Ponovno naoružavanje Europe napreduje prebrzo

Piše: Micula Zancchi

Druga Trumpova administracija vidjela je agresivnu obnovu vanjske politike "dugog štapa". U samo dva mjeseca Trump je već izazvao trgovinske ratove s Kanadom, Meksikom i EU.

Zaprijetio aneksijom Grenlanda i Panamskog kanala, povlačenjem SAD-a iz NATO-a, otvorio pregovore s Rusijom za postizanje primirja u Ukrajini i obustavio vojnu pomoć Kyivu.

Razumljivo je kako je ovo držanje razlog za uzbunu u europskim državama, koje su ponovno naoružavanje cijelog kontinenta sada postavile kao glavni prioritet. Dana 4. ožujka Europska komisija pokrenula je ReArm Europe Plan, revolucionarni paket mjera čiji je cilj povećati potrošnju EU-a na obranu za 800 milijardi eura u razdoblju od četiri godine.

Dana 14. ožujka, konzervativni budući njemački kancelar, Friedrich Merz, također je osigurao potporu za reformu ustavne kočnice duga zemlje, utirući put revolucionarnom planu potrošnje do 1 trilijuna eura u obrambenim i infrastrukturnim projektima. “Njemačka se vratila”, izjavio je, u trenutku koji je označio kraj više od dva desetljeća strogog fiskalnog konzervativizma.

Dok se diljem kontinenta poduzimaju odlučni potezi, čini se kako su kreatori europske politike i javno mnijenje iznenađeni. Javnu raspravu uglavnom pokreću emocionalna razmatranja, a političkim odlukama dominira kratkoročno razmišljanje i nedostatak strateškog planiranja.

Budući kako je velik dio medijske pozornosti usmjeren na kupnju oružja i streljiva, nekoliko ključnih elemenata nedostaje u raspravi o jačanju europske obrane. Možemo ih kategorizirati u tri ključna područja.

1. Masovno vojno novačenje

Zemlje članice EU-a, kao i saveznici NATO-a osim SAD-a, morat će povećati svoje ljudstvo regrutiranjem golemog broja novih vojnika kako bi nadoknadili opadajuću vojnu prisutnost SAD-a u Europi i ovisnost o njoj.

Ali koliko vojnika Europa treba kako bi se zaštitila i osigurala obranu Ukrajine te odvratila daljnju rusku agresiju? Nedavno izvješće kaže kako ih je negdje između 200 000 i 300 000 dovoljno – što je otprilike ista veličina novog NATO modela snaga odobrenog na NATO summitu u Madridu 2022.

Tu je i vrlo složeno pitanje odakle će te nove trupe doći. Pretvaranje manjih nacionalnih vojski u veću borbenu silu sve je samo ne lako, posebice u političkom i društvenom smislu. Morat će se riješiti određene temeljne nedoumice, poput onoga kome će europske obrambene snage u konačnici odgovarati ili što bi se dogodilo ako bi se odluka o europskoj obrani sukobila s domaćom politikom.

2. Nuklearni kišobran Francuske

Europske države morat će ulagati u nuklearno, kao i u konvencionalno odvraćanje. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je predložio proširenje francuskog nuklearnog kišobrana na partnere u EU. Međutim, ostaju nedoumice o tome je li postojeća “force de frappe” dovoljna za zaštitu od daleko većeg ruskog arsenala.

Isto tako, Ujedinjeno Kraljevstvo preispituje ulogu svojih podmorničkih nuklearnih projektila Trident, iako je to zastarjeli sustav i uvelike ovisi o SAD-u.

Neslaganja oko nuklearne sile već postaju jasna – poljski predsjednik, Andrzej Duda, nedavno je pozvao SAD neka stacionira svoje nuklearno oružje na poljskom tlu. Ovo može zvučati razumno, obzirom na to kako je Varšava NATO-ov najveći vojni potrošač u odnosu na BDP, ali premještanje europske obrane u Washington potkopava temeljni cilj ponovnog naoružavanja Europe.

