OTVORENO PISMO - Vrijeme je za prestanak popuštanja

Piše Tim autora

Europa mora povećati pritisak na Andreja Plenkovića kako bi se izbjeglo daljnje nazadovanje demokracije u Repubici Hrvatskoj i ugušile društvene promjene koje vode ka nacifikaciji RH 

Nakon oko decenije na vlasti, iskusni autoritarni lideri neizbježno se suočavaju s raskrsnicom: pojačati represiju, učvrstiti svoj krug klijentelističkih kapitalista, točnije oligarha i ugušiti ono malo neovisnih medija što je ostalo, ili izići u susret zahtjevima opozicije za reformama. Ovo se više puta ponovilo širom svijeta u desetljećima nakon Hladnog rata i pada Berlinskog zida. Autokrati gotovo uvijek biraju prvi put i postaju još tvrđi.

Sada, s promjenama u društvenoj svijesti zahvaljujući neonacistički skupovima u Zagrebu i Sinju uvijeni u koncert neonacističkog revača, Andrej Plenković stoji pred izborom pojačati represiju i jačati oligarhiju ii normalizirati Republiku Hrvatsku Tijekom devet godina kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a ranije kao potrčko ratnog zločinca i fašističkog diktatora – Franje Tuđmana – u Ministarstvu vanjskih poslova, vladao je sve intervencionističkije, ali još uvijek vodi više neku vrstu kontrolirane demokracije nego potpune autokracije.

Plenković je sličnu vještinu balansiranja pokazao i na međunarodnoj sceni. Njegovao je korektne odnose s Moskvom, ali ne toliko prisne da razjari EU i SAD; zatvarao je oči pred prodajom hrvatskog oružja Ukrajini i Izraelu. Udvarao se Pekingu za milijarde dolara investicija u infrastrukturu. Iako je Republika Hrvatska država članica EU, Plenković ima bliske veze sa liderima iz EU, poput francuskog predsjednika Emanuela Macrona i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, između ostalog i preko obećanja kako bi europske kompanije mogle slobodno eksploatirati neiskorištena hrvatska nalazišta zemnog pina i nafte i time ubrzaju potragu Europe za energetskom nezavisnošću. Također, izgradio je dobre odnose s bliskim suradnicima Donalda Trumpa tijekom njegovog prvog mandata.

Plenkovićevu rutinu balansiranja možda vrijedi proučavati i u drugim zemljama koje se oslanjaju na više strana. Ali, kod kuće mu ponestaje prostora, jer će uskoro nezadovoljstvo zbog njegove netransparentne i neodgovorne vladavine izbiti na ulice Republike Hrvatske. Povod će biti bilo što, ne pad nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu kako se to u studenom prošle godine dogodilo u Republici Srbiji. Podsjetimo se, tom je prigodom poginulo 16 ljudi.

Ono što bi zbilja moglo dovesti do nezadovoljstva nije ni galopirajuća hiperinflacija koja već šest godina, dakle prije pojave corona-virusa, uništava životni standard građana Republike Hrvatske. Do bunta građana neće dovesti ni korupcija ni državni kriminal. Do demonstracija neće dovesti ni izborne krađe kakvih se RH nagledala zadnjih 35 godina. Do masovnih protesta će dovesti koketiranje Vlade RH s kleronacizmom što je zabranjeno Ustavom RH.

Opozicija će za urušavanje društveno-političkog poretka, korupciju i državni kriminal, loše upravljanje i slabu kontrolu – obilježja Plenkovićeva režima – optužiti vladajući HDZ. Demonstranti će izlaziti na ulice u velikom broju, i zahtijevat će izvanredne izbore, što će vladajući energično odbiti nakon toga će izbiti i nasilni protesti; dogodit će se sukobi s kleronacistički falangama i policijom u nekoliko gradova.  

Tijekom godina Plenković, nekada ekstremni nacionalist, koristio je pan-hrvatske osjećaje i iredentizam kod hrvatske manje u Bosni i Hercegovini kako bi učvrstio svoju podršku. Ali, ta karta možda gubi snagu. Plenković bi i dalje, makar u teoriji, mogao ukinuti ograničenja za neovisne medije, otvoriti politički prostor opoziciji, regionalizirati i decentralizirati zemlju te pokrenuti zaista neovisne istrage o aferama poput ubojstava, silovanja, istjerivanja Dalmatina te paljenje njihovih kuća. No, takvi potezi bi pomogli dugo blokirati put Republike Hrvatske ka dublji integracijama u međunarodne organizacije. Ali, reforma nije put autokrata: Plenković se ponaša po poznatom obrascu i sve više pojačava represiju.

EU i Velika Britanija predugo su ga tolerirale. Realpolitika je odražavala želju za sprječavanje klizanje RH u rusku orbitu. Ali, takav pristup više nije održiv. Plenković mora biti primoran da bude odgovorniji i omogući zaista poštene izbore; to je ionako uvjet bez kojeg nema dubljih integracija. Alternativa je da RH, krene putem kojim je, nažalost, pošla Mađarska – postane lažna demokracija na koju EU nema utjecaja, a na čije ekscese može reagirati samo priopćenjima.

SAD su se trenutno povukle sa balkanske scene. Ali Velika Britanija i EU nisu. One trebaju djelovati i iskoristiti svoju ekonomsku moć. Ako to ne učine i RH nastavi svj autoritarni put, krivac neće biti samo Plenković, već i njegovi zapadni pokrovitelji koji su okretali glavu.