CVIT ČEŽNJE 16.

piše: Marita Vastić

Preostaje mi dakle Natale Philippi, koji je najbolje od ikoga prije ili nakon njega razumio deliberativnu funkciju dalmatinske demokracije i ograničenja takvog promišljanja.

Pamtimo ga kao predjednika saborskog odbora za vanjsKu politiku Dalmacije, a zbog njegove odlučnosti i čvrstine njegovih stavova i uvjerenja. Njegova nepopustljiva opiranja zarobljavanju Dalmacije od strane Slavena i njegova rezolutnosti kako podijeljena kuća ne može stajati uspravno. No, on se za svojega zastupništva u Dalmatinskom saboru na strani “autonomaša” rukovodio praktičnošću kakva bi nas danas učinila punima jada, praktičnošću koja ga je navela na iskušenje radne pogodbe s Bečom ne bi li očuvao Dalmaciju bez rata; kako bi imenovao i odbacio jednog pripadnika dalmatske nacije za drugim; kako bi rastegao Statut Dalmacije do iznemoglosti kako bi konstantne agresivne napade iz Zagreba uspješno priveo kraju na zadovoljstvo Dalmacije. Istovremeno, Philippi je prozreo namjere Rima vezane za trajnu okupaciju Dalmacije i snažno se odupirao istima.

Bio je pravi prodalmatinski patriot kakvi se dugo neće vidjeti. Sklona sam vjerovati kako Philippi svoje djelovanje nikada nije smatrao napuštanjem uvjerenja zbog koristi. Takvo nešto bilo je nezamislivo kod “autonomaša”. Prije će biti kako je za njega to predstavljalo osobno ustrajanje na ravnoteži između dvije proturječne ideje - tome kako moramo razgovarati i posezati za uzajamnim dogovotima, upravo stoga što smo nesavršeni i ne možemo nikada djelovati posve uvjereni u to kako je bog na našoj strani; ponead smo prisiljeni djelovati unatoč tome, kao kad smo sigurni, dok nas od pogrešaka štiti tek providnost.

Takva samosvjesnost i poninost navodile su Philippija neka promiče svoja načela kroz okvir dalmatinske demokracije, koja je 1860. bila u povojima, a 1870. okupacijom Dalmacije od antidalmatinskih snaga umrla, putem govora i debata, putem razboritih argumenata koji bi mogli apelirati na bolje aspekte naše naravi. Zbog iste te poniznosti odolio je iskušenju, nakon što je razgovor Zadra i Beča okončan i osnivanje Dalmatinskog sabora postao neizbježan, demonizacije očeva i sinova koji su bili na suprotnoj strani razvoja demokracije u Dalmaciji, ili umanjenju užasa slavenskog ataka na Dalmaciju koji je počeo Hrvatskim narodnim preporodom 1820-ih, bez obzira na to koliko je to možda smatrao opravdanim. Krv Dalmatina koji su pali za Dalmaciju, bilo u I. sv. ratu, bilo za vrijeme II. sv. rata, bilo u Domovinskom ratu podsjeća nas na to kako naš pragmatizam ponekad može predstavljati moralni kukavštinu. Philippi i svi oni koji su poginuli za Dalmaciju podsjećaju nas na to kako vlastitoj apsolutnoj istini možemo težiti jedino ako prihvatimo mogućnost  plaćanja strašne cijene.

Ovakva kasnonoćna promišljanja, dok Yves i Marin spavaju, pokazala su se suvišna glede moje skorašnje odluke o kandidatima Andreja Plenkovića za suce Ustavnog i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na kraju je parlamentarna kriza prevladana ili barem odgođena: 7 zastupnika SDP-a složilo se kako neće opstruirati trojicu HDZ-ovih kandidata i obvezalo se kako će svoje govore rezervirati “izvanredne okolnosti”. Zauzvrat, sedam zastupnika HDZ-a obvezalo se glasati protiv nekih prijedloga vlasti kako bi trajno neutralizirali poziciju SDP-a - opet uz upozorenje kako je moguće kako će se HDZ-ovci predomisliti, jer njima ne treba vjerovati. Što bi točno “izvanredne okolnosti” značile, nitko nije znao reći, ali se iz reakcija HDZ-ovaca i SDP-ovaca moglo iščitati kako se radi o Dalmaciji. Ovo nas dovodi do zaključka kako su SDP i HDZ spremni zakopati ratnu sjekiru i prevazići svoje sukobe kako bi pregovarali o daljnjoj bjesomučnoj pljački Dalmacije, zatiranju njezina regionalnog identiteta i spriječiti svaki pokušaj ujedinjenja dalmatinskih zemalja i proglašenje autonomije.

