CVIT ČEŽNJE 19.

napisala: Marita Vastić

Večina drugih grijeha HDZ-ove politike proizlazi iz dva mnogo veća grijeha: patološke gramzivosti te želje za držanjem svih poluga vlasti i zarobljavanjem države.

Ovaj potonji grijeh je nužan kako bi se zadovoljila potreba prvoga. Republika Hrvatska konstantno živi političku i ustavnu krizu, posebno od proglašenja Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske. Jedino razdoblje kada Republika Hrvatska nije živjela takvu krizu bilo je razdoblje između 2000. i 2003., a donekle i u razdoblju između 2003. i 2007. Svaka vlast, ma koliko demokratska bila na svome početku ima tendenciju prije ili poslije postati autoritativna. Zato su demokratske države ograničile trajanje mandata predsjednika države na četiri godine, uz mogućnost još jednog reizbora. Dakle, jedna osoba može biti predsjednik maksimalno osam godina. Isto tako, demokratska društva su društvenim ugovorom ograničile mandat parlamenta na četiri godine. Istini za volju, ima dražva u kojima mandat predsjednika traje dulje od četiri godine, ili mandat parlamenta traje dulje od četiri godine. Tako npr. u Republici Francuskoj, mandat predsjednika traje sedam godina, a u Ukrajini mandat parlamenta traje pet godina koliko i mandat predsjednika. No, ovo ne znači kako Francuska ili Ukrajina nisu demokratske države. Ovo samo znači, kako su demokratske procese, zbog povijesnih ili nekih drugih razloga prilagodile svojim prilikama. No, ima država poput Ruske Federacije ili Republike Hrvatske koji spadaju u kategoriju hibridnih režima. Hibridnost režima ogleda se u tome što Republika Hrvatska ima izvršnu, sudsku i zakonodavnu vlast, postoje nekakvi zakoni koji se formalno provode, ali isto tako HDZ lažiranjem izbornih rezultata vrši autokratski pritisak na sudsku i zakonodavnu vlast. Ne bih se začudila kada bi se sutra neki premijer ili predsjednik koji dolazi iz redova HDZ-a proglasio doživotnim premijerom ili predsjednikom. Sve je ovo moguće zbog toga jer hrvatski političari politiku doživljavaju isključivo kao sredstvo za stjecanje enormnog bogatstva.

Češči je slučaj, međutim, da sredstva ne utjeću na politiku na koruptivan i lobistički način. Malo je lobista koji nude eksplicitnu razmjena dobara i usluga izabranim zastupnicima. Oni jednostavno imaju lakši pristup zastupnicima od prosjećnog birača. Stoga za većinu političara bit sredstava nije samo bogaćenje, kao što liječnicima laptop ili ljetovanje koje dobivaju od izabranih farmaceutskih tvrtki kada izaberu njihov lijek nije svrha sama po sebi. Tako je barem u demokratskim društvima. Za razliku od njih, u hibridnim i diktatorskim režimima, financijska sredstva predstavljaju sredstvo za održavanje statusa i moći. Financije, ma koliko ih imali, ne mogu zajamčiti pobjedu, ali može kupiti osigurati naklonost birača. I toga su u hibridnim režimima svjesni. Ono što financije sigurno mogu kupiti su tv emisije, tv i radijske reklame, billboardi.

Iako je Republika Hrvatska zakonom ograničila sredstva koja se mogu potrošiti u kampanji, što iznosi do 8 milijuna kuna po stranci, vladajuća stranka redovito troši više od 20 milijuna eura na kampanju. U normalnom, zdravom i demokratskom društvu reagirali bi kako policija tako i tužiteljstvo i sudovi s pitanjem odakle jednoj političkoj opciji toliko sredstava. Ukoliko kažu kako su prikupili od članstva i donacija, potrebno je ispitati odakle članstvu i donatorima toliko sredstava kako bi HDZ uspio skupiti više od 20 milijuna eura. Usporedno s kampanjom Baracka Obame za svoj prvi predsjednički mandat kada je potrošio dvostruko manje u američkim dolarima. Ovih 10 milijuna dolara, nije potrošeno samo za njegovu izbornu kampanju, već i za kampanju osvajanja Senata i Doma zastupnika američkog Kongresa. Dakle 10 milijuna dolara koštao je izbor 307 osoba na zakonodavne i izvršne funkcije u Sjedinjenim Državama, dok je u Republici Hrvatskoj izbor 61 za zastupnika u Hrvatskom saboru i još 31 osobe u Vladi RH koštalo 20 milijuna eura. Postavlja se pitanje kako se maksimalnih 8 milijuna kuna može pretvoriti u 20 milijuna eura bez da itko reagira? Nije li to, u najmanju ruku čudno? Normalno da nije, jer se upravo u praksi neporovođenja zakona i nerada institucija, kada je visoka politika u pitanju, ogleda hibridni režim kojeg je Republika Hrvatska uzgojila, ‘90. godina XX. stoljeća, dakle dobro desetljeća prije Ruske Federacije za koju se smatra osnivačicom hibridnog režima.

