Korupcija kao sudbina

pišeꓽ Goran Marasović

Nadalje, razmjeri tog zla za Republiku Mađarsku tek trebaju izići na vidjelo, baš kao i u Republici Srbiji, Sjevernoj Republici Makedoniji, a o Republici Hrvatskoj da ne pričam. 

Grad Washington, kao sjedište institucija najmoćnije zemlje svijeta, SAD-a – Bijele kuće, Kongresa, Vrhovnog suda, State Departmenta, a malo izvan grada Pentagona i CIA-e – pozornica je povijesnih i tekućih afera administracije predsjednika Trumpa, pa gradski poslovi ostaju u sjeni onih koji potresaju Ameriku i svijet.

Čak i ovih dana, u kojima su čak i najbliži suradnici predsjednika pod istragom, optužnicama ili svakodnevnim ostavkama, jedna afera u Washingtonu ostaje gotovo nezapažena: ravnatelj gradskog javnog školskog sustava, koji ima godišnju plaću od 280 000 dolara s mogućim bonusom od deset posto za uspješan rad, morao je podnijeti ostavku, jer je utvrđeno kako je upisao vlastitu kćer u školu po njezinom izboru, zaobilazeći sustav "lutrije" pri upisu u prestižnije škole.

„Prihvatila sam njegovu ostavku, jer je izgubio povjerenje zajednice“, rekla je gradonačelnica Washington DC, Muriel Bowser.

Taj brzi rasplet afere u školskom sustavu američkog glavnog grada iz nekog me razloga potaknuo na razmišljanje o Dalmaciji: pitanju njezine sudbine, sada kada se Republici Hrvatskoj s najviših mjesta u Europi poručuje kako će se njezina eurokompatibilnost, prije svega, mjeriti napretkom u suzbijanju korupcije i državnog kriminala, kada će i njezini javni dužnosnici početi "gubiti povjerenje zajednice" i, u dalmatinskim uvjetima, dobro plaćena radna mjesta zbog zlouporabe položaja i ovlasti?

Ako je cijeli društveni poredak zasnovan na korupciji i državnom kriminalu; ako je glavni motiv bavljenja politikom i borbe za vlast ovladavanje javnim sredstvima, javni dobrima i osvajanjem pozicija s kojih će lojalisti dobivati ​​najprestižnije poslove, najunosnije ugovore, najperspektivnije lokacije; a posebno ako se kao prvi borci protiv korupcije nude tranzicijski i ratni profiteri koji su preko noći od ničega došli do neviđenog bogatstva – onda to nije posao koji se može završiti svečanim obećanjima o prihvaćanju europskih standarda i vrijednosti.  

Korupcija, naravno, nije samo davanje ili primanje mita za male privilegije u svakodnevnom poslovanju s javnim službama, od 10-20 maraka "za kavu" policajcu kako ne bi podnio prijavu za manji prometni prekršaj do slične "male pažnje" službeniku iza šaltera kako bi brže i bez muke izdao bilo koju potrebnu javnu ispravu.

To ima i svoje višemilijunske dimenzije i manifestacije: ako se nabava opreme u javnoj upravi i javnim službama – bez ikakvog otvorenog natječaja – povjerava privilegiranim tvrtkama i dobavljačima bliskim ljudima na vlasti, a ako se izvođači javnih radova biraju prema istim kriterijima bliskosti vlasti i spremnosti na izdašno plaćanje "ispod stola", onda se time iskrivljuje slika cijelog gospodarstva i uspostavlja monstruozni sustav vrijednosti agresivnom promocijom novobogataške elite.

Imao sam priliku profesionalno se baviti korupcijom na globalnoj razini. Naime, bio sam predstavnik za tisak na Konferenciji u Méridi u Meksiku, gdje je u prosincu 2008., uz sudjelovanje predstavnika 100 zemalja, promovirana Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije. Ta je konvencija pretpostavila kako korupcija utječe na sva društva, bogata i siromašna, te obeshrabruje ulaganja i konkurenciju.

Razmjeri tog zla mogli bi se pokazati na primjerima gdje je, na primjer, bivši predsjednik Zaira Mobutu opljačkao pet milijardi dolara iz državne blagajne, a nigerijski diktator Sani Abacha, uz dvije milijarde dolara iz Nacionalne banke, prisvojio je još dvije do tri milijarde dolara u obliku mita plaćenog njemu i njegovim rođacima. Nadalje, razmjeri tog zla za Republiku Mađarsku tek trebaju izići na vidjelo, baš kao i u Republici Srbiji, Sjevernoj Republici Makedoniji, a o Republici Hrvatskoj da ne pričam.

To što je 100 zemalja potpisalo konvenciju na konferenciji u Meksiku primljeno je kao znak najšireg slaganja kako je korupcija "globalni izazov koji zahtijeva globalni odgovor".

Ovaj dokument ponudio je niz preventivnih mjera i obvezao zemlje na suradnju kako bi uskratile sigurna utočišta pljačkašima ili prale novac stečen korupcijom: kriminalci više neće moći bježati iz svojih zemalja i živjeti u inozemstvu bez straha od kaznenog progona.

No, konvencija protiv korupcije bit će uspješna samo onoliko koliko se uspješno provede. Dobar primjer kako "prihvaćanje konvencije" ne jamči njezinu provedbu već je zabilježen u njezinoj promociji u Meksiku.

Stotinu država potpisalo je konvenciju, ali jedna je otišla korak dalje: Kenija je prva ratificirala konvenciju, čime je pokazala "odlučnost u suočavanju s korupcijom". Gotovo 9 godina kasnije, 2017. godine, korupcija u Keniji bila je na najvišoj razini ikada.

Dakle, obećanja sadašnjih čelnika Republike Hrvatske najvišim europskim predstavnicima o suzbijanju korupcije mogu se razumjeti samo ako se shvati kako njihova moć u najvećoj mjeri počiva na korupciji i državno kriminalu te kako su u svim ovim dugim godinama od "prvih slobodnih izbora" 1990. više učinili na slabljenju i podjarmljivanju nego na jačanju neovisnosti kritičkih medija i učinkovitog pravosuđa kao preduvjeta za vladavinu prava i suzbijanje korupcije.

Bez toga nam ostaje cinična lekcija iz onog vica u kojem se hrvatski prvak Plenković žali sugovorniku kako su narodu obećali 100 000 radnih mjesta, a ovaj odgovara: Ma, ima tih mjesta, ali narod nema para.