Sustavi lokalne samouprave: međunarodni pregled - RH

Piše: Sarah Bray

Do reforme lokalne samouprave 27. prosinca 1992. Republika Hrvatska bila je poznata po najbolje sustavu lokalne samouprave na svijetu. 10 regija i 106 autonomnih općina bile su okosnica tog sustava.

U Republici Hrvatskoj, sustav lokalne samouprave igra ključnu ulogu u upravljanju lokalnim poslovima i pružanju usluga građanima. Ova analiza istražuje povijest, strukturu i financijske aspekte lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj između 1974. i 1990. godine. Fokusirat će se na ključne ustavne reforme, zakone i promjene koje su oblikovale lokalnu upravu u tom razdoblju. S obzirom na značaj lokalne samouprave za demokratske procese i razvoj društva, pružanje uvida u ovu temu od esencijalne je važnosti.

Hrvatska lokalna samouprava u razdoblju od 1974. do 1990. godine bila je predmet značajnih promjena i transformacija, koje su odražavale šire političke, društvene i ekonomske prilike unutar tadašnje Jugoslavije. Ova era obilježena je pokušajem decentralizacije vlasti, što je imalo za cilj jačanje lokalnih zajednica i njihovih kapaciteta za samostalno upravljanje. Ustav iz 1974. godine donio je značajne reforme koje su omogućile veću autonomiju lokalnim jedinicama.

Ovim ustavom, lokalne samouprave dobivaju ovlasti koje su im ranije bile ograničene, a time su stvoreni temelji za razvoj lokalne demokracije. Lokalna samouprava, koja se sastojala od komunalnih općina, dobila je mogućnost donošenja vlastitih odluka u različitim područjima, uključujući obrazovanje, zdravstvo, komunalne usluge, urbanizam, teritorijalna obrana i sl. Tijekom ovog razdoblja, hrvatska lokalna samouprava suočila se s brojnim izazovima, uključujući ekonomske poteškoće i političke tenzije unutar jugoslavenskog federativnog sustava. Na lokalnoj razini, vlasti su se trudile prilagoditi promjenjivim okolnostima i potrebama građana, što je ponekad dovodilo do sukoba s centralnom vlašću. Ova napetost između lokalne autonomije i centralizirane vlasti bila je posebno izražena u kontekstu nacionalnih i etničkih pitanja, koja su postajala sve važnija tijekom 1980-ih godina.

Osim toga, razdoblje od 1974. do 1990. karakterizirano je i porastom političke angažiranosti građana. Različite političke stranke i pokreti počeli su se organizirati na lokalnoj razini, tražeći veće sudjelovanje u odlučivanju i veću odgovornost lokalnih vlasti. Ova dinamika doprinijela je jačanju lokalne demokracije, ali i stvorila uvjete za jačanje nacionalnih identiteta, što će kasnije imati dalekosežne posljedice tijekom raspada Jugoslavije.

U tom kontekstu, lokalna samouprava postala je ključni igrač u oblikovanju političkog pejzaža Republike Hrvatske. Različiti lokalni lideri i vijeća počeli su preuzimati aktivniju ulogu u promoviranju interesa svojih zajednica, što je dovelo do povećane političke konkurencije i promjena u načinu na koji su se lokalne vlasti odnosile prema građanima. Sve ove promjene i izazovi koji su obilježili razdoblje od 1974. do 1990. godine postavili su temelje za daljnji razvoj lokalne samouprave u RH, posebno u kontekstu političkih previranja koja su uslijedila s raspadom Jugoslavije i uspostavom neovisne hrvatske države.

Ova faza u povijesti hrvatske lokalne samouprave ne samo što je oblikovala administrativne okvire, već je također doprinijela oblikovanju identiteta i političke kulture koja će se nasilno zgaziti u godinama koje dolaze.

Povijest

Povijest Republike Hrvatske je bogata i kompleksna, s mnogim prekretnicama koje su oblikovale njezin politički i društveni pejzaž. Hrvatska se, navodno, prvi put pojavljuje kao samostalna država u X. stoljeću, ali je kroz stoljeća bila pod različitim vlašću, uključujući Habsburšku Monarhiju i Austro-Ugarsku.

