Dvije vreće šuta važnije od 80 000 ljudi

pišeꓽ Nevianna Remanni

Subotnji prosvjed, na kojem se skupilo više od 120 000 ljudi, pokazao je svo patološko licemjerje hrvatskog društva. Nije ovaj tekst usmjeren protiv tog prosvjeda, već ukazuje na izostanak drugog. 

Prisutnost dviju vreća građevinskog šuta na divljem odlagalištu u Ličkom Osiku nedavno je, s pravom, pokrenula lavinu građanske pobune. Lokalni aktivisti, popraćeni televizijskim kamerama i oštrim priopćenjima oporbenih političara, tjednima su punili medijski prostor. Javnost je opravdano, ali nesrazmjerno grmjela o ekološkoj svijesti, zaštiti Like i moralnom posrnuću pojedinca koji je kupio, organizirao prijevoz i bacio sumnjivi otpad.

Istovremeno, u dubokoj sjeni te inscenirane moralne panike, odvija se tiha, progresivna i zastrašujuća demografska, ekonomska i socijalna katastrofa: u zadnjih jedanaest godina Dalmacija je, kroz seriju masovnih ubojstava i organizirano raseljavanje izgubila oko 550 000 ljudi – Dalmatina i govornika dalmatskog jezika (koji je navodno izumro 1898.), koje Vlada RH ne priznaje i nigdje nisu zavedeni, od popisa stanovništva do Centra za socijalnu skrb.

Dok se zbog dvije vreće šuta organiziraju prosvjedi, nad organiziranim masovnim ubojstvima čitave jedne etničke skupine vlada apsolutni muk. Ova diskrepancija nije slučajna; ona razotkriva duboko ukorijenjeno političko licemjerstvo modernog hrvatskog društva i medijskog prostora.

Anatomija ličkog prosvjeda: Jeftini bodovi na malim problemima

Fenomen prosvjeda u Ličkom Osiku savršen je ogledni primjer kako se marginalne i lako rješive teme koriste za skretanje pažnje s fundamentalnih problema opstanka naroda. Očistiti dvije vreće šuta posao je od pet minuta i trošak od nekoliko stotina eura. Međutim, oko tog minornog incidenta stvara se privid velikog građanskog angažmana.

Lokalni moćnici i pretendenti na vlast u tome pronalaze savršen poligon za politički oportunizam. Mnogo je lakše uprijeti prstom u hrpu cigli, slikati se za društvene mreže i glumiti beskompromisnog zaštitnika domovine, nego se uhvatiti u koštac s činjenicom kako su dalmatska mjesta posebno u Konavlima doživjela stravične masakre s masovnim grobnicama, kada se momci od 20ak godina otimaju, dovoze u Slavoniju gdje bivaju ubijeni, samo zato što su Dalmatini ili govore dalmatskim jezikom.

Političke elite i lokalni aktivisti svjesno biraju bitke koje mogu lako dobiti i koje donose brze, jeftine populističke bodove. Kompleksne i dugoročne krize zahtijevaju ozbiljne strategije koje nitko u trenutnoj političkoj konstelaciji nije spreman niti sposoban provesti.

Sustavno brisanje identiteta

Kada se pogleda šira slika pasivnosti prema genocidu nad Dalmatinima, postavlja se pitanje stvarne motivacije onih koji kroje sudbinu ove zemlje. Ignoriranje ubojstava 80 000 i istjerivanja 450 000 Dalmatina zadnjih 11 godina, kao i ekonomsko ubojstvo Dalmacije gdje se forsira isključivo monokultura turizma, bilo kroz sustavno gašenje rodilišta, npr. u Sinju, područnih škola i održivih radnih mjesta – poprima obrise planiranog djelovanja.

