Sve usraša do usraše

Piše: Bruno Katić

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srpski pjesnik Gojko Đogo ugostio je u beogradskom Domu omladine, gdje je radio kao direktor, nekolicinu književnika iz SR Hrvatske i SR BiH.

Nekoliko godina prije Đogo se nalazio u zatvoru gdje je gulio dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog svoje knjige poezije „Vunena vremena“, u kojoj je aluzivno Tita nazvao štakorom s Dedinja bez jedne noge.

No, bilo pa prošlo, na večeri su gostovali nekadašnji jugoslavenski pjesnici, a Đogo ih je pozvao u kultni beogradski restaurant Manjež na večeru. Kako to biva s pjesnicima, nakon što se popilo, nastala je verbalna duhovita pijanka i netko se dosjetio podbosti ili s naivnom hrabrošću upitati Đogu je li njegovu knjigu „Vunena vremena“ objavila kanadska “Književna riječ” u sklopu po tlu poznatih ustaških koliba ili istoimena zagrebačka “Književna riječ”, koja je u bivšoj Jugoslaviji zadržala ugled i kvalitetu sve do njezine kompromitacije, obzirom na to kako je počela objavljivati povijesno i politički nekorektne i diskutabilne tekstove povjesničara Joze Tomasevicha. Dakle, na pitanje jesu li ga u Kanadi objavili ustaše, Đogo je šeretski odgovorio: „Ma kakvi ustaše – sve fini ljudi!“

Tuđmanov ustaša

Slično bismo mogli reći i za hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji se u tzv. balkanskoj regiji liderski nametnuo, iako je svoju karijeru započeo ni više ni manje nego kao Tuđmanov ustaša, velikohrvatski propagandist, novak, kako bi na koncu bio prepoznat kao „fini čovjek s karijerom u Bruxellesu“. Barem su ga kao takvog, puni hvale za njegovu finoću i iskrenost, prepoznali neki regionalni političari.

Najnoviji je performans vlastite finoće Plenković demonstrirao krajem prošlog tjedna kada je Hrvatsku rukometni savez, a nakon ulaska u finale Svjetskog rukometnog prvenstva odlučio kako će na dočeku u Zagrebu zarevati krezubi nacist, arko Perković poznatiji po mononimu Thompson. Njegova izjava na press konferenciji, naravno, izazvala je mnoštvo reakcija. Ukratko, Plenković tvrdi kako Vlada Republike Hrvatske i on sam nemaju nikakve veze tko će pjevati na dočeku, sada već srebrnim rukometašima, te kako su rukometaši sami odlučili o tome. U državi u kojoj sve odluke donosi isključivo Plenković, netko se usudio donijeti odluku – čudno.

Nadodao je, kako nikome ne treba smetati to što MPT pjeva na dočeku sportaša, jer je upravo hrvatski narod taj koji je najviše stradao, ali poštuje tuđu patnju, a razumije i mržnju onih koji su prošli kroz jugoslavenski pakao. Veliki je to bio zločin, smatra Plenković kojem je bilo bitno braniti Thompsona, ali ne i Ustav Republike Hrvatske koji u svojoj Preambuli jasno navodi kako je Republika Hrvatska, između ostalog uspostavljena na antifašističkoj borbi nasuprot proglašenju NDH. Zatim je rekao kako javnost nitko ništa ne pita, jer je Hrvatski rukometni savez odlučio o tome tko će pjevati na dočeku, a tko ne. No, spreman je dati svoju glavu ako 99,9% Hrvata ne bi prihvatili doček sportaša na kojemu pjeva Marko Perković. Međutim, to će učiniti samo ukoliko to građani Republike Hrvatske žele i ukoliko bi ga pozvali na odgovornost.

Fascinacija Vučićevom retorikom kod Andreja Plenkovića je ogromna, čak ga plagira, nasuprot vlastitoj nemoći i tupavosti, proizlazi iz nevjerojatnog umijeća demagogije hrvatskih političara, odnosno, dobro obavljenog političkog marketinga. Građani Republike Hrvatske jednostavno se ne snalaze suočeni s tako sofisticiranom retoričkom aparaturom i ostaju fascinirani Plenkovićevim istupima još uvijek ne shvaćajući kako u politici iskrenosti nikako ne može biti.

Plenković nije iskren, samo ima sve ono što ostatak Republike Hrvatske nema – dobar politički marketing. Tako će u jednom trenutku na konferenciji za medije melodramatično pružiti ruke pomirenja, a zatim patetično detaljno čitati izvještaj o akciji koju je poduzeo kod obuzdavanja inflacije, a njegovi građani (čitaj: podanici) svi sretni što nije poskupilo još nešto. Plenković na koncu tvrdi kako građanima neće oprostiti blokade trgovina i akcije koje poduzimaju. Dakle, budnim očima zaključujemo kako očito još uvijek postoje otvorena pitanja između građana RH i HDZ-a bez obzira što su nam političari uporno tvrde suprotno. Ili smo slijepi kod zdravih očiju.

Međutim, Plenković ne staje na tome, on će ustvrditi kako su građani RH škrti i ne žele trošiti, a trgovce opravdava, jer i oni moraju nešto zaraditi.

Diplomatska slijepa ulica

„Iako roditelji te djede i bake ne mogu svojoj djeci i unucima kupiti čokoladu“, drhtavim glasom govori gospođa Ana Knežević iz udruge Hrvatski potrošač, a Plenković se tovi i odmahuje rukom. On puni proračun. Njega to ne zanima, to je za njega ne-tema. A ne tema je samo zato što još uvijek nema masovnih prosvjeda, razbijenih izloga, i požara koji se šire gradovima i selima u znak prosvjeda protiv lopovske vlasti koja podržava ustašiju kao što je to bilo u Splitu 1939. kada je sve poskupilo za 300% prilikom prvog ulaska Dalmacije u sastav Hrvatske, točnije Banovinu Hrvatsku. Naprosto nevjerojatno. Bit će ipak kako je Plenković malo pobrkao lončiće pa ono što mora biti tema postalo je ne-tema. A za sve su krivi „mediji“ koji se klone istine, objektivnosti, nepristranosti i profesionalnosti.

Što god da je Plenković mislio, mi kroz njegov nastup potvrđujemo jedan bolesni propagandni obrazac koji Hrvati ponavljaju skoro čitavo jedno stoljeće: od košara punih dječjih očiju po Kordunu do hranjenja lavova u Pionirskoj dolini u Sarajevu hrvatskom nejači, zatim proktoloških izvještaja o tome kako su Srbi punom bocom od šampanjca, rektalno, silovali Hrvata u Vukovaru pa sve do novostoljetnog junaka Plenkovića i njegovog nikad se nije bolje živjelo dok istodobno daje zeleno svjetlo uzgajanju neonacizma u Republici Hrvatskoj.

U politici nema iskrenosti. Plenković očito nije slušao višegodišnja upozorenja većine stranih političara o nužnosti da Republika Hrvatska i svi njezini građani prožive katarzu nakon počinjenih ratnih zločina kako bi čitava tzv. balkanska regija napokon mogla nesmetano napredovati. Očito je kako do napretka Republike Hrvatske pod čizmom HDZ-a nikada neće doći, a Plenković je sve skupa definitivno gurnuo u diplomatsku slijepu ulicu.

Ne ostaje nam ništa drugo nego obzirom na izjavu Gojka Đogu inverzivno primijetiti: Ma kakvi fini ljudi – sve usraša do usraše!