CVIT ČEŽNJE 17.

Jedno od mojih omiljenih zaduženja kao studentice prava na Pantheon Assasu bila je uloga ogranizatorice debata. Tjekom prve godine fakulteta organizirala sam 22 debate diljem Pariza i regije Île-de-France,

Četvrto poglavlje

Politika

Jedno od mojih omiljenih zaduženja kao studentice prava na Pantheon Assasu bila je uloga ogranizatorice debata. Tjekom prve godine fakulteta organizirala sam 22 debate diljem Pariza i regije Île-de-France, u malenim kafićima, kao što je “chez Renoire” i mučnim birtijama u Saint Denisu ili Trappesu, u kojemu smo Vjeran i ja tada živjeli, u arapskim četvrtima poput Les Lillasa, sjeveroistočno od Pariza, crkvama poput katedrale Notre Damme i na samom fakultetu. Nema tu mnogo pompe. Doznala bih za neki lokalni problem i nazvala predstavnike obiju strana neka dođu na određeno mjesto i debatom riješe stvari. Maštala sam o tome kako bi mogla i u Dalmaciji organizirati debate o raznim stvarima koje muče njezinu lokalnu samoupravu i cijelu regiju. Maštala sam, što je čudno za nekoga rođenog u znaku bika, kako bi mogla nazvati školu, knjižnicu ili lokalnu birtiju kako bi vidjela jesu li spremni ustupiti prostor za okupljanje. Na dan susreta mogla bi se pojaviti otprilike sat vremena ranije kako bih postavila sve kako treba i s osobom odgovornima za prostor popričala o lokalnim problemima, cesti koju bi trebalo obnoviti, kanalizaciji koju bi trebalo dovesti u mjesto ili vodovod koji bi trebao imati bolji pritisak. Kada bih upla u glavnu prostoriju tamo bi nas čekalo mnoštvo ljudi. Popela bih se na pozornicu, pozvala predstavnike svakih od strana i otvorila bih raspravu. Zatim bi se, otprilike sljedećih 90 minuta, odgovaralo na pitanja koja bih ja postavljala.

Posječenost na izmaštanim debatama bi varirala, ovisno o veličini naselja, veličini prostora i bitnosti teme: ponekad bi se okupilo svega nekoliko desetaka ljudi, a nekada do 5 tisuća. No, koliko god ljudi došlo, ja bih im bila zahvalna. Ti ljudi bi došli slušati debatu o stvarima koja su njima bitna, a koja vlast, ni lokalna ni županijska ni državna nije željela riještiti, već je sredstva za rješavanje tih problema stavila sebi u džep. Na debate bi došli i desničari i ljevičari, i stari i mladi, i zdravi i bolesni, i debeli i mršavi, i neobrazovani i sveučilišni profesori, i vjernik i ateist i gay i streight, i oni koji trebaju socijalnu pomoć i socijalni radnici… Sve te ljude, bez obzira na to kako izgledali iz vana i bez obzira na to kakav dojam ostavljali na okolinu, sve njih brinu isti ili slični komunalni problemi. Kada im se stvari objasne onako kako se stvari objašnjavaju: strpljivo i razumljivo, svi ti ljudi su ljubazni i pozorni, čak i onda kada se ne slažu s govornikom. Postavljaju pitanja o tome zašto autobus stalno kasni, o tome zašto semafor ne radi kada padnu dvije kapi kiše, o tome zašto se nakon svake malo jače kiše stvaraju bazeni na ulicama, tko je odgovoran za čišćenje odvodnih kanala, o tome tko financira školstvo… Često se iznenade: crvenokosa žena usred područja odsječenog od svijeta može organiziraati debatu o nekoj delikatnoj temi bitnoj za lokalnu samoupravu, a na može dobiti like na društvenoj mreži jer je smatraju četničkom, bit ću pristojna, prostitutkom. Da, to je jedan od problema Balkanaca na internetu - ne uvažavaju stručnost i razboritost već se iza lažnih profila prave jaki i bitni.

