Hrvatsko političko siromaštvo

pišeꓽ Antonio Ivanišević

Zaslužuje li hrvatski ministar vanjskih poslova, Goran Grlić-Radman Nobelovu nagradu za mir? Ako ne, može li je dobiti preko reda, onako kao usputnu utješnu nagradu. 

Naravno kako ju je zaslužio i naravno kako ju je dobio, samo što je nagradu dodijelio predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković, umjesto Nobelovog odbora.

Uostalom, zastanite na trenutak i dobro razmislite – zašto bi samo jedini borac za prava Dalmatina, kojih je u jedanaest godina vladavine HDZ-a ubijeno oko 70 000, Vedran Bralić trebao biti neslužbeno nominiran za Nobelovu nagradu? Osim njega, postoje, pretpostavljam, i drugi zaslužni ljudi koji žive u Republici Hrvatskoj koji su svojim krvavim radom zaslužili ovu nagradu. Evo, na primjer, sam Andrej Plenković.   

Zar se već neko vrijeme diskretno ne šuška među zajedničarskim skupinama kako bi Plenković, nakon što se tajno sastaje s ruskim veleposlanikom dok istovremeno šalje oružje u Ukrajinu, trebao biti nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Humana politika prema migrantima, doprinos rješavanju dalmatinskog pitanja, napredak Republike Hrvatske unutar europskih integracija, neumorno zagovaranje mira, donošenje antidiskriminacijskih zakona prema LGBTIQ+ populaciji, ozakonjenje istospolnih brakova i posvajanja djece od strane istospolnih partnera, primjeri osobne hrabrosti u poboljšanju odnosa na Balkanu – to su samo neke od referenci na kojima bi se temeljio budući prijedlog. Ako ćemo biti krajnje sarkastični.

No, vratimo se Grlić-Radmanu. Osim zabrinutosti kako će Nobelovu nagradu dobiti onaj tko ju je zaslužio svojim radom, Grlić-Radmana brine i mogućnost kako bi se, recimo, za 50 godina Hrvati od etničke većine pretvorili u manjinu, zamislite to, u vlastitoj državi.

Uz povijest, Grlić-Radmanova omiljena disciplina je demografija. Za kleronaciste povijest je poput ogromnog supermarketa u kojem uvijek mogu pronaći sve što im je potrebno kako bi opravdali svoju trenutnu politiku. Povijest ponekad može biti vesela znanost, demografija je često sumorna i mračna. Ona, na primjer, Grlić-Radmanu daje priliku kako bi se među svojim sunarodnjacima pojavio kao zabrinuti glas budućnosti, kao glas koji od Hrvata zahtijeva biti ozbiljan i prestati koristiti spolne odnose u rekreativne svrhe. Inače će posljedice rekreacije biti katastrofalne. Biti manjina, ima li šta gore od toga?!

U Republici Hrvatskoj, baš kao i na cjelokupnom području bivše Jugoslavije, nitko ne želi biti manjina. Ni etnička, ni politička, ni seksualna, ni kulturna, ni vjerska. Nitko. Nitko ne želi biti manjina, jer nitko ne želi doći u sukob s vodećim političkim idealom ovih područja – idealom čiste etničke države. Oslobođen stega, taj je ideal brzo manifestirao svoj agresivni, šovinistički potencijal tijekom raspada Jugoslavije i suočio pripadnike manjina s brutalnim nasiljem, omalovažavanjem i ignoriranjem.

Prakse maltretiranja često su bile prikrivene ciničnom retorikom o pravima manjina u skladu s najvišim europskim standardima. Zadatak te retorike bio je zavarati promatrače, prvenstveno one s druge strane, u pogledu prirode "manjinske" politike. Uostalom, manjinska politika je uvijek politika etničke većine prema onima koji su etnički drugačiji od nje i tretiraju se kao stranci. A preživjeti kao stranac u ksenofobnom etničkom okruženju je đavolski teško.

Najmračniji scenariji stoljećima su upisani u pojam stranca, a problem s njim nije u tome što je u jednom trenutku došao među nas, već u tome što ne želi otići. On ostaje i kvari naš jezik, naše običaje, potiskuje naše pismo, potkopava naš identitet, množi se, dijeli naš teritorij i prisvaja našu državu. A bez države, lišeni svoje najdragocjenije imovine, Hrvatići bi postali građani drugog reda. Neka vrsta balkanskih Kurda, lak plijen za asimilaciju, predmet stalne diskriminacije i progona.

Katastrofalni demografski scenariji počivaju na određenoj linearnosti. Naime, s njima se trenutne tendencije protežu duboko u budućnost, odakle nam onda dopiru apokaliptični tonovi, poput ovog Grlić-Radmanovog. U Republici Hrvatskoj se ne smanjuje samo broj pripadnika većine, već i broj pripadnika manjina, pa je strah kako će 2085. godine pripadnika manjina biti više od Hrvata lišen stvarnosti. Nema zatvorenih perspektiva, a ponajmanje budućnosti.  

Budio realni, Republika Hrvatska ne suočava se s depopulacijom zbog sklonosti većine i manjine seksualnoj rekreaciji, već zato što je loše mjesto za život, jer je proizvodnja života u njoj jednaka proizvodnji siromaštva. A siromaštvo, nije samo materijalna, već i moralna, intelektualna i politička, i ponajprije ekonomska i socijalna cijena suludih politika koje su se provodile u i iz Republike Hrvatske krajem XX. stoljeća, a nastavile su se i u XXI.  

A u cijenu tih politika, osim Andreja Plenkovića, duboko je bio utkan i njegov kandidat za Nobelovu nagradu, Gran Grlić-Radman.