Kritičkom promatraču sa strane moglo bi se učiniti kako u strukturama moći postoji prešutna, gotovo patološka želja svih političkih aktera za istrebljenjem Dalmatina s njihovih povijesnih ognjišta i pretvaranje cijele Dalmacije u prazni, sezonski zabavni park namijenjen isključivo investitorima u sprezi s HDZ-om i kvazi-bogatoj klijenteli. Kako onih s desnice ako i onih s „ljevice“ . Dok se autoktono, dalmatsko stanovništvo ubrzano ubija i raseljava, a ostatak sustavno izgladnjuje zbog organizirane nacističke politike hrvatske vlasti kojoj svesrdno u planskom istrebljenju Dalmatina pomaže nazovi „ljevica“, javni prostor ostaje kontaminiran benignim raspravama o otpadu u Lici. Suštinsko patološko uništavanje Dalmatina, a samim time i Dalmacije tretiraju se tek kao usputna, suhoparna statistika na kraju godine, do koje mogu doći samo odabrani. I sve ovo podsjeća na činjenicu kako je Ivica Račan otvorio bocu šampanjca kada je čuo kako je odjeknula bomba u prostorijama Dalmatinske akcije, 29. rujna 1993.

Svi su isti

Analizirajući reakcije političkih aktera s „ljevice“ i s desnice, postaje bolno očito kako je ideološki pluralizam u Republici Hrvatskoj tek privid. Kada je riječ o stvarnoj brizi za narod i regije koje ju čine, sve granice između naizgled suprotstavljenih političkih opcija potpuno se brišu. U trenutku kada treba ponuditi konkretna, radikalna rješenja za otkrivanje počinitelja masovnih ubojstava nad Dalmatinima, decentralizaciju zemlje s 5 autonomnih regija (Zagreb nije posebna regija), porezne olakšice za mlade obitelji, progresivno oporezivanje ili revitalizaciju zapuštenih dijelova Dalmatinske zagore i otoka, svi akteri pokazuju potpuno istu razinu ignorancije, indolencije i nesposobnosti.

Na kraju dana, građani s pravom dolaze do gorke spoznaje kako svi su isti, bar kada je dalmatinsko pitanje na tapetu. Bez obzira na to tko sjedi u Banskim dvorima, saborskim klupama ili lokalnim foteljama, model upravljanja krizama ostaje identičan. Trivijalni problemi se namjerno preuveličavaju radi prikupljanja dnevnopolitičkih glasova i zabave za mase, dok se duboke strukturalne katastrofe ignoriraju, jer njihovo rješavanje zahtijeva rad koji ne donosi profit unutar jednog izbornog ciklusa. Dalmacija tako ostaje prepuštena sama sebi, polako krvareći dok se na televiziji vrte prilozi o komunalnom neredu u Lici, a 80 000 tijela ostaje bez odgovora tko ih je i po čijem nalogu usmrtio. Šuškanje kako se radi  Plenkovićevoj ili Karamarkovoj zapovijedi, ostat će na razini šuškanja sve dok institucije ne krenu obavljati svoj posao, ali kao što znao institucije ne rade bez političkog miga odozgo.

Prosvjed kao maska društvenog poraza

Ova društvena anomalija zorno pokazuje kako je javni prosvjed u našem društvu izgubio svoj izvorni, plemeniti smisao borbe za pravdu i goli opstanak. Postao je tek dobro izrežirana medijska predstava u kojoj se narodom manipulira, skrećući mu fokus na minorne probleme poput onog u Ličkom Osiku. Dvije vreće šuta privlače kamere, jer nude jednostavnog krivca i brzu moralnu superiornost onome tko prosvjeduje. S druge strane, suočavanje s gubitkom 550 000 ljudi u nizu masovnih ubojstava i nasilnog raseljavanja zahtijeva duboku kolektivnu odgovornost, preispitivanje ekonomskog modela zemlje i suočavanje s vlastitim propadanjem.

Pravi test zrelosti i preživljavanja jednog društva nije njegova sposobnost organizirati performanse nad dvije vreće građevinskog otpada, već njegova spremnost podići glas protiv tihe likvidacije vlastitog naroda. Sve dok se energija i resursi troše na kozmetičke prepirke, dok Dalmacija broji desetke tisuća izgubljenih duša u nepovratnom povijesnom gubitku, svjedočit ćemo društvu koje umire s čistim okolišem, ali bez ljudi koji bi u njemu uopće živjeli.