Dok sam, u realnom svijetu, promatrala puna sjedala i prostore uz rub sale, te obične “male” građane Francuske koji su naslonjeni na hladne zidove promrzle od pariških jesenjih kiša, osjećala sam se na neki način ohrabrenom. Njihovo držanje odaje poštene ljude koji svojim radom pošteno zarađuju. U načinu na koji postupaju prema ljudima iz susjednih sjedala vidjela sam čežnju. Čežnja je bila u meni. Svo vrijeme koje sam provela s njima bio je sličan skoku sa Sustipana u hladno more razmeteno marčanom burom nakon čega se osjećam pročišćeno sretna zbog zadatka kojeg sam uspješno obavila. Za razliku od smirujućih impresija koje na mene ostavljaju građani Francuske, razgovor s ljudima s Balkana na društvenim mrežama na mene ostavlja osjećaj krajnje frustriranosti i nervnog sloma u nastajanju.

Na kraju naših sastanaka, ljudi bi mi obično prišli kako bi se rukovali, fotografirali ili bi gurkali svoju djecu ispred sebe ne bi li zatražila autogram. Ne bi da sam neka filmska ili glazbena zvijeda. Na kraju razgovora na društvenim mrežama, ljudi bi mi obično opsovali majku i blokirali me. Pitam se, već dugo sad, kako to da Francuzi prihvaćaju mene i moj rad, a Balkanci ne. Gdje je kvaka? O čemu se tu radi? Ne, ovo nije žalopojka zbog neprihvaćenosti, ovdje se radi o mentalitetu, zdravom razumu i poziciji kmeta kojeg se Balkan, pa makar i onaj njen narazvijeniji dio - Dalmacija ne može tako lako otarasiti. 

Povratkom na fakultet s izvješćem o provedenom terenskom radu, profesor bi me nerijetko uzeo za ruku i kaže kako polaže velike nade u mene, no brine se hoće li uspjeti istjerati balkansku narav iz mene ili ne. Brine me hoću li ipak na kraju postati poput ostalih ljudi s Balkana koji su došli u Francusku pa sada čine nerede, od mafijašenja do sitnih krađa i prostitucije te izvlaćenja sredstava iz socijalnih fondova. Molili su me neka ostanem ista, neka ih ne razočaran. Tu sam shvatila nešto: cijeli svijet je prozreo Balkan i Balkance. Svi znaju kakav je to komad šljama koji bi prodao vlastitu majku za dva eurocenta; beskičmenjaci koji te u rasprava vuku po blatu, jer ne znaju argumentirano razgovarati; neobrazovani ljudi koji ne znaju bit politike, a razumiju se u sve od nogometa do atomske fizike.

Tradicija je zdravih modernih demokracija koja je nastala stvaranjem američkog ustava 1777., probleme određenih politika pripisati kvaliteti političara. Ponekad je to izraženo vrlo određenim terminima: predsjednik ili premijer je idiot, a nerijetko su idioti i jedan i drugi; taj i taj zastupnik je probisvijet; svi su oni isti; zastupnici ne rade ništa. Ponekad se političare optužuje u najširem smislu, npr: “Oni samo gledaju svoj interes”, “To su lopovi i briga ih za nas male ljude”... Čak i u Francuskoj, u kojoj postoji velika vjera u instirucije javne vlasti, birači često kažu kako se svi u Parizu samo igraju politike, što znači kako se glasovima i položajima ne postupa savjesno, kako se temelje na kampanji, prilozima i glasovima, odnosno na odanošću stranci umjesto na nastojanju da se postupi pravedno za sve. Često su najniže i najžešće kritike i uvrede rezervirane za političare iz vlastitih redova, za socijalistu koji “ne predstavlja ništa”, liberala koji “ne vrijedi ni pišljiva boba“ ili republikanca koji “se samo tako deklarira”. Sve to dovodi do zaključka ukoliko želimo promjenu političke scene u Francuskoj i dovesti garnituru koja će zbilja raditi u ime i korist svih građana Francuske, moramo izbaciti i pohapsiti lupeže.

