Dalmacija bez Dalmacije

Piše: Antonio Ivanišević

Lider ekstremne desnice, koja glasove dobiva samo u Slavoniji, Ivan Penava u svom novom interviewu kaže kako mu se stranka konsolidirala, kako je u redovima pokreta mirno, stabilno.

Kaže kako je 2018. bilo drugačije kada su odlazili iz HDZ-a, te ljudstvo i sredstvima matične stranke organizirali novu – Domovinski pokret. Vjerojatno imajući to u vidu očekuje bolji rezultat na skorašnjim lokalnim izborima. Nipošto mu ne želim ostvarenje želja i dobrog rezultata, ali nemoguće je ne primijetiti kako gospodin Penava ili ne prati istraživanja javnog mnijenja ili i dalje naivno vjeruje kako je on sam na dvadeset posto podrške, kao što je rekao prije nekoliko mjeseci u jednoj emisiji Državne Krugovalne Dalekovidnice (HRT).

Činjenica je kako stranke desne orijentacije u Republici Hrvatskoj (u RH ne postoji niti jednu parlamentarna i izvan parlamentarna stranka ljevice) trenutno mnogo bolje mobilizirati svoje pristalice, ali je isto tako točno i to kako hrvatska desnica (još uvijek) nije ujedinjena i kako kao takva predstavlja samo konglomerat usitnjenih dijelova uspavane katastrofe, i s po nekom sasvim ozbiljnom budalom. Po tome, moglo bi se uništiti i ono malo probranog i dobrog što je izmučenu Republiku Hrvatsku zadesilo zadnjih 35 godina, poput dolaska fašističke diktature na vlast 1990., dogovorenog rata, prvih koraka prema EU, uvođenja eura i djelomično pokazane volje da se iz stanja društva ekvivalentnom amazonskim plemenima proviri u civilizaciju. Radi se o činjenici kako je Republika Hrvatska, uz Republiku Srbiju, do prije 30ak godina zaista bila crna rupa europskog kontinenta, te kako je makar u tom smislu „nešto“ urađeno pa smo stigli do sivila. Svakako vjerujem kako amazonska plemena imaju čestitije ljude u svojim prvim redovima od nas. Mi smo se pokazali, pa i gospodin Penava je primjer kako smo i što smo birali.

Ekstremne desnice se boji i premijer Andrej Plenković, koji je u nedavnom interviewu rekao kako i danas Ivana Penavu doživljava kao ozbiljnijeg političkog protivnika; opasnijeg od Ivane Kekin i Peđe Grbina. Kako bi stvar bila gora, istraživanja zaista pokazuju kako je premijer ili sasvim, ili skoro sasvim u pravu. Poslije svih godina provedenih u Republici Hrvatskoj naučio sam kako je vjerovati raznim istraživanjima naivno i budalasto, ali se uzdam u to kako ne mogu baš toliko pogriješiti (čitaj: slagati). Stoga je, kad se sve sabere i oduzme, jasno kako je ona nikad lustrirana ekipa sastavljena od HDZ-a, HSP-a i drugih pronacističkih organizacija uz Most, Domovinski pokret, Centar i još HDZ-ovu satelitsku poneku strančicu „dno dna“, u stabilnoj vladajućoj većini.

Dvije su vrste „strašnog“ u ovoj izjavi premijera. Prvo, nadrealna činjenica kako se on, proizvod ekstremne desnice, boji ekstremne desnice, a potom s nevjerojatnom lakoćom priča kako svi u razredu njegovog sina podržavaju Domovinski pokret i ostale pronacističke skupine. Drugo se tiče istinitosti njegove tvrdnje kako mu je u 2015. bivši vođa, Tomislav Karamarko, koji puno desetljeće nije bio na tlu države, ozbiljniji politički protivnik od svega što je iznjedrila od 1990. I tu je premijer Plenković nažalost potpuno (ili skoro potpuno) u pravu, a krivica za to apsolutno nije njegova.

