Rat protiv normalnosti i slobode

Pišeꓽ don Andreo Dominis

Republika Hrvatska očito ne može izbjeći rat. Zamijenivši uniforme civilnom odjećom, ratnici su spremni započeti rat protiv ženske legitimne oduke da sa svojim tijelom radi što hoće.

Prošlog tjedna, jedna zagrebačka bolnica donijela je protuzakonitu odluku o tome kako više neće raditi prekide trudnoća na zahtjev, te se, citiram, „odrekla destruktivnih aktivnosti heretičkih organizacija, sekti i nekanonskih skupina. Ti heretici, sekte i nekakve skupine toliko su se namnožile da počinju smetati ovoj medicinskoj ustanovi i kvariti joj posao.“ Zato je crkvena oligarhija odlučila nešto poduzeti, kada država ne pokazuje potreban entuzijazam za to.

Naravno, nitko ne osporava pravo crkve baviti se pitanjem ljudske seksualnosti, ali stavljati u spregu seksualno zdravlje s malim vjerskim zajednicama i rješavanje tih situacija ne može se prepustiti crkvi, jer ćemo u tom slučaju ostati bez sloboda. Ovim pitanjem trebala bi se baviti država, ali samo ako su aktivnosti malih i alternativnih vjerskih organizacija povezane s kriminalnim aktivnostima. A, pobačaj još uvijek nije kazneno djelo Stoga, država, a bolnice predstavljaju državu u medicinskoj oblasti, nipošto ne smije stati na stranu crkve i ograničiti aktivnosti svojih građana, bili oni vjernici ili ne. Zadatak države je osigurati uvjete u kojima će svatko moći slijediti vlastite koncepte koje je sam/sama odabrao/odabrala i ništa više.

Ne bi trebalo biti sumnje oko toga kako će crkva, a samim time i kleronacistička vlast, krenuti u rat protiv „sekti“ oslanjajući se na podršku izmanipuliranog javnog mnijenja. Problem je u tome što se u javnom mnijenju „sekte“ apsolviraju kao čista negativnost, koja se stoga izjednačava s nečim destruktivnim, bolesnim i lošim, s nečim što treba odbaciti i protiv čega se treba boriti. Tome uvelike doprinose i vaše vlastite definicije, pa p njia „sekte“ otvaraju prostor za razne manipulacije, pa ne bi trebalo biti iznenađujuće ako najavljenu borbu poprate razbijeni prozori, grafiti, prijetnje, optužbe, govor mržnje i slični izljevi odanosti religiji. I ne bi bilo prvi put.

Je li u slučaju spomenutog ginekološkog odjela dotične zagrebačke bolnice... derivat Inkvizicije, saznat ćemo vrlo brzo. Međutim, antisektaška kampanja Hrvatske biskupske konferencije neće zasjeniti okretanje katoličke crkve u Hrvata od Boga prema naciji i traženje podrške u državnoj vlasti, umjesto u vjeri pojedinca. HBK je među dobitnicima tranzicije i kao utjecajna korporacija nastoji zaštititi svoje poslovne interese, a to udaljava njezine predstavnike od osobnog svjedočanstva vjere. A moralni kapital crkve trebao bi se temeljiti na primjerima tog svjedočanstva, a ne na vezama s državnim aparatom. Budući kako se taj kapital brzo troši, onda nas ne bi trebalo čuditi što sve veći broj osiromašenih i perspektivnih pojedinaca ne traži spas u katoličkoj crkvi, već u drugačijim i alternativnim vjerskim zajednicama.

I tako, dok se crkva priprema za borbu protiv „sekti“, država se, još jednom, okreće sukobu latinice s ćirilicom kako bi latinicu je zaštitila od ćirilice. Problem s ćirilicom nije u tome što je ona "teža" abeceda od latinične, već u tome što je esencijalna za hrvatsku abecedu, pa je pitanje abecede postalo pitanje nacionalnog identiteta. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu kako su prvi rani tekstovi, čak i sakralni, ali i svjetovni, nakon što je glagoljica izišla iz mode pisani ćirilicom, ali isto tako ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu kako rasprave o pismu, kao i o jeziku, mogu biti vrlo politizirane i, u nedostatku racionalnosti, svesti se na histerični herderijanizam, jeftinu nacionalističku demagogiju i besplodne skolastičke rasprave o tome koje je slovo primarno, a koje sekundarno.

Na primjer, latinicu koristim u 99,9999999% slučajeva češće nego ćirilicu, a činjenica kako ćirilicu koristim tako rijetko nije rezultat ikakvog imperijalističkog napada na latinicu, zavjere ili agresije novog svjetskog poretka, već stvar izbora. A sloboda izbora je ključna stvar, pa je treba uzeti u obzir prilikom (najavljenih) promjena Ustava.

Doduše, za građane Republike Hrvatske bilo bi puno bolje kada bi se, umjesto izmjena postojećeg, stvorio novi Ustav i u njemu bi se latinica potpuno izjednačila s ćirilicom. Uvijek je bolje za građane kada ključni pravni akt sadrži rješenja koja omogućuju više, a ne manje slobode. Strah lokalnih katolibana kako bi sloboda izbora dovela do nestanka latinice potpuno je nerealan. Konci kojima sloboda veže pojedince za odabrano pismo ili djelo daleko su jači od bilo kakvog državnog protekcionizma. Zato mi se čini kako je svako proširenje latinice, pa i ono predviđeno kulturnom strategijom, nepotrebno. Ivan Aralica i Miro Gavran bili su i ostali izrazito loši pisci, bez obzira na pismo kojim su im djela napisana i tiskana, i nikakvo favoriziranje latinice neće promijeniti taj sud, dok je Tin Ujević savršeni pjesnik iako je pisao i latinicom i ćirilicom.

Iz činjenice kako pojedinci češće biraju ćirilicu, a pojedinke prekide trudnoće lokalni hratolibani izvode zaključak o propasti hrvatske nacije, čak ne ni nacije već naroda – što politološki ne znači ništa, i dužnosti države da stane na put nacionalnoj apokalipsi odabirom latinice i zabrane abortusa. Time samo pokazuju koliko im je zapravo stalo do moći, a ne do građanskih sloboda.