Nakon Drugog svjetskog rata, RH postaje jedna od republika unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tijekom ovog razdoblja, političke promjene dovele su do značajnijih reformi u upravnom sustavu, što se odrazilo na oblikovanje lokalne samouprave. Promjene u društvenom i političkom kontekstu nastavit će se tijekom 1980-ih, dovodeći do stvaranja temelja za neovisnu RH nakon raspada Jugoslavije 1991. godine.

Republika Hrvatska, smještena na raskrižju srednje Europe, Balkana i Mediterana, ima bogatu i složenu povijest koja se proteže tisućama godina. Povijest RH oblikovana je utjecajima različitih kultura, naroda i političkih sustava, što je rezultiralo jedinstvenim identitetom koji danas prepoznajemo.

Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnje RH datiraju još iz prapovijesti, kada su se ovdje naseljavali različiti narodi, uključujući Ilire, koji su ostavili značajan trag u kulturi i jeziku. Ilirska plemena, organizirana u zajednice, razvijala su svoje običaje i tradicije, a njihova borba protiv Rimljana u 1. stoljeću prije Krista označila je početak sukoba koji će oblikovati budućnost dalmatinske regije.

Dolaskom Rimljana, područje RH postalo je dio Rimskog Carstva, što je donijelo brojne promjene, uključujući razvoj gradova, infrastrukture i trgovine. Nakon raspada Rimskog Carstva, RH postala je dijelom različitih političkih entiteta, uključujući Bizantsko Carstvo i kasnije Kraljevinu Ugarsku. U X. stoljeću, Hrvatska je, navodno, uspostavila svoju prvu samostalnu državu pod kraljem Tomislavom, čime je označen početak srednjovjekovne Kraljevine Hrvatske.

Tijekom XII. i XIII. stoljeća, Hrvatska je bila sve više povezana s Kraljevstvom Ugarskom, a 1102. godine formalizirano je personalno ujedinjenje dviju kraljevina pod kraljem Kolomanom. Ova veza donijela je stabilnost, ali i izazove, jer su se tijekom sljedećih stoljeća pojavili novi neprijatelji, uključujući Osmansko Carstvo, koje je tijekom XVI. stoljeća počelo osvajati dijelove hrvatskog teritorija.

Nakon višestoljetne borbe protiv Osmanlija, Hrvatska je postala dio Habsburške Monarhije, a kasnije Austro-Ugarske, što je dodatno oblikovalo njezinu političku i kulturnu sudbinu. Tijekom ovog razdoblja, Hrvatska je doživjela značajan razvoj u gospodarstvu, obrazovanju i kulturi, a nacionalni pokreti počeli su se jačati, s naglaskom na očuvanju narodnog jezika.

Kraj I. svjetskog rata donio je novo preuređenje Europe, a Banovina Hrvatska postala je dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Tijekom II. svjetskog rata, Hrvatska je bila podijeljena između različitih okupatorskih snaga, a nakon rata uspostavljena je socijalistička Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza Tita. S krajem Hladnog rata i raspadom Jugoslavije, RH proglasila je svoju neovisnost 25. lipnja 1991. godine. Ovaj povijesni trenutak bio je popraćen ratom za neovisnost, koji je trajao do 1995. godine.

U novije vrijeme, RH postala je članica NATO-a i Europske unije 1. srpnja 2013. godine, što je označilo novi korak u njezinom razvoju i integraciji u euro-atlantske strukture.

Povijest lokalne samouprave

Lokalna samouprava u RH ima svoje korijene u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada su formirane općine kao temeljne jedinice lokalne uprave. Sve do 1974. godine, lokalne jedinice imale su ograničene ovlasti i bile su podvrgnute centraliziranim odlukama.

Ustav iz 1974. godine donio je značajne promjene u sustavu lokalne samouprave, omogućivši općinama veće ovlasti i autonomiju. Ovo je bio ključni trenutak u razvoju lokalne uprave u RH, jer su se otvorile mogućnosti za participaciju građana i razvoj lokalnih zajednica. Unatoč napretku, lokalna samouprava suviše je često bila pogođena političkim turbulencijama, što je utjecalo na njezinu efikasnost i sposobnost da odgovara na potrebe lokalnog stanovništva.