Unatoč tome, Francuzi ne vide kako Francuska ima najbolji i najkvalitetniji zdravstveni sustav na svijetu, kako je francuska ekonomija bolja i jača od npr. britanske, kako je u Francuskoj mnogo jednostavniji i lagodniji život nego li u Njemačkoj ili Britaniji. Dok se u ostatku Europe radi minimalno 40 sati tjedno, francuski radnici rade 35 sati tjedno… Ali, isto tako, Francuzi se bore. Francuzi su izravno uključeni u političke procese svojom konstantnom borbom za svoja ljudska, građanska, radnička i ostala prava. Od 365 dana u godini Francuzi prosvjeduju 360. Nema dana kada nema nekog štrajka ili pobune. Za razliku od njih, na Balkanu se ne prosvjeduje, nema štrajkova i nema izravnih okršaja s poslodavcima i predstavnicima vlasti. Za razliku od Francuza, ljudi u Dalmaciji dopuštaju bjesomučnu pljačku svojih dobara i svjesno dopuštaju da lupeži ostanu ondje gdje su i bili od početka ‘90.  

Politolozi, povjesničari, ekonomisti, medijski “stručnjaci” i ostali koji parazitiraju na grbači običnog čovjeka neradeći ništa, iznijet će vam niz razloga zašto je stanje u Dalmaciji toliko učmalo. Krivit će sve od kraljice Teute do komunističkog diktatora Josipa Broza-Tita za ovo stanje. Samo neće reći istinu o neolibertarijanskoj doktrini šoka o kojoj je na dugo i široko pisala Naomi Klein. U sadašnjem međusobno povezanom svijetu, teško je prodrijeti u svijest svih članova preokupiranog i rastrganog biračkog tijela iako otprilike znamo što ih muči. Rezultat toga je kako pobjeda na izborima biva svedena na puko prepoznavanje akronima stranke (HDZ, SDP, HNS, HSLS, HSS…), zbog čega njihovi predstavnici provode mnogo vremena u to kako bi njihova imena ostala tajnima, ali kako bi se akronimi njihovih stranaka stalno ponavljala. Što je najgore od svega mediji ne pitaju za programe, već voditelji vijesti stalno kao papige ponavljaju te akronime. Tu je i dobro poznata prednost pri prikupljanju sredstava koju uživa stranka, budući kako se one kao interesne skupine uvijek priklanjaju onima tko ima više sredstava za donirati njihovoj kampanji. Pored toga, tu je i izborni inženjering, koji štiti saborske zastupnike, posebno iz redova HDZ-a: svaka izborna jedinica vladajuća stranka je precizno iskrojila kako bi bila sigurna kako imaju jasnu većinu unutar tih granica. A najveća prevara je sustav kojeg je skrojila Željka Markić, a kojim se ništa bitno ne mijenja: i dalje tražimo 140 zastupnika u 10 izbornih jedinica, umjesto da tražimo 140 zastupnika u 140 izbornih jedinica. Zato bi se uistinu moglo reći kako većina birača više ne bira svoje zastupnike, umjesto toga stranke biraju svoje birače.

Međutim, postoji još jedan čimbenik koji se rijetko spominje, ako koji nam pomaž razumijeti zbog čega se na izborima konzistentno pokazuje kako birači mrze predstavnička tijela, a vole stranku za koju glasaju. U to je možda teško povjerovati, ali većina političara sasvim su dopadljivi ljudi. Razmislite malo, HDZ je uveo Republiku Hrvatsku u dva bespotrebna rata, opljačkao je sve što se opljačkati da, uništio ekonomiju, između 1995. i 2000. Republika Hrvatska je bila pod, takozvanim, tihim sankcijama, pa je dolaskom Ive Sanadera na vlast opet počela bjesomučna pljačka svega što se opljačkati može kako bi u jesen 2007. uveli državu u još jednu ekonomsku krizu, strašniju od one s kraja ‘90. Na kraju, na pokradenim izborima 2015. i 2016. HDZ ponovo dolazi na vlast kako bi se bezočna pljačka nastavila. Plenković je samo u jednom mandatu morao zamjeniti 14 ministara zbog korupcije i kriminala, a građani bi opet glasali za tu istu kriminalnu organizaciju. Pod pretpostavkom kako izborni rezultati nisu lažirani. 