3. Međunarodna koordinacija

Logistika i nabava predstavljaju veliku prepreku. Dana 18. ožujka Europska komisija predstavila je potpuno novu “Bijelu knjigu o budućnosti europske obrane”. Ovo je skup smjernica o tome kako potaknuti proizvodnju i vojnu spremnost te razviti istinsko jedinstveno europsko tržište za obranu u brojnim ključnim projektima sposobnosti putem suradničke nabave i velikih paneuropskih obrambenih projekata.

U sadašnjim okolnostima ključno je podizanje učinkovitosti i izbjegavanje besmislenog dupliciranja. Prema stručnjaku EUISS-a Giuseppeu Spataforiju, EU bi trebala predložiti korištenje novih instrumenata financiranja za razvoj europskih pokretača koji su neophodni za odvraćanje ili uspješnu borbu protiv Rusije bez SAD-a. To se, između ostalog, odnosi na zapovijedanje i upravljanje bojnim poljem (C2), udare velikog dometa i suzbijanje neprijateljske protuzračne obrane (SEAD) te obavještajne sustave.

Rizici i prepreke

Za zemlje članice EU – zajedno s partnerima istomišljenika kao što su Kanada, Norveška, Turska i UK – ponovno naoružavanje više se ne može odgađati. Uznemirujući revizionizam Trumpove administracije egzistencijalni je poziv na buđenje Europi da napreduje prema mnogo integriranijoj Uniji. To zahtijeva promišljanje, viziju i vodstvo. Prilike uvijek dolaze s rizicima, a oni se opet mogu grupirati u tri kategorije.

Prvi je javna podrška ponovnom naoružavanju. Iako mnoge ankete pokazuju kako su Europljani sve više za to da postanu autonomniji od SAD-a, to je u suprotnosti s njihovim stavovima o instrumentima, troškovima i ciljevima neovisnije europske obrane.

Ovo su neki od zaključaka izvješća o sigurnosti sljedeće generacije, koje sam vodio i koje je nedavno objavilo Sveučilište IE. Kada je riječ o obrani, mlađe generacije u zapadnoj Europi karakteriziraju nedostatak informacija, sukobljeni prioriteti i opća nevoljkost za plaćanjem većih troškova održavanja europske vojske.

Služenje vojske, odnosno uzimanje oružja u ruke u slučaju budućeg oružanog sukoba, čini se kako uopće ne dolazi u obzir za većinu pripadnika Generacije Z.

Drugi rizik povezan je s trajno fragmentiranom obrambenom industrijom u Europi. Preko 70% obrambenih nabava država članica EU-a između veljače 2022. i lipnja 2023. izvršeno je izvan EU-a, uglavnom iz SAD-a.

Europa ne može odmah prekinuti svoju ovisnost o SAD-u, ali može poduzeti pametne mjere kako bi smanjila svoj nedostatak strateške autonomije. Konkretno, treba poticati višu razinu ulaganja, više privatno-javnih zajedničkih ulaganja i koprodukcija u industriji i tehnologiji.

Treći rizik je nedostatak koherentnog strateškog okvira za upravljanje naoružavanjem Europe. Kako stvari trenutno stoje, dvije su moguće opcije: ojačani europski stup unutar NATO-a ili NATO klub (bez SAD-a) povezan s EU-om. Trenutno nije jasno koja bi formula bila najbolja.

Međutim, ono što je jasno jest to kako ReArm Europe ostavlja državama članicama EU značajan stupanj ovlasti kako bi odlučile o formatu, svrsi i veličini svog ponovnog naoružavanja. Iako bi takva odredba mogla ublažiti zabrinutost nekih nacionalnih vlada zbog pretjerane centralizacije od strane Komisije EU-a, ona predstavlja opasnost od nastavka stava europske obrane "uradi po svome". To može umanjiti njegovu učinkovitost i osujetiti očekivanja.