Lokalna samouprava u RH ima bogatu i složenu povijest koja se proteže kroz različite povijesne periode, od antike do modernog doba. Ova institucija, koja omogućava građanima sudjelovanje u upravljanju svojim lokalnim zajednicama, razvijala se kroz različite političke, društvene i ekonomske kontekste. U antičkim vremenima, područje današnje RH bilo je pod vlašću Rimljana, koji su uspostavili određene oblike lokalne uprave. Rimljani su organizirali svoje provincije i gradove, omogućujući lokalnim elitama određenu razinu autonomije.

Ovi rani oblici samouprave postavili su temelje za buduće upravne strukture. Srednji vijek donio je promjene, posebno tijekom razdoblja Habsburške Monarhije, kada su se razvijali različiti oblici lokalne vlasti, uključujući općine i gradove s određenim pravima. Ove jedinice lokalne samouprave često su bile podložne centraliziranim vlastima, no istovremeno, imale su svoju autonomiju u rješavanju lokalnih pitanja. U XIX. stoljeću, s razvojem nacionalnih pokreta i ideja o samostalnosti, lokalna samouprava počela je dobivati na važnosti. U tom periodu, Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile su dio Austro-Ugarske Monarhije, a reforme su dovele do jačanja lokalnih vlasti. Uvođenje zakona o općinama i gradovima omogućilo je veću participaciju građana u odlučivanju o lokalnim pitanjima.

Nakon I. svjetskog rata, s formiranjem Kraljevine SHS, a kasnije Kraljevine Jugoslavije, lokalna samouprava doživjela je nove transformacije. Tijekom ovog razdoblja, centralizacija vlasti ponovno je postala dominantna, što je smanjilo autonomiju lokalnih vlasti. Ipak, krajem II. svjetskog rata i uspostavom socijalističkog sustava, lokalna samouprava je preuzela novu ulogu unutar šireg okvira državnog planiranja i upravljanja. U RH su osnovane općine i gradski odbori koji su bili zaduženi za provedbu politika i odluka donesenih na višim razinama vlasti. Ovaj sustav, iako je omogućio određenu razinu lokalne participacije, često je bio pod kontrolom centralne vlasti. Tek '80ih godina XX. stoljeća, porastom nacionalizma i težnjama za većom autonomijom, lokalna samouprava ponovno je postala predmet rasprava.

Nakon raspada Jugoslavije 1991. godine, RH proglašava neovisnost, a lokalna samouprava je doživjela značajne promjene. Ustav iz 1990. godine postavio je temelje za rigidnu centralizaciju vlasti, ukidajući općinama mogućnost preuzimanja većih ovlasti i odgovornosti. Istovremeno, ukidaju se Zajednice općina, svojevrsnih regija, koje su bile okosnica demokratskog života u RH.

U neovisnoj RH, lokalna samouprava je uređena Zakonom o lokalnoj i regionalnoj samoupravi iz 1992. sa svojim brojnim izmjenama. Ovaj zakon definira strukturu i funkcije lokalnih vlasti. Zakon omogućava općinama i gradovima da donose odluke o lokalnim pitanjima, upravljaju svojim proračunima i osiguravaju usluge građanima. Također, lokalna samouprava igra ključnu ulogu u urušavanju lokalnih zajednica, poticanju političkog kriminala (korupcija, politički nepotizam i kronizam) i ukidanju demokratskih procesa.

Ustavna reforma iz 1974.

Ustavna reforma iz 1974. godine označila je značajan pomak u načinu na koji je bila organizirana lokalna samouprava u RH. Ovaj ustav je decentralizirao vlast, pružajući općinama autonomiju odlučivanja o pitanjima od lokalnog značaja. Osim toga, omogućena su financijska sredstva koja su pomogla u realizaciji lokalnih projekata.