Vrativši se te večeri s posla, stala sam uredno popisivati sve one ljude iz Dalmacije koje poznajem, a koji bi mi mogli poslati neku kutiju s primjerima dalmatskog jezika. Pored njihovih imena upisala sam moguću količinu koju bih mogao dobiti od svakog od njih. Moj konačan broj došao je do pola milijuna listova, odnosno milijun stranica.

Imako smo u tom trenutku raspolagali s 34 avionska hangara materijala, nedostajali su materijali iz Republike Hrvatske za kojima smo žudili. Kako hrvatska vlada nije željela poslati materijale, preostao nam je samo jedan način prikupljanja materijala. Osobnim putem, lobiranjem i izigravanjem žrtve. Tijekom prva tri mjeseca svoje kampanje, zatvorio bih se u svoj hangar u kojeg bi, gotovo nasilno, ugurala Marcela, i kao mahnita pozivala ljude koje poznajem, ali i one koje ne poznajem, ali su dovoljno dobro pozicionirani kako bi mi mogli pomoći. Morala sam se baviti meni ne baš dragim sportom, laganjem i varanjem, kako bih uspjela doći do svoga cilja. Nije bilo lako. Često bi mi spustili slušalicu čim bih se predstavila. Još češće bi se dogodilo kako bi tajnica “zaprimila moju poruku” koju nikada nije ni zapisala. Ponekad bi tajnica zbilja zaprimila poruku, ali se bitne osobe ne bi javile. Pa bih ponavljala pozive do besvjesti. Tada su već počeli biti grubi, a ja bih ih sočno počastila s materinom. Počela sam biti frustrirana količinom izostanka empatije. Počela sam češće odlaziti na pauzu, na WC, kavu, razne prijedloge mome timu. Često bih se tijekom tih seansi sjetila mojih roditelja. Pitala sam se kako su oni sve uspjevali, a meni ništa ne ide za rukom. Osjetila sam mučninu, kao kada bih pojela nešto loše. Nije me tjerala na povraćanje, ali mi je bilo loše. Otišla sam kod liječnika koji mi je izvadio krv i poslao kod ginekologa. Ta nisam valjda trudna? Skoro mi je četrdeset godina, koristim zaštitu i… da nalazi krvi i ginekološki pregled je potvrdio - trudna sam.

Te večeri sam Yvesu rekla vijest. A on me je zagrlio kao malo dijete plišanog medvjedića pred spavanje. Zazvonio je telefon. Već sam pomislila kako se vijest proširila po gradu iako nikome nisam rekla. Bila je to gospođa drhtavog glasa iz Pule. Rekla je kako ne može pričati, neka joj dam e-mail adresu i kako će mi sve reći mailom. Zapitala sam se čemu ova konspiracija, dok je Yves mislio kako se netko zafrkava samnom. Nije prošlo dugo, zazvonio mi je mobitel i vidjela kako je stigao e-mail. Došla sam do radnog stola i otvorila laptop te pogledala u moj mail. Zbilja je tu stajala nepročitana poruka. Otvorila sam je i pažljivo pročitala. 

“Draga Marita,

Saznala sam za vaš problem s Vladom RH, a u vezi sa slanjem materijala za proučavanje dalmatskog jezika, i želim vam pomoći da dođete do materijala. Ispričavam se što sam onako reagirala kod poziva, ali znate ovdje kod nas i zidovi imaju uši. Sve u svemu, nakon dužeg razmišljanja odlučila sam vam pomoći. Poznajem osobu s kojom vas mogu spojiti ukoliko ste voljni stupiti u kontakt s njom. Radi se o muškarcu koji vam može poslati materijale koje tražite. Nema toga puno, no možda vas može umrežiti s drugim ljudima.

Srdačan pozdrav,

Marinella M.”

