Začarani krug velikohrvatskog kleronacizma

Pišeꓽ prof. Mila Grubišić

Nakon povratka fašističkog diktatora, Franje Tuđmana u Zagreb 1985. započeo je začarani krug velikohrvatskog kleronacizma i kojega još uvijek nismo izišli i pitanje je hoćemo i ikada.

Republikom Hrvatskom ponovno otvoreno i bez ograda kruži kleronacistički narativ. Teza o "nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju" dobila je pravo građanstva, oslobođena je krivnje za prethodni Magnum crimen i genocid nad Dalmatinima, Srbima, Romima, Židovima, a ovdje se ponovno potvrđuje, tražeći novu priliku sa stranica zagrebačkih elektronskih medija, prije svega HRT-a i Nove TV.

Omiljeni nacionalistički poklik koji se sve češće i otvorenije može čuti u Republici Hrvatskoj o nužnosti povratka ciljevima "nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja" nije ništa drugo nego poziv na nove ratove i sukobe u balkanskoj regiji. Podrijetlo same sintagme možemo pronaći u XIX. stoljeću, a sloboda nikada nije bila, nije ni danas, individualna sloboda, već kolektivna sloboda od drugih. "Zavjetni cilj", pokretačka snaga cijele ideologije velikohrvatskog klerikalnog nacionalizma u XIX. i dobrom dijelu XX. stoljeća, bio je upravo narativ o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju kao osnovi velikodržavnog projekta.

U XIX. stoljeću to je bila normalizirana platforma. Osim Dalmacije, koju su počeli okupirati 1820ih, došli na njezinu vlast 1870. te je 1921. konačno prigrabili kako bi završili s njezinom okupacijom 1939., okupirali su i Istru, a još uvijek postoji težnja za okupacijom Bosne i Hercegovine. Uz Hrvatsku, i sve ostale balkanske zemlje imale su svoje megalomanske ideje, a velika država smatrala se uvjetom opstanka. Ali, u XX. stoljeću nacionalizmi gube svoja emancipatorska obilježja i postaju fanatični. Velikohrvatska ideja u XX. stoljeću (ostaje) osnova svih političkih, obrazovnih, pa i vojnih kampanja koje su do ratova 90-ih završavale zločinima, a prije svega zločinom genocida u Bosni i Hercegovini, već danas utvrđenim, izvan svake razumne sumnje, presudama oba međunarodna suda.

Predstavnici „intelektualne elite“ koji sa stranica državnih medija, lišeni osjećaja odgovornosti za svoje javno izgovorene riječi, potiču nove sukobe, omalovažavanjem i dehumanizacijom susjeda koji graniče s Republikom Hrvatskom – trebali bi znati kako se njihove riječi vrlo brzo mogu pretvoriti u metke. Kao i tijekom Tuđmanove agresivne kampanje protiv Jugoslavije, Hrvati se ponovno koriste u svrhu destabilizacije zemalja u kojima žive (Republika Bosna i Hercegovina, Republika Srbija, Crna Gora, Republika Kosovo) kao provjerena metoda manipulacije i poticanja međuetničkih napetosti i sukoba. Međutim, povijest nas uči, od poziva na "oslobođenje i ujedinjenje", što se može postići samo nasilnim, ratnim metodama, do masovnih grobnica i ozlijeđenih ljudi na traktorskim prikolicama – to je vrlo kratak put.

Dalmacija je viđena, ništa novo, kao bitan dio plana za svehrvatsko ujedinjenje. Posljednjih mjeseci, agresivna i patološka viktimizacija Hrvata u Dalmaciji kroz kulturna događanja, pretvaranje istih u žrtve, spominjanje asimilacije itd. ima samo jednu svrhu. Homogenizirati redove u novoj kampanji protiv Dalmacije kroz vlastitu, navodnu, žrtvu. Svaki put kada se pripremaju za osvajački pohod, od 1820. godine, velikohrvatski klerikalni nacionalizam razvio je tezu o vlastitoj ranjivosti, ugroženosti i nepodnošljivom položaju svojih sunarodnjaka. Daljnjom rusifikacijom (čitajꓽ nacifikacijom) društva u Republici Hrvatskoj i porastom razine klerikalnog nacionalizma u njemu, te težnje dobivaju novu snagu. Stoga je narativ koji se u zadnje vrijeme često čuje u kuloarima službenog Zagreba, a kao papagaji je ponavljaju lažni branitelji, kako su Dalmaciju „stvorili Hrvati“ i kako je Dalmacija (po njihovomꓽ Južna Hrvatska), samo logičan nastavak teze o nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju.

Jednostavan je to i neopterećen narativ bez provjerljivog znanja o povijesti i prošlosti, unatoč tisućama teorijskih studija o zasebnom dalmatskom identitetu i genetskoj strukturi. Činjenica kako se Dalmacija danas, igrom slučaja i dugogodišnjim naporima za okupacijom te regije, nalazi u sastavu Republike Hrvatske, za njih je samo privremena povijesna aberacija, ili kako bi Anto Đapić rekao, antietnografska i antilingvistička nužnost, koja će, kada dođe vrijeme, biti ispravljena milom ili silom.

Ponovljeni pokušaji lažnih „intelektualnih krugova“ u Zagrebu, pod utjecajem, kako vjeruju, promijenjenih međunarodnih okolnosti, kako bi otvorili tzv. hrvatsko pitanje na Balkanu, s početkom u Dalmaciji sada kao i prije u teritorijalnom smislu, skupo će koštati Republiku Hrvatsku. Nedavna problematizacija pitanja državnih granica i etničke homogenizacije u Republici Hrvatskoj kao primarnog interesa neminovno će umanjiti vrijednosti individualne slobode, izgradnje civilnog društva i moderne države. Konzervativno-autoritarna i klero-nacionalističko-populistička Republika Hrvatska, sa svojim oslanjanjem na Moskvu i europske političke stranke nastale iz fašističkih pokreta XX. stoljeća, prije svega njemački CDU/CSU, ponovno dominira antifašističkom i proeuropskom Republikom Hrvatskom – dakle Dalmacijom – gušeći svaki pokušaj raznolikosti i pluralnosti.

Dugoročno gledano, u takvim okolnostima, niti jedan hrvatski susjed i niti jedna hrvatska regija, a ponajmanje Dalmacija, ne bi trebala ostati mirna. Unutarnja politička dinamika, više nego vanjskopolitička konstelacija, ne ide dobro samoj Dalmaciji. Za daljnji razvoj potrebni su joj odgovorni politički subjekti i više od dobronamjernih ljudi.