CVIT ČEŽNJE 20.

napisala: Marita Vastić

Stanovnici Dalmacije izloženi su i drugim utjecajima. Koliko god financijskih sredstava i materijalnih dobara službeni Zagreb nasilno oteo iz Dalmacije

I koliko god uništavao ono što nije mogao ukrasti, od obale do šuma, gdje će kasnije niknuti vile za iznajmljivanje, toliko su stanovnici Dalmacije bili sve više deprimirani. Hrvatska vlada napravila je što je naumila. 

Ukoliko želite pobijediti u političkoj utakmici tada vam organizacija političke opcije mogu biti u jednakoj mjeri važni kao i financije, posebno u trenucima kada cijela kampanja stoji na staklenim nogama nekolicine ljudi. Svi znamo kako se na Balkanu ne vodi politika i politički dijalog, već isključivo politički inženjering kojeg vodi preplačeni spin doktori i PR kompanije. ‘90. godina prošlog stoljeća imali smo politički inženjering koji je glasio otprilike ovako: “Ne možete to napraviti jer traje rat. A za to vrijeme mi ćemo krasti”. Nakon rata, krenuli su spin doktori u službi fašističke diktature Franje Tuđmana govoriti kako još uvijek nije vrijeme za nešto jer je poraće, ali su uredno članovi HDZ-a pljačkali sve do čega su se dočepali. I tako redom do danas, kada Andrej Plenković uvodi spin diktaturu kao novi vid tiranije i iživljavanja nad Dalmacijom. Razlog je to zašto se mali broj ljudi koji imaju vremena i želje baviti se potrebama Dalmacije, posebno oni obrazovaniji i bolje plaćeni ili dubokog džepa, posebno na činjenicu što su danas svakodnevne zadaće dosta teže nego li prije 35 godina, želi upustiti u tu priču. Obveze članstva u političkoj organizaciji su teške i nimalo jednostavne, ali što je više ljudi uključeno to je posao lakši, jer brojnost članstva dvodi do lakše podjele posla. Neki bi ljudi lizali kuverte ili kucali na vrata, drugi bi organizirali skupove, okrugle stolove ili možda čak i prosvjede. Ali, problem Dalmacije je taj što bi svi htjeli biti predsjednici čim postanu članovi stranke. Uz taj problem, problem je i taj što rijetko tko danas priznaje znanost kao bitnu. Kao lingvistkinja, osjetila sam to dosta puta na vlastitoj koži. Dakle, dosta je posla kad je Dalmacija u pitanju. Od suradnje sa sindikatima ili paralelnog stvaranja novih, suradnje s NGO ili paralellnog stvaranja novih, suradnja s raznim aktivistima… 

Za sve njih stanovnici Dalmacije kažu kako su to “interesne skupine”. Nikad mi se nije sviđao taj termin, jer je i obitelj jedna interesna skupina, školski razred također je interesna skupina. Iako su sve to interesne skupine, ne može se izjednačiti Vlada RH i ginekološka ordinacija, zidare i farmaceutski lobby, roditelje djece s teškoćama u razvoju i nogometni klub. Većina politologa sigurno se ne složila samnom. No, prema mojem sudu, postoji razlika između korporacijskog lobbyja i skupine istomišljenika - bilo da je riječ o sindikatu zaposlenih u školstvu - koji se udružuju kako bi ostvarili svoje interese, povećanje plaće npr. ili bolji uvjeti rada. Ovi prvi služe se svojom gospodarskom moći kako bi se još više obogatili i onih koji sv naprosto žele udružiti kako sutra ne bi bili gladni. Prvi, krupni kapitalisti uz pomoć korumpiranih političara na vlasti, potkopavaju samu ideju demokracije, dok ovi drugi predstavljaju samu bit demokracije. 

Ipak, način na koji interesne skupine djeluju na Dalmaciju nije uvijek ugodan. Skupine koje imaju utjecaja na politiku, prvenstveno su nastale političkom voljom. Njih politika nije osnovala kako bi promicali javne interese i interese Dalmacije, već kako bi zadržali aktivno članstvo na okupu, kako bi i dalje pristizale donacije i dotacije te kako bi se čuo samo njihov glas. Njima nije u interesu poduprijeti najpoštenijeg kandidata, najvalificiranijeg kandidata, već su usredotočene na uzak spektar njima bitnih problema - na njihove ciljeve. Jednostavno rečeno, imaju svoje interese. U hrvatskom političkom spektru danas imamo 161 aktivnu političku stranku, u Hrvatskom saboru djeluje 21 politička stranka. Osvrnemo li se samo na saborske stranke, a izuzmemo HDZ i SDP kao dvije najveće političke opcije, njih 14 (Centar, Dalija Orešković, DP, Fokus, HDS, HSS, HSLS, HSU, HS, Most, NPS, Nezavisni, PiP, SSiP) osnovao je HDZ svojim sredstvima, svojim ljudstvom, u svojim prostorima za vlastiti interes. Ostale 2 (IDS, Glas), osnovano je u potpunosti samostalno, ali vječno se šlepaju uz bok SDP-a. SDSS, kao stranka srpskog naroda u Republici Hrvatskoj, Možemo i HNS su neka druga priča.