Iz poruke nisam mogla razabrati šalili se izvjesna Marinella M. samnom ili ne. Odlučila sam se zahvaliti i ako može neka mi da broj tog muškarca kako bih stupila u kontakt s njime. Na što je brzo stigla poruka s brojem kontakta. Zamolila sam Yvesa neka mi dozna, ako ikako može, tko stoji iza tog broja. Sutradan je Yves došao s podacima te osobe, radi se o mlađoj osobi s jednog od dalmatinskih otoka koja je u Veneciji završila filozofiju i dalmatistiku, roditelji mu imaju pizzeriju u Šibeniku, a on je zainteresiran za proučavanje dalmatskog jezika. Pogledala sam Yvesa upitno i pitala odakle sve to zna. Yves mi je dao ispis podataka o toj osobi. Sjela sam i uzela telefon te nazvala osobu. Kroz razgovor sam shvatila kako je zaključio kako se od njega - za razliku od liječnika ili astrofizičara - ne traži nikakva posebna ekspertiza te kako postoji tim znanstvenika, lingvista, leksikografa koji dalmatski jezik proučavaju dulje od njega i kojima bi njegova pomoć bila korisna. Obećao je kako će mi poslati materijale, a ja njemu kako će imati besplatan pristup rječničkoj bazi jednom kad bude gotova. Znao je kako će njegova uloga biti puno bolja od svih uloga profesionalnih političara koji sjede u Hrvatskom saboru ili Vladi RH. Znao je cijeniti svoje svoje umjeće i zaljubljenost u dalmatski jezik kao prednost pred ostalima. On je bio jedini čovjek za kojeg znam kako još živi u Dalmaciji, a da poznaje dalmatski jezik. Nakon tjedan dana, prvo dostavno vozilo iz RH došlo je pred naš institut. U roku od godinu dana došlo ih je 32. Institut je morao zakupiti još dva hangara kako bi mogli smjestiti sve te kutije koje nam je naš Dalmatinac poslao.    

Sve me ovo navelo na razmišljanje o tome kako Dalmacija kao regija možda još uvijek nije otpisana. Sve dok me jednog jutra u rano proljeće, nakon što sam izišla iz metroa i vraćala se doma punish ruku, a istovremeno umorna od posla i prilazila ulici u kojoj živim nije zazvonio mobitel. Bila je to djevojka koja se predstavila kao zaposlenica Ministarstva kulture Republike Hrvatske te kako mi želi poslati neke materijale za proučavanje dalmatskog jezika. Instinktivno sam je pitala odakle joj moj broj, pa je djevojka rekla kako ga je dobila od Marinelle M. iz Pule. Pitala sam je znaju li njezini nadređeni za ovaj poziv, pa je objasnila kako ne znaju. Ovo ide na njezinu osobnu inicijativu. Zastala sam i razmislila. Pitala sam koliko tih materijala ima, na što mi je djevojka odgovorila jedan šleper. Nastavili smo razgovor u tonu slanja i primitka tih materijala. I zbilja, materijali su stigli oko tri mjeseca nakon našeg razgovora.

Ni danas mi nije jasno zašto Ministarstvo nikada nije odgovorilo na službeni zahtjev instituta oko slanja materijala, a djevojka zaposlena u ministatstvu je samoinicijativno po pozivu treće osobe prikupila materijale i poslala ih u Pariz. U Dalmaciji postoji izreka “Na passa quí nan passat” (“Nije prošlo, ako nije prošlost”), što znači kako u borbi za sebe ne možete suditi prema tome koliko drugi već ima već koliko ćeš nakon borbe imati ti. No, nitko nikada u Dalmaciji nije tijekom neke borbe, bez obzira kakva ona bila, vidio toliko količinu mržnje prema ovoj regiji, osim možda u drugoj polovici XIX. stoljeća. Nitko nikada nije bio svjedokom zastrašujuće učinkovitosti hrvatske politike na Dalmaciju i njezine stanovnike. Bilo je to bezumno i krvoločno kasapljenje svega zdravog i bitnog što je ova regija ikada dala, baš kao što čopor hijena bezumno i krvoločno kasapi mladu antilopu. Kod lavova se bar poznaje nekakav red: lavice ubijaju, jedna od njih dolazi obavijestiti vođu čopora koji tada stigne na mjesto zločina i počme jesti. Kada se vođa čopora zasiti, tada svi ostali mogu jesti. Kod hijena nije tako. Nakon što je prva faza kasapljenja Dalmacije i otimanja svega dalmatinskog, usljedila je druga faza - nalet medijskog omalovažavanja, svakog dana tijekom godina i godina sve do smrti velikog diktatora. Ni nakon njega nije ništa bilo bolje, ali se intenzitet nešto smanjio. A možda je privid smanjenja intenziteta bio baš to - privid.

