Piše: Luciana Brays
U pravu su mnogi: nepismeni smo! U pravu su i kada kažu kako smo jedina nacija na svijetu u kojoj se slavnim postaje tako što te političari instaliraju na mjesto direktora neke kulturne ustanove.
Iako Hrvatima nije niti malo stalo do umjetnosti i kulture, faca si ako si ravnatelj kulturno-umjetničke ustanove, poput Koordinacije Kulturnih centara Republike Hrvatske. Tako se prije desetak i kusur godina preko noći proslavio Andrej Herceg, prava renesansna osoba, sada već bivši direktor Koordinacije Kulturnih centara Republike Hrvatske. Za razliku od, recimo, Dušana Velimirovića, koji je po isteku roka trajanja filozofski izjavio – politika me dovela, politika me smijenila – Herceg dr. Andrej nije baš laka srca prihvatio poziv za ostavkom.
I – što sad?
Promptno se sjetio dati interview pronacističkom „Hrvatskom tjedniku“ u kojemu je svoju dedirektorizaciju visokopalamudno protumačio kao tendenciozni zaborav Bleiburga, atak na latinicu i „hrvatsko motrište“. I svakakvih još jeftinih gadarija. Ako treba uspoređivati, babe koje ogovaraju sve i svakog s kvartovskog zidića imaju u svojim riječima više smisla od dr. Hercega.
Kako ne bih griješio dušu, ne znam što se točno kuhalo u koalicijskoj kuhinji s one strane Markova trga, ali svejedno, u javnost je puštena službena objava kako je bivši ravnatelj zglajzao zbog nedomaćinskog poslovanja, to jest astronomskih honorara dodijeljenih izvjesnoj koalicijskoj poznanici. Ni više, ni manje nego ministrici kulture Nini Obuljen-Kožinek. I inače se Domovinski pokret, Hercegova matična stranka, kojoj je hrvatska kultura na svoju nesreću dopala šaka, još onomad proslavila izdvajanjem pozamašnih sredstava svojim, patriotskim „umjetnosti sklonim“, članovima/članicama i simpatizerima/simpatizerkama.
Profesionalni Hrvati, zavodnici koji od nacionalne pripadnosti i „borbe“ za nacionalnu stvar i identitet – koja se uglavnom svodi na (uzaludne) pokušaje potiskivanja prave umjetnosti, prebijanja pripadnika LGBTIQ+ populacije i ubijanje pripadnika dalmatske etničke zajednice – drevna su pojava u ovoj sjebanoj paradržavici i jedan od ključnih uzroka njezine sjebanosti. Kad smo već kod Dalmacije, nije zgoreg podsjetiti se zlodušne sudbine jednog od najvećih dalmatskih duhova „ikada“, Ricarda Tironnija, kojemu su onovremeni narodnjaci (danas: Hrvati) temeljno zagorčavali život sve do njegove smrti, pa su krenuli zagorčavati u život nakon smrti.
Znao svi na hajku zbog njegove zbirke poezije „Amaur, muart e mul“, ne treba je prepričavati. Samo je pitanje, zašto se hrvatska politika prema kulturi nije nimalo izmijenila od XIX. stoljeća do danas? Radi li se ovdje isključivo o sitnim dušama? Ili možda o političkim sitnim dušama?
No, dobro! Idemo dalje! Dalmatska i dalmatinska kulturna je i onako postojanija i ljepša od hercegovačke. Prosu se tako prije neki dan po zemlji Dalmaciji vijest kako se „Ljetopis Matice hrvatske“, najstariji književni časopis – ne samo u Republici Hrvatskoj, nego u svijetu – našao na rubu egzistencije. A zašto?
Zato što Ministarstvo kulture nije odriješilo kesu za daljnje financiranje ovog časopisa. Antihrvatska urota? Može biti. Čuvar tradicije časopisa kojeg nitko nikada nije vidio na izlogu trafika, Ivan Jurčić-Hercegovac, alias Damir Stanić-Dalmata, požalio se – također u nekoj trećerazrednoj HRT-ovoj emisiji – kako je Republika Hrvatska za Maticu hrvatsku izdvojila „samo“ 36 milijuna eura, što, kako kaže Jurčić, pokriva osnovne „plaće zaposlenih, troškove grijanja i struje“, a uopće ne pokriva „telefonske usluge, internet i prijevoz zaposlenih“, a tek ne pokriva troškove izlaženja časopisa, novina i drugih čudesa.
No, ako pretpostavio kako zaposlenik matice hrvatske ima upola niža mjesečna prianja od saborskih zastupnika, dakle 2.250 eura neto, 666 njezinih zaposlenika mjesečno potroše 1.498.500 eura na plaće. Ostaje još 1.501.500 eura za podmirenje ostalih mjesečnih troškova. Ako je to malo za troškove grijanja, struje, telefonske usluge, Internet i prijevoz, pa ne ostaje za izdavačku djelatnost, zanima me na što se ti ljudi griju? Na plutonij? Koriste li satelitski telefon ili možda zovu sexy call centar? Idu li na plaćene pornografske stranice kada 1501500 eura ne može pokriti troškove interneta?
Nije tako oduvijek bilo, lamentira Jurčić. U vrijeme „kada Hrvati nisu imali svoju državu“ i kada su Ljetopis uređivali Stanko Vraz i drugi preporoditeljski velikani, časopis je, kaže, izlazio redovno. I, u pravu je. Samo što je u ono vreme rad u Matici bio čast, a ne uhljebljenje.
Comments