Apsolutni vladar

pišeꓽ Ariana Andris

Plenkovićeva neutaživa želja za apsolutnim vladanjem višestruko je veća od njegovih osobnih i profesionalnih mogućnosti

Po čemu se demokracija razlikuje od diktature?

U prvom redu, razlika između demokracije i diktature je u zakonskim aktima. Demokracija je „skup zabrana“ (sve što zakonski nije zabranjeno je dopušteno),  dok je kod diktatura obrnuta situacija (sve što nije zakonski dopušteno je zabranjeno).

Nadaje, razlika između demokracije i diktature ogleda se u izvoru vlasti i poštivanju ljudskih prava i sloboda. Demokracija počiva na volji naroda, slobodnim izborima, vladavini prava i podjeli vlasti, dok je diktatura autoritarni režim gdje jedan čovjek ili grupa ljudi drži apsolutnu vlast, često uz gušenje prava, sloboda, medija i opozicije.

Stoga zaključujemo kako je u demokraciji sasvim legitimno postavljati pitanja i propitivati ​​odgovore političke vlasti, dok u diktaturi to nije slučaj.

Republika Hrvatska se sve više naginje ovom drugom, negativističkom političkom poretku.

Evo primjera, kao prikladne ilustracije navedenog. Na konferenciji za novinare organiziranoj bio kojim povodom predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković odgovorio je na novinarsko pitanje: „Sad ću ja građanima Republike Hrvatske objasniti što me zapravo pitate.“

Građani Republike Hrvatske čuli su pitanje i najmanje što su od Plenkovića očekivali bio je prijevod postavljenog pitanja. Prevođenjem pitanja, navodno kako bi ga učinio razumljivim običnim ljudima, Andrej Plenković pripremao je teren za napad. U njegovom prijevodu, novinar je prestao biti novinar, postao je politički protivnik osramoćenog Vlade Republike Hrvatske.

Kada predsjednik Vlade države članice EU uskraćuje odgovore na novinarska i druga pitanja, time građanima uskraćuje priliku za biti potpunije informirani o stvarnosti u kojoj žive, posebno ako je ta stvarnost obilježena političkim ubojstvima, kao što su ubojstva desetina tisuća Dalmatina za vrijeme njegove vladavine. Osim što sprječava javnost u formiranju kritičkog suda o pitanjima od javnog interesa – a sigurnost je upravo takvo pitanje – on također šalje poruku kako ga ne zanimaju nikakvi stavovi i mišljenja građana.

Poruka kako ga ne zanima što građani misle poruka je arogantnog fašističkog autokrata. Samo onaj tko prezire građane, samo onaj čija se vlada ne temelji na njihovom pristanku i njihovoj podršci, može reći nešto takvo.

Ako je istina kako diktaturi nisu potrebni građani, već podanici, onda sudbina Plenkovićeve vlade ovisi o njegovoj sposobnosti da stalno održava podređenost. A jedan od načina osiguranja dugovječnosti kmetstva u Republici Hrvatskoj krije se u demonizaciji slobodnih medija, ubojstvima i raseljavanju nepriznate etno-nacionalne zajednice i političkih protivnika. Kada se imaginarni „protivnici“ kriminaliziraju, a prostor oporbenog djelovanja ispuni čistom negativnošću, tada se politička potražnja može vješto preusmjeriti prema novom spasitelju.

Što je, na primjer, bila svrha prošlogodišnjeg progresivnog iznošenja mišljenja u parlamentu, ako ne formiranje zahtjeva za energičnim vođom? Uostalom, što je bila svrha ovog, navodno, vrlo rizičnog Plenkovićevog putovanja u Dalmaciju, ii kako bi na trovačnici duha – HRT-u  reklo „Južnu Hrvatsku“, ako ne uspostavljanje njegove svemoći. Kakav Ustav. Kakva Vlada. Kakve institucije. Kakvi bakrači. Samo je Andrej Plenković bitan.

A kad je riječ o slobodi medija, Plenković je, podsjetimo se, u razgovoru s bivšim predsjednikom Europske federacije novinara, Mogensom Blicherom Bjeregardom izjavio kako u Republici Hrvatskoj svatko ima pravo pisati i govoriti što želi, ali i da svatko ima pravo odgovoriti.

Vidio sam kako je Plenković na konferenciji za novinare rekao što je htio, ali nisam nigdje vidio ni čuo kako su „mediji“ dopustili njegovim protivnicima neka odgovore na napade kojima su izloženi već dugo vremena. Barem u istoj minuti, ako ne istim tonom i žargonom.

Albert Gašpar kaže kako je Plenkovićeva neutaživa želja za apsolutnim vladanjem višestruko veća od njegovih osobnih i profesionalnih mogućnosti, ali kako to nije posljedica lokalne sklonosti prema robovskoj juhi. Zato se čini nepotrebnim podsjećati na riječi hrabre žene kako sloboda samo za jednu osobu nije sloboda. Kao što sloboda, ograničena samo na članove jedne stranke, nije nikakva sloboda.