Što se moglo učiniti po tom pitanju? Rastumačila sam kako je, za razliku od drugih hrvatskih regija, Dalmacija imala negativan set vrijednosti. U Dalmaciji nije bilo ljudi spremnih udružiti se u neku organizaciju, dati ili skupiti sredstva kako bi se došlo u medije i objasnilo kako ono što ti isti mediji rade Dalmaciji nije ništa drugo do li zločin iz mržnje. Nije bilo ljudi spremnih povesti ili se uključiti u aktivnu borbu protiv uzurpatora i kolonijalista. Svi oni koji su dolazili u kontakt s dalmatinskom opcijom imali su za cilj dvije stvari: 1. špijunirati za neku drugu političku opciju, 2. vidjeti se u nekom uredu s visokom plaćom. Nisu shvatili kako moramo biti strpljivi i predano raditi na ostvarenju našeg cilja. Nisu shvatili kako trebaju ostati samouvjereni i samosvjesni. Nisu shvatili kako nije vrijeme za svađe preko društvenih mreža već udruživanje i zajednički rad na ostvarenju zadanih ciljeva. Sve što se objavi na društvenim mrežama treba biti u suglasnosti s našim programom i našim ciljevima. No, kada su dolaskom koalicije HDZ - Most na čelo vlade Republike Hrvatske, ponovno počela intenzivni napadi, čak i ubojstva, te raseljavanja Dalmatina shvatila sam kako je vrag odnio šalu i kako je došlo vrijeme za paniku.

U mnogočemu sam imala više sreće ljudi koji su ostali živjeti u Dalmaciji. Iz nekog nepoznatog razloga moja razmišljanja počela su se zahuktavati, izazivati podržavanja, postala su bitna. No, i dalje bez dovoljnog broja pratitelja koji bi promicali pravu stvar. Ovo je očiti dokaz kako su nagli i brzi uspjesi nekih političkih opcija, poput Živog zida ili Pametno, bili pomno organizirani od strane političkog PR-a neke velike političke organizacije. Kasnije se doznalo kako je u razdoblju od 2010. do 2022. HDZ osnovao preko četrdeset satelitskih stranaka, od kojih će se neki naći u Saboru, a većina u lokalnim vijećima. Razlog ovome bilo je blokirati ne samo SDP kako bi se vratio u političku utrku i zasjeo na vlast, već blokirati građane od udruženja u nove, neovisne političke organizacije koje bi mogle jednom zauvijek pomesti HDZ i zabraniti rad stranke i svih njihovih članova, pogotovo blokirati osnivanje prodalmatinskih stranaka. Ovo štp HDZ radi, ne služi na čast. Ali, hej, trebamo biti iskreni i shvatti kako je ova politička opcija nastala iz ekstremno desnog krila SKH spojen s ustaškom emigracijom. Stoga ne čudi bliskost hrvatskog fašističkog diktatora Franje Tuđmana s čileanskim fašističkim diktatorom Augustom Pinochetom; ne čudi Tuđmanovo prijateljstvo s predstavnicom Čikaške škole u Velikoj Britaniji, Margaret Thatcher. 

Stoga, barem kad je Dalmacija u pitanju, nedostatak želje za ujedinjenjem i stvaranjem boljih uvjeta za život, predstavljaju prepreku za ostvarenjem ciljeva i željenih rezultata. Ipak, ne mogu tvrditi kako me jurnjava za objašnjenje prave pozicije Dalmacije unutar Republike Hrvatske nije donekle promijenila. U svakom slučaju, isključila je osjećaj srama i stidljivosti koji sam nekoć osjećala. Danas kada ovo pišem, više mi se ne obraćaju s negiranjem. Cijelom projektu sam pristupila ozbiljno i nisam se dala zbuniti. Međutim, brine me to što stalno dolazi do nekakvim promjena. Sve sam više vremena provodila s onima koji imaju ista ili slična stajališta mojima. Okružena sam ljudima koje cijenim i koji cijene mene, moj rad i moja zalaganja. Redovito je bila riječ o pametnim, obrazovanim i zanimljivim ljudima koji su jako dobro upoznati s prošlošću, sadašnjosti i mračnoj budućnosti Dalmacije ukoliko se ništa bitno ne dogodi u njezinim osnovnim postavkama. To su ljudi koji shvaćaju ukoliko Dalmacija potpuno propadne, propala je cijela Republika Hrvatska, to su ljudi koji shvaćaju što su dalmatinski javni interesi, njegovali socijalnu demokraciju, a koji za sebe ne očekuju ništa više od toga nego da poslušam njihovo mišljenje. To su bili oni ljudi koji su shvaćali kako mi nije cilj doći iz vana i zasjesti, vladati Dalmacijom do moje smrti i dinastijski vlast prenijeti na svoje potomke, za što su me optuživali davnih dana. To su bili oni ljudi koji su vjerovali u socijalno osjetljivu ekonomiju i edukacijsku meritokraciju te drštvo jednakih šansi za sve. To s ljudi koji nemaju vremena za čekanje da se situacija razriješi sama od sebe, ljudi koji su vjerovali u političku akciju i koji znaju kako zabijanjem glave u salbun te postanjem gluposti po društvenim mrežama samo odgađamo razrješenje problema koji svakog dana postaje sve veći i veći. Većina njih bila je za povratak abortusa kao jedne od ustavnih kategorija, neki od njih zalagali su se za istospolne brakove, a svi zajedno za Dalmaciju autonomnu regiju i zabranu vjeronauka u školama. Ali, svi smo znali jedno: za postići određeni stupanj socijalne pravde ili liberalizma prvo treba postići to da se sve dalmtinske zemlje reintegriraju i ostvare pravo na punu autonomiju.

