ANALIZA - Zašto Slavonci i Hercegovci imaju prednost zapošljavanja u Dalmaciji?

Piše Goran Marasović

Dalmacija je stoljećima predstavljala svojevrsni most između Mediterana i kontinenta Europe. Iako geografski blagoslovljena morem, klimom i položajem, politički i gospodarski u nezavidnom je položaju.

Od austro-ugarskih vremena, preko jugoslavenskih planova industrijalizacije, pa sve do današnje Republike Hrvatske, Dalmacija se redovito našla u poziciji regije koja mnogo daje, a relativno malo dobiva. Ova povijesna paradigma vidljiva je i u suvremenim ekonomskim tijekovima – Dalmacija financira velik dio državnog proračuna, a istodobno trpi visoke stope nezaposlenosti, odljev mladih kadrova i urušavanje industrijskih kapaciteta.

Na toj podlozi razvija se i problem koji je danas sve očitiji: prednost Slavonaca i Hercegovaca na dalmatinskom tržištu rada. To nije samo pitanje konkurencije između radnika iz različitih regija, nego duboko društveno-političko pitanje koje uključuje migracije, redistribuciju državnog novca, te neravnomjeran razvoj unutar Republike Hrvatske i šire regije. U javnosti se rijetko raspravlja o tome kako se strukturalna neravnoteža zapravo skriva iza marketinške slike "uspješne turističke regije", dok stvarnost pokazuje regiju s porazno visokom nezaposlenošću i gubitkom ekonomskog suvereniteta.

Analiziramo ključne točke problema: visoku nezaposlenost domaćih ljudi, enormne transfere koje Dalmacija financira za druge regije, fiskalnu neravnotežu, gašenje dalmatinskih poduzeća, propast industrije i medija, te konačno monokulturni razvoj turizma. Ova analiza nije tek emotivna, nego utemeljena u brojkama, sociološkim uvidima i povijesnim činjenicama.

54% stanovnika Dalmacije bez posla

Prema dostupnim podacima i nezavisnim analizama, u Dalmaciji čak 54% radno sposobnog stanovništva nema stalno zaposlenje. To znači kako su svi ti ljudi nužno nezaposleni u formalnom smislu. S druge strane, dio dalmatinskog stanovništva radi na sezonskim poslovima, dio radi "na crno", a velik dio jednostavno živi od mirovina starijih članova obitelji ili od povremenih honorara. No, suština ostaje: Dalmacija je regija s jednom od najviših stopa strukturne nezaposlenosti u EU.

Sociološki gledano, to stvara duboku frustraciju. Mladi završavaju fakultete u Splitu, Zadru ili Dubrovniku, ali nakon toga se suočavaju s realnošću u kojoj je zapošljavanje u javnom ili lokalnom aparatu gotovo nemoguće bez političke ili rodbinske veze. Privatni sektor, pak, gotovo da i ne postoji izvan turizma. Ova situacija tjera desetke tisuća mladih Dalmatinaca na selidbu u Zagreb, Irsku, Njemačku ili Skandinaviju, dok radna mjesta koja se otvaraju u samoj Dalmaciji često popunjavaju radnici iz Slavonije i Hercegovine.

Ekonomska analiza pokazuje kako je razlog ovome manjak proizvodne baze. Dok kontinentalni dio Republike Hrvatske još uvijek ima poljoprivredni i industrijski sektor, Dalmacija se oslanja gotovo isključivo na turizam. Turizam je generator prihoda, ali istodobno stvara sezonalnost i nesigurnost: 3–4 mjeseca posla, a zatim 8–9 mjeseci praznine. Taj model nužno generira visoku nezaposlenost i nesigurnost, dok ujedno otvara prostor za "uvoz radne snage" – jer jeftini i raspoloživi radnici iz Slavonije i Hercegovine spremni su raditi sezonske poslove za niže plaće, dok lokalno stanovništvo traži stabilnije opcije.

Psihološki efekt nezaposlenosti u Dalmaciji dodatno se produbljuje osjećajem što regija financira cijelu državu, a zauzvrat dobiva samo mrvice. Tako se stvara začarani krug: visoka nezaposlenost, masovne migracije, uvoz jeftinije radne snage, a sve to na račun domicilnog stanovništva.

