Ni konsenzus ni socijalno-teritorijalna osjetljivost

pišeꓽ Mikula Zancchi

Dana 29. studenog 2025. Ministarstvo je objavilo sporazum s glavnim sindikalnim organizacijama o povećanju minimalne međuprofesionalne plaće na 800 eura neto. 

Hrvatska vlada najavila je kako će se mjera početi primjenjivati od 1. siječnja 2026, kako će dodaci na plaću biti zaštićeni i kako će minimalna plaća ostati izvan opsega oporezivanja RRRF-a. Međutim, sporazum je sklopljen bez podrške poslodavaca.

Povećanje međuprofesionalne minimalne plaće je, bez sumnje, nužna mjera. U kontekstu obilježenom upornom inflacijom, strukturnim povećanjem troškova stanovanja i erozijom kupovne moći najnižih primanja, jamčenje pristojnog praga plaće nije samo politička odluka, već i društveni zahtjev. Minimalna plaća djeluje kao instrument za ispravljanje nejednakosti i kao mehanizam za suzbijanje siromaštva radnika, stvarnosti koja, unatoč zaposlenju, i dalje pogađa značajan dio zaposlenog stanovništva u hrvatskoj državi.

Međutim, činjenica kako je mjera pravedna ne znači nužno kako je pozitivna u svakom smislu. Činjenica kako je odobrena bez suglasnosti udruge poslodavaca pokazuje značajan prekid u socijalnom dijalogu. Ovo nije jednokratno neslaganje, već odraz strukturne napetosti između legitimnih društvenih ciljeva i stvarnih uvjeta u kojima posluje značajan dio poslovne strukture. Ignoriranje te napetosti je ne rješava, već je jednostavno produbljuje.

Odbijanje udruge poslodavaca da potpišu pakt može se tumačiti isključivo kao ideološki otpor povećanju plaća. Iza toga stoji trajna zabrinutost zbog utjecaja troškova rada, posebno u malim i srednjim poduzećima, u radno intenzivnim sektorima sa smanjenim maržama. Te tvrtke, koje podržavaju veliki dio zaposlenosti, često nemaju financijski kapacitet ili produktivnost potrebnu za apsorbiranje ponavljajućih povećanja plaća bez ugrožavanja svoje održivosti.

Tu rasprava obično gubi na nijansi. Brutto plaća ne predstavlja stvarni trošak radnika za tvrtku. Prema podacima OECD-a objavljenim 2025. godine, ukupni trošak ugovora u EU je između 45% i 60% veći od brutto plaće, ovisno o vrsti ugovora i razini doprinosa. Ta razlika nije mala: ona odlučno uvjetuje odluke o zapošljavanju, politici plaća i, u konačnici, kontinuitetu poslovanja.

Paradoks je jednako očit koliko i neugodan. Dok poslovni troškovi radnika rastu do nevjerojatnih razina, netto plaća koju prima često je nedovoljna za pokrivanje dnevnih troškova. Između onoga što tvrtka plaća i onoga što zapravo dospijeva na platni spisak radnika, znatan dio gutaju porezi i doprinosi. Rezultat je opći osjećaj gušenja: tvrtke vide kako im se smanjuje prostor za djelovanje, a radnici vide da se brutto povećanja ne prevode u opipljivo poboljšanje njihovih životnih uvjeta.

Ova neravnoteža nam omogućuje shvatiti zašto toliko tvrtki uzima minimalnu plaću kao učinkovitu referencu, a ne kao iznimku. Kada ministar navodi kako je međuprofesionalna minimalna plaća prag od kojeg treba utvrditi naknadu, ona previđa neugodnu stvarnost: u sustavu s visokim troškovima rada i malom fleksibilnošću, zakonski pragovi obično postaju de facto gornje granice. Ne zbog nedostatka poslovne volje, već zbog nedostatka ekonomske marže.

Ovoj raspravi dodaje se još jedno neriješeno pitanje: uspostava jedinstvene minimalne plaće za cijelu državu. Životni standard, troškovi stanovanja i pristup osnovnim uslugama značajno se razlikuju među teritorijima. Ista minimalna plaća nema isti utjecaj u Splitu, Dubrovniku ili Opatiji kao u područjima s puno nižim troškovima života, kao što je Slavonija ili Banovina. Ova prividna homogenost stvara stvarne nejednakosti, kako u kupovnoj moći radnika, tako i u pritisku s kojim se tvrtke suočavaju ovisno o svojoj lokaciji.

Nekoliko nedavnih izvješća Europske komisije i Međunarodne organizacije rada inzistira na tome kako minimalna netto zarada mora iznositi najmanje 1 251 euro, ali i to kako učinkovitost minimalne plaće ovisi o njezinom odnosu s prosječnom plaćom i troškovima života. Međutim, u RH teritorijalna rasprava o interdisciplinarnoj minimalnoj plaći ostaje rezidualna, iako je sve očitije kako jedna brojka ne može odgovoriti na tako različite ekonomske stvarnosti. Održavanje jedinstvenog modela može na kraju kažnjavati i zapošljavanje na određenim teritorijima i konkurentnost ranjivih sektora.  

Povećanje minimalne plaće stoga se ne može analizirati izolirano niti predstaviti kao samodostatno rješenje. Bez komplementarnih politika koje smanjuju strukturne troškove zapošljavanja, potiču produktivnost, osposobljavanje i inovacije te rigorozno preispituju porezni i doprinosni sustav, međuprofesionalna minimalna plaća riskira biti djelomičan odgovor. Nužno, da; dovoljno, ne.

Postavljanje minimalne plaće na 800 eura pravedna je i koherentna odluka s ciljem smanjenja nejednakosti i jačanja socijalne kohezije. No činjenica kako je usvojena bez poslovnog konsenzusa i bez rješavanja strukturnih disfunkcija tržišta rada naglašava ponavljajući nedostatak hrvatske ekonomske politike: tendenciju djelovanja na simptome bez rješavanja uzroka. Pravi izazov nije samo postaviti višu minimalnu plaću, već izgraditi model koji omogućuje isplatu pristojnih plaća bez gušenja tvrtki ili radnika. I ta je rasprava, čak i danas, još uvijek u tijeku.