Ako ću se ponovo pozvati na tih nekoliko istraživanja koja smo imali prilike vidjeti prethodnih tjedana, izgleda kako umiruća post-treće-siječanjska Republika Hrvatska danas ne može dobaciti preko 15-20 postotaka anketne podrške. I za to je apsolutno sama kriva, jer je post-treće-siječanjska Republika Hrvatska na pragu postajanja mita, ako to već nije postala. Ovakav rezultat za ono što se često naziva građanskom i demokratskom Republikom Hrvatskom, u situaciji kada se budi ekstremna desnica, a unutrašnja politika premijera Plenkovića ne nailazi na veliku podršku u javnosti, bio bi poražavajući. Malo tko ili nitko među nama ne poznaje osobu koja podržava HDZ, a da nije zaposlen u javnom poduzeću, javnoj službi ili kao Internet bot u službi ove stranke. Točno je kako svi ljudi koje poznajemo, a koji su članovi HDZ-a, odavno ne doživljavaju ozbiljno ni Plankovića ni stranku, niti znaju ima li stranka kojoj pripadaju neki program. Tamo su svi „samo zbog sebe“, kako kaže jedna moja susjeda. Pa, o čemu se onda radi, kako 30 posto podrške prema istraživanjima? Lažu? Ok, neka je i 25, opet je mnogo, gdje živi ta podrška koju nigdje na ulici ne srećemo?

Za mene tu više nema nikakve misterije jer, isto tako, ne poznajem nikoga tko mirne duše može glasati za SDP, a da sasvim vjeruje ovoj stranci, jer nije pokazala ozbiljne znakove ozdravljenja niti je promijenila svoj način djelovanja a ni ponudu, o čemu je vjerno posvjedočila „vlada u sjeni“, koju potom nisu jasno podržali ni neki viđeniji dužnosnici stranke. Ako se glasa za SDP, glasa se jer još uvijek želimo sačuvati nešto od onoga što smo već prožvakali, a onda shvatili kako danas žvačemo nešto mnogo odvratnije. Na kraju, sam taj potez iz sjene pokazao se kao promašaj, nitko ne zna radi li i šta ta vlada, a SDP se još jednom pokazala slabom u očima građana. Uglavnom, sve slabo i loše od bivše velike stranke, a po logici stvari ne bi sjelo biti tako, jer je prostor za djelovanje, bez obzira na premijerovu medijsku gardu, veliki.

Nije zatajio samo SDP, već cijela opozicija. Očekivali smo kako su preležali groznicu izborne večeri, koju su zaradili po objavljivanju rezultata. Međutim, nije tako. Ni više od godinu dana kasnije, praktično ne znate što opozicija radi, ni je li spremna za prvi veliki test, lokalne izbore. Ukratko, djeluju kao da su jučer izgubili one parlamentarne, bez akcije, bez inicijativa, bez komunikacijskih kanala s građanima. Svatko u opoziciji našao je neku svoju rupu iz koje viri bez ideje što dalje, ili makar tako to djeluje. Ispada kako Plenković posjeduje u najmanju ruku Kennedy-jev šarm ili snagu ekvivalentnu ruskom naci diktatoru Vladimiru Vladimirovichu Putinu, a u stvarnosti je samo – Plenković, uz sve osobine koje biste mu sami dopisali u ove redove, a oko kojih bismo se vjerojatno lako složili. Opozicija ništa nije uradila ni za svoje novo lice, ni programski, ni u smislu djelovanja. Još uvijek u tim strankama nema ni novih ljudi, neopterećenih izbornim porazima i iznevjerenim partijskim programima u svojoj biografiji.

Što sada, pošto će se proces propadanja opozicije nastaviti? Izbori će biti za četiri mjeseca, a mislim kako se svi možemo složiti kako bi bilo poražavajuće kada bi ih dobili oni kojima je i danas jedina dobra Dalmacija – Dalmacija bez Dalmacije.