U svakom slučaju, otkrila sam kako to vrijedi ne samo za Slavonce, dovezene Hercegovce, Bosance i Janjevce već i za Dalmatince. U razgovoru u četiri oka sa svojim prijateljima iz Dalmacije - teško da bih mogla izdvojiti boljeg pripovjedača od Vedrana Bralića, boljeg poznavatelja političkih zbivanja u Dalmaciji od Zuánea Orlandinija, ili srdačnije pojedince od Karla i Ivora Morosina, boljeg kuhara od moga brata Vjerana, ali i mladog Stipe koji ima čudne ideje o oslobađanju Dalmacije - shvatila sam kako su te osobe pokazale inteligentnima, obazrivima i marljivim ljudima spremnima odvojiti svoje vrijeme, sredstva i pozornost za rješavanje problema koji tište Dalmaciju. Svatko od njih ima svoj motiv. Vjeranov i moj sličan je Karlovom i Ivorovom - oboje smo izgubili roditelje na najbrutalniji mogući način od strane Tuđmanovih fašističkih falangi koje su krenule u okupaciju Dalmacije. Naravno, bilo je tu i onih koji su odgovarali stereotipima, onih koji govore bez prestanka ili bi zlostavljali svoje kolege. Što sam više upoznavala one koji bi se možda mogli pridružiti našoj maloj skupini u akciji oslobađanja Dalmacije od moderne fašističke diktature to sam češče kod svakog od njih uočavala mane koje su bile tipične za pokorena društva: mrzovoljnost, krajnju tvrdoglavost i nezasitnu taštinu. Svi su imali svoje ideje, ali kada im kažeš kako imamo svoj program, program kojeg u Francuskoj tako hvale i čije su dijelove preuzeli francuski i švicarski socijalisti, program na kojemu je radio 120 stručnjaka - tada se više ne bi javili ili bi vas ogadili na društvenim mrežama. Mnogi su bili i agresivni, frustrirani svojom nesposobnošću ispravnog komuniciranja. Uglavnom, koeficijent takvih osoba se sa svakim novim upoznavananjem udvostrućavao i činio višim od onoga na kakav bismo naišli u bilo kojoj političkoj zajednici. Možda i u Francuskoj ima takvih ljudi, ali ja na njih još nisam naišla. Možda se kriju na planinama Centralnog masiva ili na sjevernim obroncima Pirineja, ali, ponavljam, još nisam naišla na njih. Ono što se može uvidjeti iz svega ovoga jest to kako osupnjuje njihova načelna otvorenost - izostanak želje kako bi se uradilo nešto za Dalmaciju, zemlju koja vidno pati pod čizmom političkog fašizma i crkvenog klerofašizma i da se ta ista Dalmacija učini boljom, snažnijom. Izostala je njihova želja za što vjernijim predstavljanjem svoje regije, njezine povijesne vrijednosti i povijesnu okrenutost Mediteranu i Zapadnoj Europi odakle je crpila svoje vijednosti.

Što je onda zaslužno za to kako bi se cijela jedna regija doimala depresivnom, mračnom, beskompromisnom, neiskrenom, punom nasilja i podmuklom što dominiraja u razgovorima s ljudima iz ostalih dijelova Republike Hrvatske? Što to dobre, razumne svijesne i savjesne ljude iz Dalmacije spriječava činiti sve za dobrobit svoje regije? Kako netko tko prepiše tuđi politički program može naiči na odobravanje birača, a netko tko je taj program napisao ne može? Zašto se dobri ljudi napaaju, a loši vladaju? U čemu je kvaka? Što smo Vjeran i ja duže boravili u Parizu, to sam češće primjećivala kako moji prijatelji proučavaju moje lice, moj hod, moju kosu ne bi li na njemu uočili kakve promjene, tražeći na meni znakove novostečene uobraženosti, nastojeći pronaći naznake opreza ili sklonosti svađi. Ali, nije ih bilo. Što sam duže boravila u Parizu to sam češće primjećivala kako su se ljudi koje sam ostavila u Dalmaciji promijenili, postali su oprezniji i skloniji svađi. Posebno nakon što je internet došao i u taj dio svijeta. Znala bih stati i sama sebe preispitati na isti način, počela sam shvaćati kako postoje određene karakteristike koje sam počela dijeliti sa svojim novim ugrađanima i pitao se čime mogu spriječiti svoju preobrazbu u Francuskinju. Znam, mnogi će sada moj prodalmatinski aktivizam povezati sa željom da Dalmacija postane kao Francuska. Nije to svrha, ali… zašto ne? Francuska je ipak država s najboljim uvjetima života za običnog, malog, radišnog čovjeka na svijetu.