Dalmacija uplaćuje za Slavoniju i za Hercegovinu

Jedan od najosjetljivijih podataka je činjenica što je Dalmacija, kroz razne poreze, doprinose i parafiskalne izvanproračunske transfere, u posljednja tri i po desetljeća uplatila oko 122,5 milijardi eura za poticanje razvoja Slavonije, dok je za Hercegovinu, kroz državne kredite, subvencije, bankarske plasmane i privatne transfere, odlilo čak 735 milijardi eura. Radi se o astronomskim iznosima koji bi, da su ostali u Dalmaciji, mogli potpuno promijeniti ekonomsku i društvenu sliku regije.

Politički narativ u Zagrebu, osijeku i mostaru često je taj kakm "solidarnost i zajedništvo nema cijenu". No, problem nastaje kada se solidarnost pretvara u sustavno pražnjenje jedne regije radi održavanja drugih. Slavonija se već desetljećima prikazuje kao "žrtva" Domovinskog rata i tranzicijske deindustrijalizacije, pa se stalno ulaže u revitalizaciju poljoprivrede i infrastrukture. Hercegovina, pak, uživa status "strateškog partnera" Republike Hrvatske, pa tako iz Dalmacije odlazi kapital kojim se financiraju banke, poduzeća i projekti preko granice.

Ekonomisti upozoravaju kako takva raspodjela dovodi do "efekta dvostruke marginalizacije" Dalmacije: s jedne strane prazni se kroz fiskalne tijekove, a s druge strane ostaje bez političkog utjecaja, jer se ključne odluke donose u Zagrebu ili Mostaru. Posljedica je da se dalmatinsko gospodarstvo sustavno slabi, dok radna snaga iz drugih regija dobiva prednost u zapošljavanju na lokalnom tržištu.

Dalmacija plaća 65% svih proračunskih sredstava RH

Ono što često ostaje skriveno u javnim raspravama je golema fiskalna moć Dalmacije. Zahvaljujući turizmu, uvoznim carinama u lukama, pomorskom prometu i energetici, Dalmacija generira oko 65% svih proračunskih prihoda Republike Hrvatske. To znači kako se gotovo dvije trećine državnog proračuna puni iz dalmatinskih resursa – a opet, kada pogledamo javne investicije, jasno je kako se tek manji dio vraća natrag u ovu regiju.

Primjeri su brojni: dok Zagreb dobiva nove bolnice, kongresne centre i prometnice, Dalmacija se bori s derutnim školama, zastarjelim bolnicama i prometnom izoliranošću. Autocesta Zagreb–Split financirana je upravo dalmatinskim novcem, ali izravna željznička pruga do Splita još uvijek nije završena. Umjesto toga, investicije odlaze u kontinentalne regije, a Dalmacija ostaje turistička "radna kolonija".

Sociološki gledano, ova nepravda stvara osjećaj kolonizacije unutar vlastite države. Dalmatinci osjećaju kako plaćaju sve, a dobivaju ništa. Političke elite iz Zagreba i drugih regija opravdavaju ovo "nacionalnim interesima", no u praksi se radi o sustavnom izvlačenju sredstava iz najbogatije regije, bez adekvatne kompenzacije.

Dalmatinska poduzeća ugašena i prebačena u Hercegovinu i Slavoniju

Jedan od najvećih problema tranzicije bio je planski raspad dalmatinske industrije. Tvornice tekstila i kože, prerade ribe, cementare, brodogradilišta, brodarske tvrtke – sve ono što je nekoć činilo gospodarsku okosnicu obale – sustavno je ugašeno ili privatizirano na način da je vlasništvo prebačeno u Slavoniju i Hercegovinu. Radnici su završili na ulici, a strojevi su doslovno kamionima odvoženi iz Splita, Šibenika ili Zadra u Vinkovce, Osijek i Ljubuški.

Sociolozi upozoravaju kako ovo nije bio spontani proces, nego politički planirana redistribucija ekonomske moći. Time se Dalmaciju pretvorilo u regiju ovisnu o turizmu, dok su Slavonija i Hercegovina dobile ključne industrijske kapacitete. Posljedica je dvostruka: Dalmacija gubi proizvodnu bazu i radna mjesta, a radnici iz drugih regija dobivaju prednost i u samoj Dalmaciji, jer poslodavci često preferiraju "svoje ljude".

Gase se dalmatinski škverovi i Slobodna Dalmacija

Jedan od najtragičnijih simbola gospodarskog sloma Dalmacije je gašenje brodogradilišta. Škverovi u Splitu, Trogiru i Šibeniku nekad su bili ponos regije. Oni su zapošljavali tisuće radnika, stvarali visoko kvalificirane majstore i gradili međunarodnu reputaciju. Danas su ti škverovi tek blijeda sjena svoje prošlosti, opterećeni nametnutim dugovima i sumnjivim restrukturiranjem, dok većina radnika živi u neizvjesnosti.