U današnje vrijeme, ova reforma se često analizira kao jedan od ključnih trenutaka u oblikovanju lokalne vlasti u RH. Iako su se mnoge stvari promijenile i evoluirale, temelji koje je postavila 1974. godina ostaju relevantni, osobito u kontekstu promjene političke kulture i jačanja demokratskih procesa.

Ustavna reforma iz 1974. godine predstavlja ključni trenutak u razvoju političkog sustava tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a time i u oblikovanju lokalne samouprave u RH.

Ova reforma donijela je značajne promjene koje su omogućile veću autonomiju lokalnim jedinicama, što je imalo dugoročne posljedice na način na koji se lokalna vlast organizira i funkcionira. Jedan od najvažnijih aspekata reforme bio je prijenos ovlasti s centralne vlasti na lokalne samouprave. Ovim potezom, lokalne zajednice dobile su veće ovlasti u donošenju odluka koje se izravno tiču života građana, što je doprinijelo jačanju demokratskih procesa na lokalnoj razini.

Ova decentralizacija vlasti omogućila je građanima veći utjecaj na politiku i upravljanje svojim sredinama, što je dovelo do jačanja lokalnog identiteta i zajedništva. Međutim, iako je reforma iz 1974. godine predstavljala korak prema jačanju lokalne samouprave, percepcija hrvatske lokalne vlasti danas je složena i često ispunjena izazovima. U suvremenom kontekstu, lokalna samouprava u RH suočila se s brojnim problemima, uključujući nedostatak financijskih sredstava, složenost administrativnih procesa te potrebu za prilagodbom novim društvenim i ekonomskim uvjetima.

Lokalne vlasti morale su se suočiti s izazovima poput migracija stanovništva, urbanizacije i promjena u demografskoj strukturi. Ovi faktori utjecali su na planiranje i provedbu lokalnih politika, a često su dovodile i do sukoba interesa između lokalnih i nacionalnih prioriteta. U mnogim slučajevima, građani su izražavali nezadovoljstvo zbog percepcije kako lokalne vlasti nisu dovoljno transparentne ili odgovorne prema svojim zajednicama.

Osim toga, također je oblikovana počecia utjecaja globalizacije i digitalizacije. Mnoge lokalne jedinice nastojale su iskoristiti tehnologiju kako bi poboljšale svoje usluge i komunikaciju s građanima. Ova transformacija često je zahtijevala dodatnu obuku i resurse, što je predstavljalo izazov za manje lokalne vlasti koje su se borile s ograničenim proračunima.

Struktura hrvatske lokalne samouprave prema ustavu iz 1974.

Struktura lokalne samouprave temeljila se na komunalnim općinama kao osnovnim jedinicama. Prema Ustavu iz 1974. godine, lokalne vlasti dobile su ovlasti koja su uključivala donošene propisa, kao i provođenje lokalnih politika.

Osim osnovnih opskrbnih i komunalnih usluga, lokalne vlasti mogle su organizirati javna poduzeća i upravljati lokalnim resursima, čime je omogućena bolja prilagodba potrebama zajednice. Ovaj sustav temeljio se na participativnom pristupu, što je bilo ključno za jačanje lokalne demokracije i odgovornosti vlasti prema građanima.

Hrvatska lokalna samouprava, kako je definirana Ustavom iz 1974. godine, predstavlja ključnu komponentu političkog sustava tadašnje SFRJ, unutar koje je RH bila jedna od republika. Ovaj ustav postavio je temelje za organizaciju i funkcioniranje lokalne vlasti, osiguravajući pritom određenu razinu autonomije lokalnim zajednicama.

Prema Ustavu iz 1974., lokalna samouprava bila je organizirana kroz komunalne općine, koji su imali ovlasti i odgovornosti u različitim područjima, uključujući obrazovanje, zdravstvo, komunalne usluge, urbanizam, unutrašnje poslove, teritorijalnu obranu, ekonomiju, socijalne usluge... Ove jedinice lokalne samouprave bile su zadužene za upravljanje lokalnim poslovima, što je uključivalo donošenje odluka koje su se izravno odražavale na svakodnevni život građana.