Kako onda u takvoj konstelaciji, gdje jedna politička opcija prije svakih izbora štanca nove stranke kako bi umanjila utjecaj svoga protivnika, Dalmacija može osnovati svoju političku opciju koja će biti relevantna, bar na lokalnom nivou? Uz to, treba napomenuti sve manje Dalmatinaca i Dalmatina u Dalmaciji, a sve više ekstremno desno orijentiranim Hercegovaca, Janjevaca, Bosanaca i Slavonaca, što sprječava osnutak ovakve opcije. Zbog toga svako malo nailazimo na pitanja nad kojim moramo zastati i razmisliti. Možda se možemo složiti oko potrebe promjene radnih normi ili oko zaštite okoliša, no zašto se ne možemo složiti oko nekih stvari koje su bitnije za Dalmaciju. Možda se možemo složiti oko izgradnje vertikalnih farmi ili oko toga da treba mjenjati zdravstveni sustav na bolje, no kako to napraviti? Mislim kako dalmatinska politička opcija, ako je ikada bude, jer nova inačica Dalmatinske akcije, kojoj je čak i ime ukrala, nije baš prodalmatinski orijentirana, treba izbjegavati izravne odgovore na ta pitanja, ne zato da bi ih svela na margine, već kako ne bi upala u zamku vlastitog promišljanja. Da, Dalmaciji su potrebni i novo radno vrijeme i zaštita okoliša, i vertikalne farme i reforma zdravstvenog sustava, ali ne valja s njima izlaziti u javnost dok projekti ne budu do utančine isplanirani. Odgovorimo li pogrešno na samo jedno pitanje - sve će propasti. Posebno u današnjem svijet virtualne politike. No, inicijativa za koju se ja zalažem, nije napravila niti jednu jedinu pogrešku, a ipak se batrga u agoniji kako bi ljudima objasnila neke nužnosti. Zašto? Konstantni napadi raznih botova na tu opciju postali su mehanički. Oni u svojoj srži i jesu mehanički, jer iza tih lažnih profila ne stoje ljudi, već desetine mobitela, tableta, laptopa i desktop kompjutera koji imaju za cilj odvuči stanovnike Dalmacije od ispravne borbe za pravednost.

No politika je i zamka, Kažete li tijekom kampanje jedno, a kada dođete na vlast nešto sasvim drugo, postajete tipičan dvolični političar. No, sreća s bogatim strankama je to što će im spin doktori ispeglati priču i okrenuti je u sasvim drugom smjeru. No, ljudi čiju ja stranu podržavam su iskreni i uvijek govore isto te nemaju potrebe za spin doktorima. Sad se treba upitati, zašto ljudi u Dalmaciji ne vide tu istinu?

Ponekad nije bitno hoće li ljudi vidjeti vašu iskrenost ili ne. Ponekad je puno važnije biti iskren. No, pitanje koliko je ostalo iskrenih ljudi u Dalmaciji? 5, 10, 500, 1000, 100 000…? Iskrenost je u političkom terminu fluidna. Sjetimo se nekih neiskrenih ljudi, kriminalaca ako hoćete baš, koje je vlast i ona fašistička i ona socilaldemokratska i ona neoliberalna žustro branila kao časne i poštene ljude. Neću nabrajati njihova imena, jer bi popis bio predugačak. Ali, nekad biti iskren u politici prođe ispod radara. Ne znam sjećate li se ministrice zdravstva iz Račanove vlade, Ane Stavljenić-Rukavina koja je podnijela ostavku zbog nečega zbog čega nije bila kriva? Sjećate se afere dijalizatori zbog koje je gospođa Stavljenić-Rukavina podnijela ostavku? E taj čin ostavke bio je moralan čin. To što je kasnije gospođa Stavljenić-Rukavina radila, to je neka druga priča. Ono o čemu ja govorim je moral. Morala u politici mora biti, htjeli mi to ili ne. Ovo što se Dalmaciji čini, već pune 34 godine je ispod svake razine morala. Ovo bi u svakom zdravom, normalnom, demokratskom i prosperitenom svijetu bilo ponižavajuće kako za stanovnike dalmatinske regije tako i za političare. Ali, sve dok mi ismijavamo činjenicu što je japanski ministar dao ostavku jer je vlak kasnio 20-ak sekundi, dotle nećemo shvatiti što znači moralan čin u politici.

