Revizija ustaštva nakon 1990.

Piše: prof. Mila Grubišić

Danas je 15. svibnja, dan kada je 1945. proglašena pobjeda nad fašizmom, nacizmom, ustaštvom i četništvom na području RH. Umjesto da je ovaj dan državni praznik, hrvatski političari ga se srame.

Povijest je, kako se često kaže, poprište sjećanja, ali i zaborava. U Republici Hrvatskoj, rasprava o ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) nije samo akademska, već je duboko politička, kulturna i emocionalna. Od uspostave samostalne Republike Hrvatske 1990. godine, tema NDH često se pojavljuje u javnom prostoru – i to ne uvijek kao predmet osude jednog fašističkog režima, već sve češće kao predmet relativizacije, reinterpretacije, a najčešće kao otvorenog veličanja.

Povijesni kontekst ustaškog pokreta i NDH

Ustaški pokret nastaje krajem 1920-ih godina u egzilu, pod vodstvom Ante Pavelića. Ideološki, bio je ultranacionalistički, totalitaran i eksplicitno rasistički, s jasnom inspiracijom u talijanskom fašizmu i njemačkom nacizmu. Tijekom Drugog svjetskog rata, uspostavom NDH 1941. uz potporu nacističke Njemačke i fašističke Italije, taj pokret dobiva državni aparat u kojem provodi sustavnu represiju nad Srbima, Dalmatinima, Židovima, Romima, homoseksualcima i svim političkim protivnicima.

Logori za odrasle poput Jasenovca i Stare Gradiške te logori za djecu poput Jastrebarskog  simboli su brutalnosti tog režima, a dokumentirani su masovni zločini, uključujući progone, ubijanja, prisilna pokrštavanja i protjerivanja. NDH nije bila suverena država, već satelitski režim koji je svoje postojanje temeljio isključiv na volji stranih okupatora.

Slom Jugoslavije i nova revizionistička klima

Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, uslijed raspada SFRJ i porasta nacionalističkih struja na području bivše države, mijenja se i narativ o NDH u velikom dijelu hrvatske javnosti. Iako Franjo Tuđman u svojim javnim istupima nije otvoreno veličao NDH, već je pokušavao graditi novi hrvatski identitet koji bi premostio podjele između partizana i ustaša, praksa je često govorila drugačije.

Uvođenje kune kao nacionalne valute (ime povezano s NDH), preimenovanja ulica, uklanjanje antifašističkih spomenika te tolerancija prema ustaškoj ikonografiji na stadionima i javnim okupljanjima – sve to pridonijelo je atmosferi povijesne konfuzije.

Od 1990. nadalje, više vladajućih garnitura u Republici Hrvatskoj imale su ambivalentan stav prema ustaštvu. S jedne strane, službeni diskurs ostajao je unutar europskog antifašističkog okvira, no s druge strane, izostanak odlučne osude ustaškog režima, te sve češće korištenje pojma "komunistički zločini" kao protuteže, stvorili su dojam povijesnog "relativiziranja".

Posebnu pažnju zaslužuju:

Uklanjanja spomen-ploča s antifašističkim obilježjima, uz istovremeno postavljanje ploča s pozdravom "Za dom spremni" (posebno slučaj u Jasenovcu 2016.).

Minimiziranje uloge Jasenovca, uključujući pokušaje smanjenja broja žrtava, unatoč povijesnim i demografskim dokazima.

Javni istupi političara, poput relativiziranja NDH kao "izraza težnji hrvatskog naroda", ili izjednačavanja partizana s ustašama u političkom i medijskom diskursu.

Šutnja Crkve ili čak simboličko prešućivanje, primjerice kroz mise za “žrtve Bleiburga”, koje često služe kao platforme za rehabilitaciju NDH, iako se organizatori distanciraju od otvorenog ustaštva.

Mediji, obrazovanje i društveni diskurs

Povijesna revizija u Republici Hrvatskoj ne dolazi samo od političkih elita, već i putem obrazovnog sustava i medija. U udžbenicima povijesti često se šturo, nejasno i bez oštre osude obrađuje razdoblje NDH, dok se partizanski pokret prikazuje u negativnom svjetlu. Time se mlade generacije odgajaju bez dubljeg razumijevanja što je fašizam u hrvatskom kontekstu značio.

Kada tu ubrojimo ulogu crkve i vjeronauk u državnim školama, tada je jasno kako će mladi više naginjati ustaštvu nego li antifašizmu. Ovakva zlonamjerna indoktrinacija opasna je za sve, prije svega za samo hrvatsko društvo.

Mediji, osobito komercijalni portali i desničarski komentatori, nerijetko objavljuju tekstove u kojima se dovodi u pitanje karakter NDH, ili se NDH predstavlja kao "manje zlo" u odnosu na antifašistički pokret i stvaranje nove Jugoslavije. Takve tvrdnje, iako bez znanstvene podloge, ostavljaju snažan dojam u javnosti.

Posljedice revizije

Revizija ustaškog nasljeđa nije samo unutarnje političko pitanje. Ona ima konkretne posljedice na društvenu koheziju i međunarodnu reputaciju Republike Hrvatske. U zemlji u kojoj se djeca srpske i dalmatske, romske i židovske nacionalnosti; u zemlji u kojoj s pripadnici LGBTIQ+ populacije i dalje osjećaju nesigurno, a antifašizam se poistovjećuje s "jugoslavenstvom" i "komunizmom", teško je govoriti o zreloj demokraciji.

Moramo znati kako je prvi antifašistički skup u okupiranoj Europi držan 20. travnja 1941. u kući obitelji Šegvić u Splitu, a kako je prva borbena jedinica u okupiranoj Europi organizirana 21. lipnja 1941. u malom dalmatinskom mjestu Vrgorcu. Nitko od prisutnih u kući Šegvić i nitko od prisutnih u Vrgorcu nije bio ni Jugoslaven ni član komunističke partije. Bili su to momci i cure mahom dalmatske etničke zajednice koji više nisu mogli trpjeti velikohrvatski kleronacistički teror i nisu mogli trpjeti pokušaje talijanske okupacije Dalmacije.

Osim toga, brojni međunarodni izvještaji, od EU, preko vijeća Europe i američkog State Departmenta d izraelskog Yad Vashema i njemačkog muzeja holokausta, više su puta oštro osudili vladino toleriranje ustaške ikonografije i govora mržnje, osobito na sportskim događanjima i komemoracijama.

Povijest kao ogledalo društva

Povijest ustaškog režima i NDH mora ostati trajna lekcija – ne samo o tome što se dogodilo, nego i o tome što se nikada ne smije ponoviti. Suvremeni pokušaji revizije povijesti nisu samo opasni u akademskom smislu – oni otvaraju vrata društvenoj podjeli, potiču netoleranciju i podrivaju osnovne demokratske vrijednosti.

Republika Hrvatska, kao članica EU i nasljednica antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, ima moralnu i političku obvezu čuvati istinu o prošlosti. To znači jasno, odlučno i bez uvijanja reći: NDH je bila marionetska, totalitarna i zločinačka tvorevina, a svaki pokušaj osporavanja ili relativiziranja te činjenice nije domoljublje – nego izdaja povijesne istine i žrtava.