Općine su imale pravo samostalno odlučivati o svim pitanjima od lokalnog značaja, uključujući i upravljanje složenijim pitanjima urbanog razvoja. Ova struktura omogućila je lokalnim vlastima bolje odgovore na specifične potrebe svojih zajednica, čime je ojačana participacija građana u procesu donošenja odluka.

Lokalna samouprava bila je organizirana kroz različite institucije, uključujući općinske skupštine, koja su bila zadužena za donošenje odluka i usvajanje lokalnih propisa. Članovi vijeća birani su na neposrednim izborima, čime je osigurana demokratska legitimnost lokalnih vlasti. Ova praksa omogućila je građanima izravno sudjelovanje u političkom životu svojih zajednica, promovirajući načela demokracije i lokalne autonomije.

Osim Ustava, važnu ulogu u regulaciji lokalne samouprave imali su zakoni koji su se donosili tijekom tog razdoblja. Ovi zakoni detaljno su propisivali način funkcioniranja lokalnih vlasti, uključujući procedure izbora, prava i dužnosti zastupnika lokalnih skupština, kao i financijska pitanja. Posebno je važan bio Zakon o lokalnoj samoupravi koji je postavio pravila o financiranju općina, omogućujući im da prikupljaju sredstva putem lokalnih poreza i drugih izvora prihoda.

Ovlasti hrvatske lokalne samouprave prema ustavu iz 1974.

Lokalne vlasti, prema Ustavu iz 1974. godine, imale su jasne ovlasti koje su uključivale donošenje odluka u svim pitanjima od lokalnog značaja, od obrazovanja i zdravstva do urbanog planiranja. Ove ovlasti obuhvaćale su i mogućnost primanja i raspodjele sredstava iz državnog proračuna.

Osim toga, lokalna samouprava je bila zadužena za osiguravanje javnih usluga, što je uključivalo komunalne usluge, cestogradnju i upravljanje lokalnim parkovima. Ove dužnosti su doprinijele jačanju identiteta lokalnih zajednica i omogućile im da bolje odgovore na specifične potrebe građana. Međutim, unatoč većim ovlastima, lokalne vlasti su često bile podsjećane na svoje ograničenja, posebno kada je riječ o prijenosu ovlasti s više razine vlasti.

Hrvatska lokalna samouprava, kako je definirana Ustavom iz 1974. godine, imala je značajne ovlasti koje su omogućile lokalnim zajednicama upravljanje vlastitim poslovima i resursima. Ovaj ustav, koji je bio dio šireg ustavnog okvira SFRJ, postavio je temelje za decentralizaciju vlasti i jačanje lokalne administracije.

Prema Ustavu iz 1974., lokalna samouprava u Hrvatskoj imala je pravo na samostalno odlučivanje u mnogim područjima, uključujući obrazovanje, zdravstvo, komunalne usluge i urbanizam. Ove ovlasti su omogućile lokalnim vlastima razvoj i provedbu politika koje su najbolje odgovarale potrebama njihovih građana. U tom kontekstu, lokalne jedinice, kao što su općine i gradovi, bile su ovlaštene donositi vlastite propise i odluke, čime su se osnažile njihove funkcije i odgovornosti.  

Osim Ustava, važan aspekt lokalne samouprave predstavljali su zakoni koji su se donosili u tom razdoblju. Zakon o lokalnoj samoupravi, koji je bio usklađen s ustavnim načelima, detaljno je regulirao način funkcioniranja lokalnih vlasti, uključujući izborni sustav, financiranje i organizaciju rada. Ovi zakoni su osigurali pravnu podlogu za djelovanje lokalnih samouprava, omogućujući im prikupljanje vlastitih prihoda, kao i planiranje i provedbu razvojnih projekata u skladu s lokalnim potrebama.

Jedna od ključnih odrednica lokalne samouprave prema Ustavu iz 1974. bila je i participacija građana u odlučivanju. Građani su imali pravo sudjelovati u radu lokalnih vijeća, što je poticalo demokratski proces i omogućilo im izravno odlučivanje  stvarima koje se tiču njihovih zajednica. Ova participacija bila je važan element u jačanju lokalne demokracije.