Premda se njihov i moj svjetonazor u mnogočemu podudaraju, uvidjela sam kako tijekom razgovora s njima izvjegavam određene teme prelazeći preko mogućih razilaženja, anticipirajući njihova očekivanja. U vezi s nekim stvarima bila sam izravna i odrješita kako samo ja znam biti i nije mi bilo teko reći kako bi smanjenje stope PDV-a bilo korisno za stanovnike Dalmacije, baš kao razvoj čiste i zelene industrije. Kad god sam bila u prilici, nastojala sam reći neka od mojih gledišta na koja su mi ukazivali moji prijatelji i suborci, od uloge vjere preko revizije povijesti do uloge školskog sustava.

Ipak, bila sam svjesna kako je posljedica mojih razmišljanja bila ta što sam postala sličnija okruženju s kojim sam imala svakodnevne kontakte. Sve više sam shvačala kako ljudi u Dalmaciji doslovno žive u žrvnju, u gladi, razočaranju, strahu, iracionalizmu i ostalim nevoljama koje prati preostalih 58% fetivih Dalmatina i Dalmatinaca - odnosno, ljudi zbog kojih sam i ulazila u svađe na drštvenim mrežama kako bih obranila njihove interese. Mislim kako bi to, na ovaj ili onaj način, trebalo vrijediti za svakog od nas: što se duže informirate točnim informacijama koje dolazi s terena, to bolje shvaćate pogubnost politike koju vladajuća stranka vodi prema Dalmaciji. Možete se pokušati oduprijeti tome, ali situacija neće nestati zatvaranjem očiju. A brojke su jasne, više od polovine fetive Dalmacije živi ispod razine apsolutnog siromaštva, dok Purgeri, Hercegovci i Slavonci bespravno grade apartmane i cijela apartmanska naselja koja ljeti iznajmljuju turistima i od toga jako dobro žive.

Nadam se kako će vam jednog dana neki unutarnji glas reći kako ne želite ponovo prolaziti kroz muke preživljavanja kraja s krajem, dok se uzurpatori vaše zemlje šire i bogate na onome što je do prije samo tri ili četiri generacije pripadalo vašoj obitelji. Prvo su je nacionalizirali komunisti, kako bi se neki lopov ‘90. godina prošlog stoljeća uknjižio na vašu parcelu dok vaš predmet o denacionalizaciji te iste parcele još uvijek stoji na sudu - neotvoren. Lopovu su dodijelili pravo po zakonu koji omogućuje prisvajanje tuđe stvari što je nedopustivo. No, sve se ovo događa zbog linije manjeg otpora - koja se doima kao krajnje privlačna, jer zašto bi bila neprivlačna kada možeš cijeli život ispijati pive ispred likalnog dućana. Nakon nekog vremena ljudi se naviknu na to kako promjene koje bi se njihovim zalaganjem treble dogoditi, jer zašto bi se dogodile kad će sutra opet doći do nekog kompromisa. Problem običnih ljudi, željeli oni vidjeti Dalmaciju kao reintegriranu i autonomnu regiju ili ne, je taj što žive u dalmatinskom “Rust Beltu”, ili trangeneracijski dolaze iz ruralnog dijela regije i njihove navike i znanja su udaljena od znanja i navika koje bi trebali imati kako bi se mogli boriti za bolji položaj Dalmacije. Njihovi glasovi su udaljena jeka umjesto opipljive stvarnosti, apstrakcije s kojima treba izići na kraj. Za voditi bitke oko Dalmacije treba voditi bitke za promjene navika i razmišljanja njezinih stanovnika.