Unatoč svemu tome, stanovnici Dalmacije i dalje se nadaju ponekom izrazu podrške, posebno kada je upitanju socijalni, točnije egzistencijalni status ove regije. Već sam duži niz godina zaposlenica Odjela za dalmatistiku Instituta za romanistiku i zagovaram aktivno učenje dalmatskog jezika od strane njezinih stanovnika. Znam kako bi ih učenje dalmatskog jezika navelo na razmišljanje o nekim osnovnim stvarima, poput povijesti, kulturno-umjetničke baštine, nematerijalne baštine, porijekla prezimena i sl. Ovo je bitno zato što se nalazimo u regiji čija je povijest najčešće i najkorjenitije revidirana od svih regija koje se nalaze u sastavu Republike Hrvatske. Radi li se to slučajno? Budite sigurni kako se ne radi slučajno, već upravo zbog nedostatka političkog morala i podčinjenosti povjesničara političkim ideologija kao i podčinjenosti stranci na vlasti. Sudjelovala sam jednom na jednom skupu koji se održavao u Strasbourgu kada je jedan pripadnik nacionalističke stranke Marine LePen pokušao revidirati povijest. Cijeli skup se ustao i nisu mu dali govoriti. Francuska, ma koliko demokratična bila, a država je najrazvijenije demokracije u europi, ne dopušta reviziju povijesti. Pitam se kako bi bilo kada bi se na jednom sličnom skupu koji se odigrava negdje u Dalmaciji ili ostatku Republike Hrvatske dogodilo isto? Što bi se dogodilo kada bi svi sudionici skupa ušutkivali osobu za govornicom, jer prosipa laži i revidira povijest? Ne bi li Hrvatska radio televizija, koju svi vi plaćate, gledali njezin ili ne, trebala biti iskrenija i osuditi reviziju povijesti? Ne bi li HRT kao javni servis, bar bi to po zakonu trebao biti, trebao biti glasilo svih regija i svih ljudi koji žive u Republici Hrvatskoj, a ne samo jedne frakcije HDZ-a? I to one militantne i proustaške!

“Ne budi predoslovna, Marita¨, rekao mi je brat. “Znaš da će proći najmanje 200 godina ne bi li Balkan postao istinski demokratičan. Republika Hrvatska je neovisna tek 32 godine.”

“Možda bi ti mogao voditi Dnevnik HRT-a”, upitala sam ga sarkastično uz razvučen osmijeh, “kad več govoriš i razmišljaš kao i oni? Da ti Karamarko i Periša nisu nešto u rodu?”

Nasmijao se shvaćajući na što ciljam. Republika Hrvatska možda je neovisna od 15. siječnja 1992., ali je suvernena od 22. veljače 1947. kada je donesen Ustav Narodne Federativne Republike Jugoslavije. Zašto je bilo potrebno odbaciti suverenitet kako bi ga opet djelomično izgubio 23 godine poslije? U čemu je bila kvaka? Kvaka je bila u izmjenama i dopunama Ustava Socijalističke Republike Jugoslavije od 28. veljače 1974. koje su se dogodile 25. Srpnja 1990. Naime, taj čin ne samo što je glavni krivac za pobunu dalmatinskih Srba, već je i začetnik rata na području Republike Hrvatske. Ova izmjena i dopuna Ustava u ljeto 1990. bila je politički nemoralna i nadasve neodgovorna. Područje oko Knina, Benkovca i Obrovca se, koliko-toliko, izoliralo - možda ne na najpametniji način, što će se vidjeti nakon pet godina - a ostatak Dalmacije je ostao u čudu i nije se mogao snaći. Nestale su Zajednice općina, toliko bitne za stanovnike Dalmacije, a razularene horde povampirenih neoustaša počele su dizati u zrak kuće, stanove i poslovne objekte svih onih koji nisu stale uz diktatora Franju Tuđmana.