Unatoč pozitivnim aspektima, lokalna samouprava suočavala se s brojnim izazovima i ograničenjima. Centralna vlast često je imala značajan utjecaj na odluke lokalnih jedinica, što je ponekad dovodilo do sukoba interesa između lokalnih, regionalnih i republičkih vlasti. Ova situacija je otežavala ostvarivanje potpunih ovlasti lokalne samouprave i ograničavala njihovu sposobnost da u potpunosti odgovore na specifične potrebe svojih zajednica.  

Financiranje hrvatske lokalne samouprave prema ustavu iz 1974.

Financiranje lokalne samouprave u razdoblju nakon 1974. godine također je doživjelo promjene, kako bi se zadovoljile rastuće potrebe lokalnih zajednica. Proračun lokalnih jedinica oslanjao se na lokalne poreze i pristojbe. U skladu s ustavom, lokalne jedinice imale su mogućnost osigurati vlastita sredstva kroz različite naknade i takse, što im je omogućavalo veću autonomiju u realizaciji projekata.

Međutim, izazovi su ostali prisutni, osobito u obliku nejednake raspodjele sredstava, koja su često bila nedovoljna za razvoj ključnih lokalnih usluga. Ova situacija je potaknula rasprave o potrebi za reformom financijskog sustava kako bi se osiguralo pravednije i efikasnije financiranje lokalne samouprave.

Financiranje hrvatske lokalne samouprave u okviru ustava iz 1974. godine i pripadajućih zakona predstavlja značajan aspekt organizacije i funkcioniranja lokalne vlasti u RH. Ustav je postavio temelje za decentralizaciju vlasti i omogućio lokalnim samoupravama određenu razinu autonomije. Jedan od ključnih elemenata financiranja lokalne samouprave bio je sustav prikupljanja javnih prihoda, koji se sastojao od različitih izvora, uključujući poreze, doprinose i pristojbe.

U tom razdoblju, lokalne jedinice su imale ovlasti za prikupljanje određenih poreza, što im je omogućilo osigurati sredstva za financiranje svojih aktivnosti i projekata. Ovaj sustav bio je osmišljen kako bi se osigurala financijska stabilnost lokalnih vlasti i omogućilo im zadovoljenje potreba svojih građana. Osim toga, zakonodavni okvir tog razdoblja uključivao je i odredbe koje su se odnosile na raspodjelu sredstava između različitih razina vlasti. Naime, postojale su jasne smjernice o tome kako se sredstva trebaju raspodijeliti, uzimajući u obzir specifične potrebe i prioritete lokalnih zajednica. Ova raspodjela bila je ključna za razvoj infrastrukture, obrazovanja, zdravstva i drugih važnih sektora na lokalnoj razini.

Tako je 70% svih ubranih sredstava iz poreza, doprinosa i pristojbi ostajalo lokalni jedinicama, a 30% je išao u regionalni proračun. Regije su također zadržavale 70% sredstava, a 30% bi uplaćivale u republički proračun. Na kraju, RH je zadržavala 70% prikupljenih sredstava, a 30% slala u federalni proračun. Ovakav sustav bi je jasan i transparentan za razliku od današnjeg.  

Također, važno je napomenuti kak su u okviru ustava iz 1974. godine i pripadajućih zakona postojale i odredbe koje su se odnosile na sudjelovanje građana u procesu donošenja odluka. Lokalna samouprava je bila dužna osigurati transparentnost i uključivost, što je omogućilo građanima da aktivno sudjeluju u oblikovanju politika koje su utjecale na njihove živote. Međutim, tijekom vremena, sustav financiranja lokalne samouprave suočavao se s različitim izazovima. Promjene u ekonomskim uvjetima, kao i političke promjene unutar države, utjecale su na stabilnost i dostupnost sredstava za lokalne jedinice. U tom kontekstu, bilo je potrebno prilagoditi postojeće zakone i politike kako bi se osiguralo da lokalne samouprave mogu odgovoriti na nove izazove i potrebe svojih zajednica.

Lokalna demokracija i politika lokalne samouprave prema ustavu iz 1974.