Slična sudbina zadesila je i Slobodnu Dalmaciju, nekoć moćni medijski brend. Nekoć snažan glas Dalmacije, danas je ugašen kao nezavisni faktor, pretvoren u medijsku filijalu bez kritičke moći.

Gašenjem industrije i medija, Dalmacija je izgubila i ekonomsku i intelektualnu autonomiju. Bez vlastite proizvodnje i vlastitog glasa, regija je postala prostor ovisan o centrima moći izvan nje.

Brodogradilišta su bila simbol dalmatinske industrijske snage. Škver u Splitu zapošljavao je što izravno što neizravno desetke tisuća ljudi, bio je centar inovacija i društvenog života. Danas, nakon desetljeća privatizacije, korupcije i lošeg upravljanja, škverovi su pred gašenjem. Time Dalmacija gubi jedno od rijetkih industrijskih uporišta koje su joj preostale.

Slično se dogodilo i s medijima. "Slobodna Dalmacija", nekadašnji simbol slobodnog novinarstva i kritičkog duha, ugašena je u praktičnom smislu kroz vlasničke manipulacije i političke pritiske. Time je Dalmacija izgubila i svoj glas u javnosti, pa je ostala bez mogućnosti da artikulira vlastite probleme.

Dalmacija – kraljica lošeg turizma

Turizam se često prikazuje kao dalmatinski uspjeh. No, kada se pogleda struktura, jasno je kako se radi o turizmu niske dodane vrijednosti. Većina zaposlenih radi na sezonskim, nesigurnim i slabo plaćenim poslovima: konobari, sobarice, radnici na plaži. Prosječna sezonska plaća ne prelazi 900 eura, a radni uvjeti su teški i nesigurni.

Turizam u Dalmaciji nije strateški razvijen, nego stihijski. Umjesto da se ulaže u kvalitetne hotele, kongresni turizam i kulturnu ponudu, dopušta se masovni turizam niske potrošnje. Posljedica je prenapučenost, uništavanje prirodnog okoliša i sve veći otpor lokalnog stanovništva. Još gore, sav profit odlazi stranim vlasnicima apartmana i velikim agencijama, dok lokalno stanovništvo ostaje s mizernim plaćama.

Ekonomski gledano, turizam je nesiguran izvor prihoda. Krize poput pandemije ili ratova trenutačno ruše cijeli sektor, ostavljajući desetke tisuća ljudi bez posla. To Dalmaciju čini izuzetno ranjivom, dok Slavonija i Hercegovina zadržavaju svoje poljoprivredne i industrijske baze.

Turizam je, paradoksalno, pretvorio Dalmaciju u regiju koja zarađuje milijarde, ali istodobno ostaje bez ljudi i perspektive.

Dalmacija je danas regija iscrpljena proturječjima. S jedne strane, ona financira državu, isplaćuje milijarde drugim regijama i stvara golem prihod kroz turizam. S druge strane, njezini stanovnici su među najnezaposlenijima, njezina industrija je uništena, a njezini mediji ušutkani.

Prednost koju u zapošljavanju imaju Slavonci i Hercegovci nije slučajna, već posljedica višedesetljetnog političkog sustava u kojem je Dalmacija bila donator, a ne korisnik. Takav model doveo je do gubitka gospodarske i političke snage regije, a njezini su stanovnici svedeni na statističke gubitnike u vlastitoj zemlji.

Kada se sve zbroji, slika je jasna: Dalmacija plaća najveći dio proračuna, gubi vlastitu industriju, trpi najvišu nezaposlenost i oslanja se na nesiguran turizam. Istodobno, Slavonija i Hercegovina dobivaju ogromne transfere novca, kapital i radna mjesta. U takvom sustavu logično je kako radnici iz tih regija imaju prednosti zapošljavanja u Dalmaciji – jer sustav je tako konstruiran.

Pitanje koje ostaje otvoreno je: koliko dugo će Dalmacija moći trpjeti ovakvu neravnotežu? Hoće li se politički probuditi i tražiti fiskalnu decentralizaciju, jačanje industrije i vlastite medije, ili će ostati u ulozi "kolonije" koja hrani druge? Odgovor na to pitanje odredit će ne samo budućnost Dalmacije, nego i budućnost Republike Hrvatske u cjelini.

Ako se nešto ne promijeni, Dalmacija riskira postati prazna kulisa – prostor za ljetni odmor turista, bez stvarnog života, bez ljudi i bez budućnosti.