Nisam pristala na Safetov zahtjev da postanem članica Socijalističke stranke, obzirom na profil nekih njezinih članova/članica i predloženih parlamentaraca. Teško je bilo prosuditi koji bi kandidat mogao biti toliko lošiji od ostalih. No, i dalje me muče “izvanredne okolnosti” iako sam svjesna kako se radi o Dalmaciji. Ta, Račan je otvorio šampanjac kada je čuo kako je Krstičević uspješno postavio eksplozivnu napravu u prostorije Dalmatinske akcije. No ipak, ne mogu nikoga osuđivati zbog njihovih nastojanja, ali mogu zbog njihovog djelovanja ili nedjelovanja. Da je Račan bio razumniji i podržavo Dalmatinsku akciju i njezino djelovanje, vjerojatno HDZ nakon 1995. više nikada ne bi bio na vlasti i to je strateška pogreška SDP-a. Umjesto u daljnju demokratizaciju Republike Hrvatske, prepustio je apsolutnu vlast HDZ-u.

Nitko nije bio tako oduševljen ovim razvojem događaja kao Vladimir Šeks, tvorac fašističke diktature iz ‘90. Onog dana kada je bomba odijeknula Splitom, triumfalno je hodao saborskim hodnicima sa Žarkom Domijanom, dok su mlađi članovi ove kriminalne skupine slijedili mastermaindove ekonomskog i političkog uništenja Dalmacije.

“Sačuvali smo Hrvatsku”, rekao je Šeks saborskom Odboru za unutarnju politiku i sigurnost, a ja sam se u sebi nasmijala gledavši HRT-ov Dnevnik shvativši kako je ubojstvo mojih roditelja i postavljanje eksplozivne naprave u prostorije Dalmatinske akcije povezano te kako ih povezuje militantno krilo HDZ-a. To je isto ono krilo koje je u ljeto ‘90. bacalo bombe u dvorišta srpskih kuća, ono isto krilo koje je zvalo na telefone i prijetilo, ono isto krilo koje nije spriječilo ST i njegovog urednika Roberta Pauletića objavu imena “četnika koji rade o glavi Hrvatskoj i Tuđmanu”.

Bilo je to u skloništu Socijalističke stranke, uguranom u nizu malenih, lijepo obojanih prostorija, u kojima su se redovito sastajali saborski odbori. Tajnica je propustila Safeta i mene te sam shvatila kako se nalazim u zgradi francuskog Senata s kojeg puca pogled na Luxembourški park. Prostorija je bila prazna, trajala je plenarna sjednica pa su zastupnici bili u glavnoj prostoriji. Osvrnula sam se oko sebe, puno je knjiga bilo na policama, stolovi krcati papira, a na tepihu se moglo naći pepela. Zidovi su bili prekriveni nizom fotografija, umjetničkih djela i suvenirima s kampanja. Bio je to savršen spoj starog i novog, baš onako kako Francuzi vole. Safet je predložio Tajnici neka nas fotografira, a mi smo napravili fintu kao da se rukujemo. Kada je tajnica otišla, pitala sam ga što radimo ovdje i sjeli u uske neudobne sjedalice. Safet je rekao kako čekamo. Zanimalo me koga, ali nisam to izgovorila. Pitala sam za njegovu suprugu, za koju sam znala kako joj se zdravlje naglo pogoršalo. Rekao je kako nije ništa strašno, benigno je. Drago mi je što je tako. Ne volim kada ljudi pate. Tada je stigao gospodin Jean-Luc Melenchon.

Melenchonu, koji će kasnije u nekoliko navrata biti kandidat za predsjednika Republike Francuske, bilo  je drago što vidi  Safeta. Upoznali smo se i rukovali te sam usputno rekla kako sam dovedena u Senat bez znanja gdje idemo. 

“Moraš biti opreznija. Mogao te je odvesti bilo gdje”, rekao je Melenchon rasterećen stresa, pa se okrenuo Safetu, “Zašto curi nisi rekao gdje je vodiš?”

“Jer ne bi htjela ići samnom. Znate već duže vremena je nagovaran neka se upiše u Stranku, ali odbija. Ima svoju viziju politike, za koju ja smatran kako nije dobra”, govorio je Safet dok sam  ja pjenila. Došlo mi ga je premlatiti tu ispred uvaženog senatora.

