U Zagrebu postoji antidalmatinski konsenzus

Piše: don Andreo Dominis

Danas nitko od hrvatskih političkih aktera nije spriječen bez suviše politikanstva postaviti dalmatinsko pitanje, umjesto da se ta situacija koristi kao mogući bod u nekoj političkoj bici ili nadmudrivanju.

Republika Hrvatska od protuustavnih promjena Ustava SRH iz 1974. i usvajanja neovisnog Ustava 1990. gazi vlastiti Ustav jer nije donijela zakone o posebno statusu Dalmacije, što je produkt Londonske konferencije iz 1992. Ovo pitanje može riješiti politička elita, kako ona koja je na vlasti, tako i ona koja čini značajniju opoziciju.

Kao pravnik i svećenik, mislim kako je to deficit našeg pravnog sustava. Ako se zalažemo za vladavinu prava, pravnu državu, ustavnost i zakonitost, a u načelu se svatko u državi zalaže za to, jer nemate političku silu koja će reći kako želi anarhiju i šibicarenje, ova situacija dokazuje kako ta namjera nije uvijek iskrena.

Objašnjavam ovaj fenomen time što je zlostavljanje Dalmacije od strane Zagreba, Slavonije i Hercegovine jedan od primjera koji je značajan u pogledu neustavnosti, odnosno kršenja ustavnih obaveza Vlade RH.

Ukazujem kako Ustav predviđa kako se lokalna samouprava financira iz dva izvora. Jedan su lokalni porezi, a drugi su ustupljeni državni prihodi, čiji se postotak utvrđuje zakonom, i ta je odredba ispoštovana jer različiti zakoni definiraju postotak poreza koji se vraća lokalnoj samoupravi.

Međutim, druga odredba Ustava, koja kaže kako lokalna samouprava svoje izvorne nadležnosti financira iz izvornih prihoda i kako se ti izvorni prihodi utvrđuju zakonom je prekršena. Naime, ustavni zakon je propisao rok u kojem se moraju uskladiti zakoni s Ustavom i on je istekao krajem 1991. godine, a taj zakon i takve odredbe u zakonu nikada nisu zaživjele.

Dodajem kako je sadašnje stanje, bez zakona o financiranju dalmatinske lokalne samouprave, takvo da ova regija svoje izvorne nadležnosti financira iz takozvanih ustupljenih prihoda kao i iz transfera, a Ustav, kako je zakonodavac objasnio, ne propisuje takav način financiranja tih nadležnosti, nego jasno i nedvosmisleno propisuje izvorne prihode iz kojih se one financiraju.

Tu postoji veoma značajan problem kada je riječ o ustavnosti, a koji nije toliko u vezi s izvornim prihodima ili zakonima o prihodima dalmatinske lokalne samouprave, već za strukturu županijskih proračuna. Mi do danas nemamo ispoštovanu odredbu kako tri sedmine županijskih proračuna moraju ići na razvojne projekte. Trenutno imamo proračune dalmatinskih samouprava u kojem mnogo veći postotak ide na plaće prosvjetarima i u tom pogledu proračuni dalmatinskih lokalnih samouprava je protočni bojler, a ne proračun, jer regija nema utjecaja na raspodjelu tih sredstava, već je to samo formalnost, kako bi se na neki način ispoštovala odredba od određenog postotka Državnog proračuna.

Dodajem kako lokalne samouprave, kada je riječ o plaćama za prosvjetare, ništa ne uređuje ili odlučuje i kako je sve do zadnjeg euro centa raspoređeno u resornom ministarstvu, te kako ta sredstva samo na jedan dan prelaze u proračune lokalnih samouprava kako bi se ispoštovala odredba od određenog postotka, dok se odredba od tri sedmine nikada neće moći ispoštovati.

Zapravo Dalmacija nema ta sredstva i nije ih imala ni za vrijeme SDP-a, a nema ih ni sada. Razlog neimanja tih sredstava razlog je bjesomučna nasilna otimačina iz Dalmacije svega što se nasilno oteti može – od teritorija, preko financija i kulturne baštine do jezika.

Ističem kako je poštivanje Ustava obaveza svih javnih tijela, bilo na državnoj bilo na lokalnoj razini, ali je njegova zaštita u isključivoj nadležnosti Ustavnog suda.

Ustavni sud je taj koji treba zaštititi Ustav od samovolje pojedinca i u tom pogledu možemo reći kako je najveća odgovornost upravo na toj instituciji. Međutim, Ustavni sud, osim rijetkih izuzetaka, odlučuje o tim pitanjima tek na inicijativu ovlaštenih inicijatora ili predlagača postupka, a takvih prijedloga nije bilo godinama, iako Ustavni sud može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti kada sudac Ustavnog suda pročita članak u novinama.

Podsjećam na inicijativu vlasti četiriju dalmatinskih županija za ocjenu ustavnosti Zakona o proračunu koja je Ustavnom sudu upućena prije osam godina i navodi kako se do tada rješenje tražilo isključivo političkim sredstvima.

Kada bi Ustavni sud bilo što odlučio, ovdje se radi o propustu i nečinjenju Vlade RH i Hrvatskog sabora čime prostor Ustavnog suda postaje uži. USUD može utvrditi kako nije usklađen porezni sustav s odredbom Ustava, ali ne može donijeti zakon. I zato je preko potrebna politička odluka kojom će se riješiti ova kriza i očito ne samo kako nedostaje politička volja za to, već zbog svega što se dogodilo od 1990. godine možemo zaključiti kako postoji konsenzus kako se to pitanje ne treba riješiti.

Podsjećam na to kako je Republika Hrvatska imala različite vlade i stranke na vlasti u tom periodu, a Hrvatski sabor nikada nije razmatrao zakon kojim bi se u skladu s ustavnom odredbom konačno i dugoročno riješilo dalmatinsko pitanje.

Možemo reći kako u zagrebačkoj političkoj eliti postoji konsenzus oko toga kako se ovo pitanje ne treba riješiti. Jer, svaka vlada može pokrenuti njegovo rješavanje, ali mi nemamo ni nacrt tog zakona.