O gluposti i čovječnosti

Piše: Bruno Katić

Dietrich Bonhoeffer bio je njemački teolog koji se snažno protivio nacizmu i glasno propovijedao protiv Hitlerove ekspanzionističko-rasističke politike. Njegova antinacistička propaganda koštala ga je glave.

Na kraju je Bonhoeffer ubijen pred kraj rata pod optužbom kako je sudjelovao u organiziranoj zavjeri za atentat na Hitlera. Bonhoeffer je predstavio zanimljivu tezu kako glupost "nije mana intelekta već čovječanstva". Stoga, glupost prije pripada moralno-socijalnom defektu nego što se može pripisati nedostatku intelektualnih sposobnosti, a posebno se glupost brzo razvija kada postoji "snažan vanjski razvoj sile političkog ili religijskog tipa".

Bonhoeffer je u svojoj knjizi: „O gluposti“ napisao sljedeće:

„(…) budala je, za razliku od zlikovca, potpuno zadovoljna sobom: da, čak je i opasan jer se lako razdraži i napada. Stoga moramo biti oprezniji s budalom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne bismo trebali pokušavati uvjeriti budalu argumentima, to je besmisleno i opasno.Kako bismo znali kako se nositi s glupošću, moramo pokušati razumjeti njezinu bit. Jedno je sigurno: to nije nužno nedostatak intelekta, već čovječanstva.Svaki snažan vanjski razvoj sile političkog ili religioznog tipa pokazano je kako glupo napada veliki broj ljudi. Da, to gotovo zvuči kao socio-psihološki zakon. Moć nekih ovisi od gluposti drugih. Međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne, nikada se ne smanjuju niti nestaju, ali prevladavajući dojam koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima im neovisnost - oni, manje-više nesvjesno, odustaju od svoje neovisnosti u situaciji u kojoj se nalaze.“

Međutim, razvoj gluposti nije moguć samo kao jednostrana primjena sile od strane neke moći/autoriteta, već je potrebno i pripremljeno plodno tlo kako bi se uspješno ukorijenila, jer „moć jednih ovisi o gluposti drugih“ – kako Bonhoeffer jednostavno zaključuje. Kakve je ubilačke konkretne zaključke izvukao ovaj teolog, razmišljajući o ljudskoj gluposti, dok je promatrao razvoj njemačkog nacizma, jasno vidjevši kako se nacizam ne bi mogao dogoditi da "društveni" faktor gluposti nije odigrao svoju ulogu. Glupost, dakle, nije samo osobina nekih pojedinaca uzrokovana njihovim intelektualnim deficitom, već se može proizvesti i društvenim utjecajem, točnije političkom propagandom. 

Nacisti su namjerno zaglupljivali mase ljudi svojim kvazi-znanstvenim i jeftinim političkim (čitaj: populističkim) trikovima, a bit nacističke propagande najbolje je opisao njezin tvorac Joseph Goebbels svojom "slavnom" rečenicom: "Laž ponovljena sto puta postaje istina!" Ali, kako smo već zaključili, bez gluposti onih koji prihvaćaju tu „istinu“, ovakva propaganda ne bi imala učinka, barem ne u nekim širim ili većim društvenim okvirima. I tako, dok se "pametni" snalaze, na vlasti su idioti sa svojim fiksnim idejama, zbog kojih ljudi u stvarnosti pate, a idioti u kratkom vremenu svijet pretvaraju u ratnu apokalipsu koja za sobom ostavlja pustoš.

A onda se pametni ljudi češu po glavi i pitaju: „kako se takvo što moglo dogoditi?“ Što ćeš, tako je to kad idioti preuzmu vlast, a ljudi prepoznaju vlastitu glupost i misle kako je to ispravno i kako je konačno došlo vrijeme kako bi tu glupost živjeli. Kao što je Albert Einstein lijepo primijetio: "Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali nisam siguran za ovo drugo."

Ljudska inteligencija vrlo je složen fenomen koji se ne mjeri samo testovima inteligencije... Nismo inteligentna bića samo prema našoj logičkoj percepciji, već je važna domena, a možda i odlučujuća, našeg razmišljanja u takozvanoj socijalnoj inteligenciji, koja je usko povezana s emocionalnom inteligencijom, još uvijek nedovoljno istražena. U svojoj studiji Emocionalna inteligencija, psiholog Daniel Goleman ukazuje na područje našeg razmišljanja koje je povezano s emocijama i bez kojeg je razvoj socijalne inteligencije nemoguć. Čovjek je društveno biće (zoo politicon) ne samo zato što društvenu zajednicu vidi, doživljava kao racionalno ostvarenje svojih osobnih interesa, slobode i potreba, već i zato što ta zajednica je, ili bi trebala biti, utjelovljenje njegove osobne čovječnosti.

Međutim, čovječanstvo nije proizvod naših unutarnjih promišljanja ili iskustava koja zatim dijelimo s drugima, već je proizišlo iz samog društva kao svijest o Drugome/Drugima, bez kojih bismo bili samo puka zajednica ljudskih bića, evolucijski ne baš daleko od krda životinja. Čovjek nije samo stekao/razvijao svoju svijest logičkim računanjem o ljudima i stvarima oko sebe, već je Druge/Druge doživljavao i kao dio sebe kroz domenu empatije, bez koje bi mu njegov "suhi" um bio od male pomoći. Bez tog osnovnog osjećaja "za" Drugog(g), čovjek bi bio samo stroj za razmišljanje, a ne ljudsko biće.

Empatija je korijen našeg društvenog suživota, ali i konačni produkt našeg emocionalnog izračunavanja, iako je teško razlučiti je li emocionalni um uzrok empatije ili ona proizlazi iz empatijskog suživota s Drugim ili imaju isti korijen, a možda je to nešto drugo... Možda je to "ono" što se zove ljubav... Ne znam, ali put do ostvarenja čovječanstva je kompliciran i zahtijeva puno žrtvi i truda jer se za to moramo boriti, kako sa sobom tako i s drugima. I ne postoje gotovi recepti kako ćemo pronaći/zadobiti vlastitu ljudskost, te prevladati samodostatnu i egoističnu glupost koja nije ništa drugo nego kobni nedostatak osjećaja za Drugog.

Svaka je vlada glupa na svoj način - to mogu reći iz osobnog iskustva vezanog uz praćenje naše, dalmatinske, hrvatske i općenito balkanske političke scene, a to više ima veze s nedostatkom humanosti o kojoj govori Dietrich Bonhoeffer, nego s intelektualnim kapacitetima pojedinih političara. Može biti političar, ne znam koliko inteligentan, snalažljiv ili pragmatičan, ali ako nema osnovnu dozu ljudskosti, koja će stvoriti empatičnu vezu između njega i društva u kojem živi (vlade), onda je sva njegova velika inteligencija uzaludna. Ali ako pogledamo čovječanstvo, onda su naši političari, uz rijetke iznimke, empatična nedonoščad i moralne amebe bez trunke suosjećanja za probleme običnih ljudi; „krvave marionete bez ijedne ideje“ - što bi rekao Johnny Štulić.

Možemo se samo nadati kako neće biti toliko nehumani kako bi uništili živote novih budućih generacija, ako su već uništili naše. A kako se ponašaju, kako posuđuju, na primjer, današnje vodeće političare, malo je vjerojatno kako će ti budući imati išta lijepo za reći o „slavnoj“ prošlosti. Prije nego što pljunu na njihove grobove... A za to su, prije svega, krivi glupi birači.