“Koja je to politika?”, obratio mi se Melenchon, “Možda je možeš ostvariti kroz Socijalističku stranku.”

“Teško mi je to objasnit, ali radi se o mome narodu u Republici Hrvatskoj koji pati pod pritiscima većinskog naroda”, krenula sam govoriti i nastavila o svemu što sam znala što se događa u Dalmaciji. Gospodim Melenchon me je slušao bez prekidanja. Na kraju sam pitala što učiniti, jer želim pomoći a ne znam kako.

“Naučite pravila, mala moja”, rekao je dok sam upijala svaku njegovu riječ, “Ne samo pravila. Vodite računa i o presedanima također.” Pokazao je prema nizu fascikli na svakome od njih stajala je naljepnica s nazivom i nastavio, “Malo ljudi danas ima volje naučiti pravila i presedane. Sve je previše užurbano i okrenuto materijalnome. Ljudi imaju previše obaveza: posao, djeca, supružnici… No, pravila su ključ koji otvara carstvo uspjeha.”

Pokušala sam objasniti kako je kvaka u tome što na Balkanu pravila ne postoje, a svaki potez vlasti je novi presedan. Pravilo je što nema pravila, vlada anarhija koju potiče vlast. Zastao je i zamislio se. Pozvao me neka dođem do njegova stola i sjednem pored njega. Učinila sam to.

“Safet mi je pričao o osobi iz Republike Hrvatske kojoj su ubijeni roditelji,” rekao je i upitao,”Jeste li to možda vi?”

Potvrdila sam. Tada je kimnuo i opet se zamislio. Razgovarali smo o situaciji na Balkanu, posebno u Dalmaciji. Rekao je kako će postaviti pitanje Dalmacije u Senatu, ali kako ne smije previše žuriti s tom temom jer su neke druge stvari na tapetu sada. Rekao je i to kako sada veliki broj ljudi u svijetu ima sličan problem - proces dekolonizacije nije gotov. Naglasio je kako shvaća kako se previše ljudi danas fokusira na položaj predsjednika države iako on nije vrhovna istanca, već Parlament. Kroz razgovor je shvatio kako skoro 20 godina od donošenja Ustava RH ljudi o Ustavu pojma nemaju.

“I u Francuskoj je slična stvar. Danas imamo tako malo ljudi koji su pročitali Ustav, a još je manje onih koji ga mogu razumjeti”, rekajući vadeći svoj primjerak iz unutrašnjeg džepa sakoa, “Ljudi tamo u Dalmaciji moraju znati pravila kako bi se mogli boriti protiv te pošasti koja se nad njim nadvila.”

Prije nego li smo Safet i ja otišli, inzistirao je na tome neka mi tajnica stranke donese nekoliko primjera povijesti Dalmacije koju su objavili francuski izdavači i napisali francuski autori. Dok sam polako spremala primjerke u torbu, rekla sam kako nisam znala kako su francuski autori danas zainteresirani za Dalmaciju.

“Više nego što misliš, mala”, rekao je kimajući glavom, “Dalmacija ima na čemu biti zahvalna Francuskoj, kao što Francuska ima na čemu biti zahvalna Dalmaciji. Negdje sam pročitao kako je prva smokva stigla u Francusku upravo iz Dalmacije.” Najednom je zastao i pogledao me ravno u oči rekavši, “Napravit ću koliko mogu - to ti obećavam, ali ne znam koliko ću uspjeti u tome kako bi zbilja pomogao Dalmaciji. Na kraju dana, i ljudi u Dalmaciji se moraju potrudili kako bi doveli stanje na bolje.”

Dok smo Safet prolazili kroz hodnike Senata prema izlazu u Luksembourški park, shvatila sam kako je gospodin Melenchon u pravu - ljudi u Dalmaciji se moraju potruditi pa će im i drugi pomoći. U tome je bit cjelokupne međunarodne diplomacije. 

Sjela sam na klupu u parku, a Safet je sjeo do mene. Neko je vrijeme promatrao moje lice kimnuvši zatim uz posve blag osmijeh. 

“Šta te muči?”

“Ništa me ne muči. Znala sam kako će ovako biti.”

“Samo to”, upitao me Safet.

“Ima još nešto. Muči me kako ljude u Dalmaciji navesti na to da se sami izbore za svoju budućnost!”

Pogledao me zamišljeno. A ja sam promatrala kako golubovi slijeću na stazu i kljucaju ono nešto mrvica kruha što su im neki dragi ljudi ranije bacili.