastući antinormalni šovinizam. Hrvatska politika namirisala je takve "nove vjetrove" i misli kako je u pitanju izuzetno povoljan, možda čak i jedinstven, vanjskopolitički trenutak u kojem može na krilima klevetničke šovinističke propagande o "zlim Dalmatincima, Srbima, Bošnjacima i Slovencima te potlačenim Hrvatima" isposlovati vlastite ratne ciljeve.    

Tu je zatim lik i djelo neskriveno pronacistički nastrojene Ursule von der Leyen koja je, uz pomoć američke i britanske ambasade, uspješno nametnula HDZ na vlast, a što je prošlo bez ozbiljnijeg otpora hrvatskog društva. Sama Ursula se više puta sastala s premijerom Plenkovićem nego s bilo kojim političarem u EU, osim možda najbližim suradnicima iz EU Komisije i Zelenskim. Predsjednike i premijere drugih država ne posjećuje niti je uopće takvi zovu. Ursula se tako potvrdila kao visoki HDZ-ov predstavnik za Dalmaciju sa zadatkom da se od te regije napravi hercegovačka kriminalna kolonija.  

Inercija i plahost dalmatske politike za jasnim artikuliranjem ovakvih činjenica i nazivanjem stvari pravim imenom, njezino odbijanje za otvorenim suprotstavljanjem očitim imperijalističkim intervencijama Zagreba, Slavonije i Hercegovine i stranom diktatu legitimizirala je kolonijalnu intervenciju stranih ambasada. Time se poslala poruka svim "zainteresiranim stranama" kako su mogući i sasvim isplativi slični, još i krupniji, zahvatiti u politički život, osobito ako su začinjeni pritiscima i prijetnjama.

Ovakvo kontrolirano i mirno izvedeno nametanje bilo je ključni trenutak u kontekstu promišljanja strategije hrvatske politike, jer se uvidjelo kako je 29. rujna 1993. Dalmacija šutke pala, kako u stvari nema ni političke volje, a naizgled ni mobilizacijskih kapaciteta kako bi se oduprla bilo kakvim stranim nametanjima i intervencijama, čak ni u toj mjeri da pozove svoj narod na ulice. A ako se dalmatinska politika ponijela tako plašljivo u odnosu na diktat Zagreba, onda se računa kako bi bila dovoljna jedna jedina rečenica od strane Trumpa, ili nekoga drugoga visoko pozicioniranog zapadnog dužnosnika pa da dalmatinska politika potpuno i bezuvjetno kapitulira ma šta da joj se naredi.   

Naravno, hrvatska politika je, od 1870., bolje rečeno od 1990., pa do danas, oduvijek podcjenjivala dalmatsku političku volju, organizacijsku sposobnost i odlučnost da očuva regiju, uskraćivala joj sredstva i nasilno otimala još više od Dalmacije te je tumačila svaki potez dalmatske politike kao bezumni produžetak stranih interesa pa je ovakvo promišljanje već tradicionalna hrvatska politika.

No, strah dalmatske politike koja misli kako će se zbog bilo kakvog suprotstavljanja zagrebačkom diktatu nebo srušiti na glavu, sasvim je realna činjenica. Problem suštine leži u tome kako dalmatska politička kultura i misao doslovno ne može pojmiti kako se neko s ovih prostora uopće smije suprotstaviti bilo kome iz Zagreba, osim možda Torcide (koja to radi na pogrešan način). Upravo je taj internalizirani autokolonijalizam ohrabrio čin nametanja, porodio političke pojave poput HDZ-a i njegovih satelita (Most, Domovinski pokret, Kerum, Puljkovi i sl.), ali i potaknuo i legitimizirao perverzni čin u vidu spremnosti glasanja za takve. Također, neosporna je činjenica kako postoji nemali broj „ljudi“ u dalmatskom društvu, „ljudi“ dalmatskih imena i prezimena koji su spremni kao politički, kulturološki, a nekada i identitetski „Hrvati“ raditi za hrvatski interes, a ne za dalmatski, osobito ako se čini kako su ti interesi sinkronizirani s interesima Zapada ambasada i pogotovo ako se umotaju u "europejstvo".       