Lokalna deklaracija iz 1974. godine predstavljala je ključni dokument koji je definirao smjernice politike lokalne samouprave. Ova deklaracija je isticala važnost participacije građana u odlučivanju o pitanjima od lokalnog značaja, poticanje angažmana zajednice i doprinos razvoju demokratske kulture. Jedan od glavnih ciljeva politike lokalne samouprave bio je osigurati mehanizme kroz koje bi građani mogli aktivno sudjelovati u kreiranju politika koje utječu na njihove svakodnevne živote.

Kroz različite oblike organiziranih sastanaka, anketiranja i javnih rasprava, nastojalo se potaknuti dijalog između vlasti i građana, što je rezultiralo većim povjerenjem u institucije.

Lokalna demokracija predstavlja ključni aspekt političkog sustava svake države, omogućavajući građanima aktivno sudjelovanje u donošenju odluka koje izravno utječu na njihove zajednice. U kontekstu RH, ustav iz 1974. godine označava značajan trenutak u razvoju lokalne samouprave, jer je omogućio veće ovlasti lokalnim tijelima vlasti i naglasio važnost regionalizacije i decentralizacije.

Ustav iz 1974. godine je uveo koncept socijalističke samouprave, koji je bio usmjeren ka jačanju uloge radničkih savjeta i lokalnih zajednica u odlučivanju o pitanjima od značaja za svakodnevni život građana. Ovaj ustav je postavio temelje za stvaranje lokalnih samoupravnih jedinica, koje su bile zadužene za upravljanje lokalnim poslovima, kao što su obrazovanje, zdravstvo, komunalne usluge i razvoj infrastrukture. Prema ovom ustavu, lokalne samouprave su imale ovlasti za donositi odluke koje su se odnosile na lokalni ekonomski razvoj, kao i na socijalne i kulturne aspekte života zajednice. Ova decentralizacija vlasti omogućila je veću autonomiju lokalnim zajednicama, ali je istovremeno postavila izazove u pogledu usklađivanja politika između lokalnih i republičkih nivoa vlasti.

Osim ustava, zakonodavni okvir iz tog perioda je dodatno definirao načine funkcioniranja lokalnih samouprava. Zakon o lokalnoj samoupravi, koji je usvojen u skladu s ustavnim načelima, postavio je pravila o organizaciji, nadležnostima i odgovornostima lokalnih vlasti. Ovaj zakon je omogućio formiranje općina kao osnovnih jedinica lokalne samouprave, koje su imale pravo donositi svoje statute i organizirati se prema potrebama svojih građana. Važno je napomenuti kako je lokalna demokracija bila usklađena s načelima socijalizma, što je značilo kako su svi procesi donošenja odluka bili pod utjecajem KPH koja je dominirala na republičkom nivou.

Ova situacija dovela je do određenih ograničenja glede stvarne participacije građana, jer su lokalne vlasti često bile pod pritiskom centralne vlasti da se pridržavaju njenih politika i smjernica. Unatoč ovim izazovima, period nakon usvajanja ustava iz 1974. godine je bio značajan za razvoj lokalne samouprave. Građani su se, kroz različite oblike participacije, počeli angažirati u lokalnim pitanjima, što je doprinijelo jačanju svijesti o značaju lokalne demokracije. Ova evolucija postavila je temelje za buduće promjene u političkom sustavu, koje su se odvijale tijekom devedesetih godina.

Analiza lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj između 1974. i 1990. godine otkriva kompleksan odnos između lokalnih vlasti, građana i šire političke strukture. Ustavne reforme iz 1974. godine donijele su značajne promjene koje su omogućile veću autonomiju i participaciju građana, ali su istovremeno otkrile i izazove s kojima se lokalne vlasti suočavaju.

Kroz razumijevanje povijesti i evolucije lokalne samouprave, možemo dobiti dragocjene uvide u trenutne prakse i politike koje oblikuju današnju RH. Iako su vremena i konteksti različiti, ključne lekcije iz prošlosti ostaju relevantne za daljnji razvoj lokalne samouprave i jačanje demokratskih procesa u RH. Stoga slobodno možemo reći kako je sustav lokalne samouprave u promatranom razdoblju bio najbolji sustav koji je RH ikada imala.