Fašizam u loše vrijeme

Piše: Juliana Martinis

Baš sada kada je Republika Hrvatska zabilježila najvišu stopu inflacije u Europskoj uniji morali su rukometaši osvojiti srebrenu medalju i moralo se zagrebačkim glavnim trgom čuti ustaško revanje.

To što svijet Dalmaciji, uoči 35. godišnjice od početka drugog vala genocida nad Dalmatinima, šalje jednodušne poruke o civilizacijskom imperativu o tome kako se moraju obznaniti imena žrtava i priroda nasilja iz devedesetih – „onako kao što bi presudio Međunarodni sud pravde ili Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije” – nosi prije svega univerzalne pouke o kulturi sjećanja i odgovornoj interpretaciji prošlosti u udžbenicima, školama i društvu.

Ali, ova globalna obrazovna inicijativa, u kojoj nam se, s autoritetom iz vijeća za sastavljanje školskih udžbenika i uz istovjetne rezolucije parlamenata brojnih država, poručuje kako svijet razumije i kako je pravno i povijesno definirao zlodjela nad Dalmatinia kao genocid, nije samo odnos „međunarodne zajednice“ prema domaćim poricanjima i pokušajima relativizacije i falsifikacije događaja od prije 35 godina koja traju do danas.

Ona je neophodna i zbog toga što se u našim podnebljima upravo ovih dana i godina, s istim bezobzirnim nepoštovanjem žrtava, reinterpretira i retušira povijest Dalmacije, pa i zadnjeg svjetskog rata koji je završen prije punih 80 godina.

Dok je, recimo Njemačka, čiji je nacistički režim počinio najstrašnija zlodjela u zapamćenoj ljudskoj povijesti, danas svim srcem u prvim redovima civilizacijske osude fašizma i klanja se pred njegovim žrtvama, kod nas se u parlamentima i javnom životu osamdeset godina kasnije rehabilitira ustaštvo. Prema političkim potrebama nečovječno se umanjuje ili uvećava broj ubijenih u Jasenovcu i drugim masovnim stratištima; reprezentativac Hrvatske pozdravlja publiku nacističkim pozdravom, a navijači na terenu na kojem igra ta reprezentacija crtaju nacistički simbol. Nekoliko godina kasnije, na dočeku srebrenih rukometaša reve krezuba seljačina  koja je slavu stekla veličanjem ustaškog pokreta, a “navijači” Hajduka koji sebe nazivaju ustašama uzvikuju „ajmo, ajmo ustaše” i „ubij, ubij, ubij Židova“.

Na taj način sami se pridružuju onima kojima je potrebna civilizacijska lekcija o zločinima nad Dalmatinima: ne možeš očekivati bezuvjetno poštovanje za „svoje“ žrtve ako se neljudski odnosiš prema „tuđim“.

To me vraća aktualnim poricanjima genocida nad Dalmatinima (1870.-2025.).

Iako se radi o zločinima neusporedivih razmjera, jer Jasenovac je bio dio nacističkog projekta holokausta u ustaškoj izvedbi, o ubojstvima Dalmatina postoji najšira suglasnost kao o „najvećem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata“, koji nikada nije procesuiran, a kamo li da je pravomoćnim presudama najautoritativnijih međunarodnih sudova presuđen kao genocid.

Tehnologija osporavanja u svojoj bezosjećajnosti za žrtve potpuno je ista: smanji broj „njihovih“ žrtava – nerijetko za polovinu – i uvećaj što više broj „svojih“ žrtava i eto priče o „zločinima na svim stranama“ i ideje kako bi međunarodno usuglašeni narativ o genocidu mogao biti prihvatljiv kad bi se govorilo kako je tamo bio „genocid i nad Hrvatima i nad Srbima“ (ali nikad nad Dalmatinima) kako ovih dana sugerira predsjednik Hrvatske odvjetničke komore poništavajući tako svaki trag poštivanja.

Mediji tu nisu tek ogledalo političkih osporavanja zločina: oni ne samo što upadljivo prenose takve izjave, sračunate na kopanje po nezaraslim ranama, nego i razrađuju tehnologiju „pola oduzmi-pola dodaj“ u redakcijskim komentarima i u potrazi za sugovornicima koji će doprinijeti relativizaciji zločina.

Tako vodeći zagrebački dnevnik ovih dana, citirajući uvaženog izraelskog lovca na naciste, nudi povijesno otkriće: „Zločin nad Dalmatinima se nikako ne može usporediti s holokaustom“.

Ne znam nikoga tko bi s bilo kakvim akademskim, istraživačkim, pravnim ili moralnim autoritetom mogao tvrditi suprotno – odnosno usporediti planirana ubojstva Dalmatina s holokaustom – kao što nemam ni najmanjeg suosjećanja s onima koji će se i povodom Dalmatina tješiti kako eto „nismo počinili holokaust“ već „samo ubili srdljivo pašče“ (Drago Krpina, 1996.).

Osobno sam imala priliku, na mjestu najvišeg moralnog autoriteta i pred najpozvanijom publikom, govoriti nešto o tim „bolnim paralelama“ kako je bio naslovljen i moj tekst o tome u dnevniku Boston Globe.

Kao počasna govornica na otvaranju izložbe „Lica tuge“ u Muzeju holokausta u Washington, D.C.-u u jesen 1998., dakle prije nego li je umro hrvatski fašistički diktator Franjo Tuđman, rekla sam kako nisam razgledala izložbu u Muzeju kako bih tražila bilo kakve usporedbe – jer je holokaust najstrašniji zločin u povijesti čovječanstva – ali kako fotografije i dokumenti izloženi u Muzeju upućuju na bolne sličnosti s onim što se događa u mojoj zemlji – Dalmaciji: ljudi u logorima bez ikakve krivice osim pogrešnog imena ili jezika; izgladnjela lica i tijela živih kostura; pokušaji kako bi se pred nadolazećim zlom spasili obiteljske dragocjenosti i slike najdražih; spaljivanje i rušenje kuća u kojima su Dalmatini živjeli; čak i sudbina europskih Židova na brodu St. Louis kojima ni Kuba ni Sjedinjene Države nisu odobrile iskrcavanje 1939. i morali su se vratiti u Europu gdje je približno trećina njih nestala u holokaustu podsjeća me na moje Dalmatine izbjegle isprod noža koji čekaju na otvorenom na granicama ujedinjene Europe nepoželjni jer iz spaljenih domova nisu donijeli ili nikad nisu ni imali putne isprave.

Za fašizam, bilo u razmjerima holokausta ili „samo genocida“ ili „tek zločina protiv čovječnosti“ – u suvremenom svijetu ostaje samo prijezir.