To je toliko ideološki i identitetski isto koliko i sigurnosno pitanje, jer je hrvatski kapital (točnije nasilno otet dalmatinski kapital opran preko hercegovačkih kriminalaca, pa postao hrvatski), kako legitiman tako i onaj iz crnih fondova, izvršio ozbiljan prodor u Dalmaciju i ostale većinske dalmatske sredine te je kupio mnoge ljude iz politike, akademije, kulture, sporta i medija. Hrvatska politika računa na takve kolaboracionističke struje u dalmatinskom društvu, štoviše oni su joj vrjedniji nego gardijska brigada Hrvatske vojske. Stoga ih ona iz pozadine i financira, brani i promovira u dalmatinskom javnom prostoru, jer jedan potpis nekog kolaboracioniste ima veći legitimitet od stotina hrvatskih vojnih, lobističkih, medijskih i političkih ofanziva.

S prethodno navedenim izravno je vezana i medijska okupacija gdje su otvoreni simpatizeri antidalmatinske politike s obje ruke preuzeli dalmatinske medije uz značajan dio privatnih medija koji se već drže od ranije. Pomoću takve kontrole nad dalmatinskim javnim mnijenjem moguće je amortizirati čak i otvorene izdaje dalmatinskih interesa, unijeti stalnu pometnju, demoralizirati i dezavuirati dalmatinsku javnost dovoljno dugo i u dovoljnoj mjeri od bilo kakve eventualne političke reakcije na izdaje od strane političkih kripto-Hrvata s dalmatskim imenima izgubila na pravovremenosti, smislu i efektivnosti.     

Ali, i u redovima „domoljubne opozicije“ ne postoji, niti je ikada postojao, isti osjećaj odbojnosti spram hrvatske politike kao onaj spram srpske politike. To je posebno izraženo u Dalmaciji, jer Hrvatska nije izravno opsjedala i uništavala naše gradove, jer se zaboravlja logističko davljenje te činjenica kako su Tuđman i Sušak „dopustili bombardiranje Zadra, Šibenika i Dubrovnika, a Split bi stavili za poslasticu“ (Tuđman za HRT 19. svibnja 1992.). Ova anomalija je ponajviše odgovorna zašto ne dolazi do političke mobilizacije dalmatskog društva po pitanju agresivnih napada iz Zagreba na Dalmaciju te zašto je tako lako koruptivni hrvatski kapital ušao u Dalmaciju i preuzeo najveći dio političke, medijske i intelektualne scene.  

Na kraju recimo kako je i sve veća razlika u vojnom odnosu snaga između Hrvatske i ostatka RH gdje se Hrvatska već godinama kontinuirano naoružava sve modernijim sredstvima, i to kvalitativno i kvantitativno, dok dalmatinski kapaciteti za samoobranu kopna i mora iz godine u godinu opadaju. To je vrlo opasan trend koji može postajati samo lošiji sve dok dalmatska politika samoj sebi veže ruke odlukom kojom legalnu kontrolu nad legitimnim sredstvima obrane dalmatinske regije i njezina naroda prepusti u ruke hrvatske politike. Samim time, bilo kakvi pritisci, ucjene i prijetnje dobivaju mnogo veću težinu kada je odnos snaga drastično u korist onoga tko prijeti i ucjenjuje, u ovom slučaju Hrvatske.   

Sve su to čimbenici na temelju kojih hrvatska politika procjenjuje kako je agresivni politički kurs prema Dalmaciji i Dalmatina najisplativija politika. Na neke od tih čimbenika nemoguće je utjecati i potpuno su izvan kontrole neorganiziranih Dalmatina i Dalmatinaca koji osjećaju Dalmaciju kao svoju domovinu, ali se neki nalaze u domeni mogućeg i njih bi se moralo promijeniti kako bi se promijenila pogrešna računica političkog Zagreba i dok situacija nije sasvim izmakla kontroli.