Reći kako su Srbi krivi za “Domovinski rat” jednaka je revizija povijesti kao reći da je Dalmacija povijesna Hrvatska zemlja. Svi smo nekad negdje nabasali na reviziju povijesti. Nekada bi prošli preko tih redaka ili riječi na radiju, odnosno TV-u. Ono što je najodurnije od svega je to što su udžbenici iz povijesti, zemljopisa, hrvatskog jezika i brojnih drugih školskih predmeta krcati revizije povijesti. Ako ništa drugo, ovo je dokaz kako je revizija povijesti državni, politički projekt. No, kako se boriti s njom? Hoće li se protiv revizije povijesti u školskim udžbenicima boriti školski psiholozi/psihologinje i pedagozi/pedagoginje koji bi trebali klinički liječiti djecu, a to ne čine? Hoće li se boriti karijeristi/-ce koje su zasjele na mjesto ravnatelja/ravnateljice škole po zaslugama u političkoj stranci? Zbilja, tko bi se trebao boriti protiv revizije povijesti u školskim udženicima?

Odgovor je: SVI MI!

Međutim, jasno je kako će kod čišćenja udžbenika opet svatko vući na svoju stranu. Povijest nije matematika ili fizika. Ona je podložna interpretacijama. Ali, krenimo od povijesnih činjenica. Npr. prvi partizanski odred u okupiranoj Europi nastao je u Vrgorcu 21. lipnja 1941., ne u nekom šumarku pored Siska dan poslije. Netko će reći, čemu frka dan prije ili dan poslije. Ali, frka je jer zato što je taj slavni dan otet od Dalmacije političkom voljom jednog čovjeka. Kažu na relaciji Zagreb - Dalmacija već je dosta tenzija, ne treba nam još jedna. Ali, tu griješe. Potrebne su tenzije kako bi se čula istina. Nadalje, nisu potrebne tenzije samo kada je u pitanju revizija povijesti, već i u drugim stvarima.

Npr. smatram kako je učitelje, nastavnike i profesore plaćati po učinku, bez zajamčene osnovne plaće. U istom smjeru idem sa javnim (državnim i lokalnim) službenicima i sucima. Nadalje, liječnicima opće prakse treba ukinuti glavarinu, pa i njih plaćati po učinku. Rado se uvjeravam kako ću o svim problemima i nadalje prosuđivati isključivo na temelju činjenica, a isto se nadam kako će to i nadalje činiti oni uz čiju platformu čvrsto stojim. Smatram kako treba prosuđivati u svjetlu onoga što je najbolje za sve nas i za područje u kojemu živimo, neovisno od zahtjeva onih koji bi zadržali status quo. Nadam se kako ću uvijek biti u mogućnosti koračati ovim svijetom uzdignuta čela, obilaziti svoje prijatelje i objasniti svakom čovjeku, ako treba i ponaosob, zbog čega je stajalište inicijative koju podržavam razumno te kako je sukladno s mojim vrijednostima i dugoročnim interesima Dalmacije. 

No, poznavajući način razmišljanja dalmatinskih ljudi, na društvenim mrežama bar, svjesna sam kako neće uvijek biti blagonakloni prema ovim idejama. Moguće je kako će nešto od toga prihvatiti, a drugo ne. Mogli bi se zbuniti i reći kako se radi o izdaji. Moguće da će primiti mail ili poruku s izrazito negativnim sadržajem. Ali, svega smo se toga već nagledali. Ta više puta su nam rušili račune, a neke od nas i premlaćivali. Oguglali smo više na sve.

Ako vam se negativne stvari stalno događaju, počmete vjerovati kako one pozitivne nisu normalne. Ako vas neki, oprostite bit ću gruba, nadrkani povampireni neoustaša bez sposobnosti samostalnog razmišljanja stalin naziva izdajicom i četnikušom, vjerojatno ćete početi gubiti volju za sučeljavanjem i promocijom svog programa. Ako vam nitko ne dolazi na skupove koje ste organizirali, upitate se što savjest nalaže? Izbjegavanje pritiska ili daljnje suočavanje, jer ste tu kako biste obranili voljenu i rođenu regiju od daljnjeg propadanja? Pitate se što vam je draže: miran život s nevjenčanim suprugom i sinom ili konstantna svađa s acefalnim trogloditima koji vas vrijeđaju? Znam, odgovor nije jednostavan. Ali, u jednom trenutku zadate sebi zadatak i uzmete papir i olovku te povučete crtu: “za” i “protiv”. Napravite to kao da rješavate sudoku ili križaljku. Ne razbijate previše glavu, jednostavno nek vas srce vodi. Na kraju zbrojite sve “za” i sve “protiv”. Možda sam iracionalna, možda me srce vodi ne razum, ali uvijek imam više razloga za borit se nego za odustati.