Ustaše su luzeri

piše: Sondra Zebić

Pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima nije samo pobjeda populizma već u prvom redu gubitak onih koji ni 80 godina nakon II. svjetskog rata ne shvaćaju kako su ustaše gubitnici.

Zaista, iznenađujuće je koliku je količinu frustiranosti izazvala nekakva odluka više od milijun i sto tisuća birača koji su rekli „NE!“ rehabilitaciji neoustaškog pokreta u Republici Hrvatskoj kojeg personalizira Dragan Primorac. Taj dio hrvatske javnosti ponaša se kao da je upravo probuđen iz zimskog sna. Kao da ustaštvo nije rehabilitirano onog trenutka kada je režim Franje Tuđmana došao na vlast i krenuo ubijati, paliti, pljačkati i silovati kako u Republici Hrvatskoj tako i po Bosni i Hercegovini. Sve što se od tada pa do danas događalo zapravo je samo “up grade”. Ustašku ideologiju rehabilitirali su redom: Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Kolinda Grabar-Kitarović, Tomislav Karamarko i njihovi raznorazni sateliti. Uz malobrojne iskrene izuzetke, u koje se svakako ne računa HBK, ma šta oni trabunjali o nekakvom svom antifašističkom porijeklu.

Umjesto jalovog kukanja i kritiziranja, valjalo bi u hrvatskoj javnosti, ali i na prostoru bivše Jugoslavije otvoriti raspravu otkuda tolika neutaživa potreba za rehabilitiranjem različitih nacifašističkih kvislinga? Odgovor je vrlo jednostavan: jer se jedino na taj način nacionalizmi mogu međusobno hraniti. No, ostavimo susjedima neka brinu svoju brigu. Za Dalmaciju je pravo pitanje: ukoliko postoji toliki politički – a i društveni konsenzus – o tome kako ovaj ustaška ideologija nije bila kvislinška već je bila prohrvatska, zašto onda Nezavisna Država Hrvatska nije bila na strani pobjedničke alijanse, nego uz Hitlera i Mussolinija?

Ili joj je Jugoslavija pružila mogućnost eskulpacije od grijeha kolaboracije s četnicima, fašistima, nacistima, belogardejcima i ostalom bagrom u nacističkom okupacijskom režimu? Koliko je zaista partizanskih odreda bilo na području Hrvatske i Slavonije? A koliko ih je bilo na području Dalmacije? Nije li Dalmacija dodijeljena na upravljanje Republici Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata, kako bi se povećao taj nedovoljno postojeći hrvatski antifašistički kapacitet? Dok su Dalmatini ginuli na Sutjesci, Neretvi, Kozari…, Hrvati su sa srpskim i crnogorskim četnicima klali nedužno stanovništvo i palili njihova sela.

Pošto je povijest, ona objektivna i znanstvena doktrina, a ne ova revizionistička brljotina, već dala odgovor na to pitanje, trebalo bi i javnost obavijestiti o tim nalazima. Ma koliko mučni i poražavajući za Republiku Hrvatsku bili.

S tog aspekta, dakle, sasvim je logično što u regiji Hrvatskoj, uz nešto jako malo onih dijelova u Dalmaciji, postoji društveno-politički konsenzus o rehabilitaciji ustaštva, antikomunizma i o anti-antifašizma. Prosto, većina je dočekala svoju priliku iskazati ono što misli i bez straha priznaju kako su preferirali štrukle i rakiju, nego borbu protiv nacističkog okupatora.

U histeriji onih koji jedva čekaju da se i službeno sudskim putem rehabilitira Ante Pavelić, kad je već prije 35 godina rehabilitiran neslužbeno politički, čuli su se ispred zgrade “Palače pravde” u sred Zagreba uzvici: “Za dom spremni!” i „Ante, Ante!“ E, jebi ga, ipak nije pobjeda. Obrni-okreni, ustaše su luzeri II. svjetskog rata. I to nikakav pokušaj šminkanja mrtvaca ne može promijeniti. Neće ustašija nikada sudjelovati u paradi povodom Dana Europe i Dana pobjede; neće ustašija obilježiti 26. veljače – Dan Dalmacije; i neće biti u mimohodu za gay pride. Osim, možda, ukoliko budu išli na samom čelu kolone, s rukama podignutim uvis, u znak predaje.

Bili se odlukom suda o rehabilitaciji poglavnika priznalo kako je Republika Hrvatska ustaška, nacistička država i bi li se Vlada RH na ovaj način složila s doktrinama ustaške ideologije, a koje su zasnovane na teoriji krvi i tla? A javnosti je tobože najvažnije to što je Ante bio antikomunist. Dok su sasvim na margini pažnje tih ustaških idolopoklonika ostali njihovi dokazani koljački pohodi protiv ne-Hrvata, kojima su se otvoreno ponosili. Uostalom, tko još brine o sudbinama tih nevjernika?

Ni takav pristup nije iznenađujući, posebno ako imamo u vidu ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Kada je službeni Zagreb u pitanju, oni su bili zasnovani prije svega na obrani zemlje od srpske i crnogorske agresije. No, kada je običan narod u pitanju, oni su bili zasnovani na ustaškoj i četničkoj ideologiji etničkih čišćenja prostora Republike Hrvatske te Republike Bosne i Hercegovine. Priča o Republici Hrvatskoj kao o nekakvom “Pijedmontu kršćanstva” u tom kontekstu bila je i ostala najobičnija laž. Jer takvi ideolozi su uvijek Republiku Hrvatsku shvaćali kao kukavičje jaje Velike Hrvatske.

U ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća iz Zagreba se kretalo s križanjem i ustaškim obilježjima: kukasti križevi, šahovnice, pjesma „Zovi, samo zovi“ i „Za dom sprmeni“ bili su metafora. Brojni zločini koji su počinjeni u okolici Knina, po Slavoniji već u svibnju i lipnju 1990. predstavljali su bitan nastavak masovnih koljačkih pohoda iz II. svjetskog rata, i ne samo u okolici Knina i po Slavoniji, nažalost. Sve što je etnički očišćeno u Republici Hrvatskoj te u Republici Bosni i Hercegovini krunjeno je genocidni akcijama nakon Oluje. Normalizacijom ustaštva i pokušaje rehabilitacije Ante Pavelića, Republika Hrvatska je službeno priznala kako i danas odobrava zločine etničkog čišćenja i genocida iz ratova devedesetih godina.

Pokušaje rehabilitacije ustaških luzera, Republika Hrvatska je i sama priznala kako je veliki luzer. S tim u vezi, uslijedit će i posljedice, ukoliko se ne dogodi čudo, pa se osnuje neka Liga antifašista Hrvatske, na primjer. Ili možda Dalmatinska liga antifašista…