Neka cvjeta naci tisuće cvjetova

Piše: Juliana Martinis

Na završenoj Dori vidjeli smo svu bijedu hrvatske diskografije. Najveća bijeda vidjela se u glasovima publike koji su najviše bodova dali homofobnoj grupi Ogenj i kleronacističkoj grupi Lelek.

Mario Armanda

No, to nije čudno, u ovakvi vremenima lako se uroni u bezdan homofobije, kleronacizma i ksenofobije općenito. Ne samo zbog upliva kleronacističkih struktura u HRT koji je organizirao Doru, a koja je već 35 godina pod udarom HDZ-a već i zbog sve većeg upliva crkve u javni servis i obrazovanje kao i zbog sve veće stope siromaštva.

Slučaj izvjesnog, do prekjučer za širu javnost savršeno marginalnog mladog čovjeka po imenu Mario Armanda iz Splita, opet je potvrdio ono što smo oduvijek znali: nacionalist je nacionalist, ma koje nacije, vjeroispovijesti bio i koji jezik priča. I ne odnosi se to toliko na Armandu – tog predsjednika mladih stranke Konzervativci, koji se prije desetak godina šetuckao okolo okićen neonacističkim simbolima, a u siječnju ove godine “u ime svih Hrvata iz Južne Hrvatske” položio vijenac na Bleiburgu – koliko na predstavnike “svete majke nacije”, u ovom slučaju one hrvatske.

Savršeni muk koji je uslijedio nakon što su Dalmatski istraživačko-analitički centar (DIAS) objelodani detalje iz Armandinog društveno-političkog života i angažmana, začinjeni „sitnicama” kao što je organiziranje kokain partyja u Ljubuškom na kojoj se slušao Thompson, Mate Bulić, Tiho Orlić, Dražen Zečić i klicalo ustašama – zapravo je najznakovitiji od svega. Nije se oglasila matična u stranka, nije se oglasio HDZ, nije se glasila Vlada RH, nije se oglasio Zavod za kulturu… Nije se, dakle, na vlastitu inicijativu oglasio savršeno nitko. Onda su strani novinari bivšeg predsjednika Konzervativaca, Marijana Pavličeka kao i ravnatelja Zavoda za kulturu, Juricu Bosanca. Ispostavilo se kako je ipak bilo dobro što se nisu oglašavali, jer ovo kako su se oglasili bilo je – sramotno.

Armanda je, naravno, odmah konstatirao kako iza svega stoji prosrpska i projugoslavenska politika koja ga želi diskreditirati, te kako je čitava priča “tempirana” baš uoči lokalnih izbora. Bosanac, nekadašnji pobornik univerzalnih, a ne “jednonacionalnih” ljudskih prava, pokazao se kao pravi zastupnik čuvene “ali” filozofije. On je, dakle, osudio Armandine postupke, ali… I kao što obično biva kod “ali” filozofa, uslijedila je tirada o ugroženosti i o želji stranih plaćenika kako bi Hrvate prikazali u negativnom svjetlu. Još nas je obavijestio i na to kako je slučaj Armanda “unutar hrvatske zajednice raščišćen”, kao i to kako to uopće nema veze s bilo kojom pojedinačnom “zajednicom”.

Na stranu to što se na meti njihovog napada i trabunjanja o teoriji zavjere s ciljem kako bi se Hrvati prikazali “u negativnom svjetlu” našla baš Udruga neovisnih dalmatinskih novinara (UNDN). Nemam potrebu pravdati se ni u svoje niti u ime UNDN-a pred takvim sitnim politikantskim marifetlucima etno-biznismena. Ali, imam potrebu postaviti pitanje:

„Koga oni takvim javnim istupima zapravo brane i zastupaju?“

Jer, onog trenutka kada su se odrekli mogućnosti oštro i nedvosmisleno osuditi Armandu zbog njegovih “nestašluka”, onog trenutka kada nisu ni pomislili javno pritisnuti Konzervativnu stranku kako bi sankcionirala tog mladog, svojevoljno zabludjelog čovjeka, oni su se praktički odrekli mandata kako bi zaista brinuli brigu o pravima Hrvata. Na taj način, oni su devalvirali patnju vlastitih sunarodnjaka, kroz koju su prošli tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća i etničkog čišćenja. A taj se proces odvijao upravo u skladu s idejama kojima je Armanda sklon. Riječ je, naime, o ideji čiste krvi i još čišćeg tla, zbog koje su Hrvati i protjerani, posebno iz Slavonije.   

Ali, to je taj plitki nacionalistički um, koji – pa makar bio i većinski – lako i brzo pronađe sugovornika s manjinskim nacionalizmom. Možda je to ta politika koju će zastupati novo rukovodstvo Konzervativaca, a kojoj će tercirati kojekakva nacionalna vijeća i zavodi. Epilog takve politike – treba li to uopće dokazivati – bit će to što će Hrvata u dogledno vrijeme u potpunosti nestati, i to sve uz suglasnost njihovih “izabranih” predstavnika.   

Pored toga što je UNDN, eto, postao “antihrvatski element”, u sklopu priče o izbjegličkoj krizi postali su i prilično „anti talijanski”, „anti mađarski“ anti-svašta. Naime, nakon što su se novinari UNDN-a drznuli ismijati šovinističke i rasističke izjave koje je o izbjeglicama dao izvjesni Gabor Pavkovics, gradonačelnik Mohača i azilant iz 1948. godine, pretrpjeli su niz javnih uvreda kako kritiziraju nesretnog Pavkovicsa jer je – Dalmatin u Mađarskoj. Sumnjičav je prema nama bio čak i časni Mihal Borbely, jedan od glavnih protagonista nedavnog filma “Nisu šutjeli”, koji je snimljen kako ne bismo dopustili pad u potpuni zaborav ljudi koji su se protivili sovjetskom ludilu i okupaciji Mađarske 1956. riskirajući pod svaku cijenu vlastitu glavu zbog fašističkog režima Viktora Orbana. Teško mi je povjerovati kako Borbely, jedan od osnivača Duhovne republike „Szeretet” (Ljubav), ne vidi ništa problematično u Pavkovicsevim izjavama o izbjeglicama iz Azije i Afrike. Jer ako zaista ne vidi, znači li to kako je i sam Borbely zapravo ordinarni šovinist? 

O nekim redovnim anonimnim posjetiteljima ovog sajta, koji su u nama odjednom prepoznali “srboljupce”, zaista ne bih htio trošiti riječi. Sam što mogu reći je to kako je nezaobilazan dojam kako je i njihov motiv prije svega “sveta majka nacija”: jedno “naše” dijete svakako vrijedi više od stotina, ma tisuća, ma milijuna “njihove”. Zato je takvima sasvim O.K. kad ona ogavna kučka s kamerom u Mađarskoj podmeće nogu čovjeku koji nosi dijete u naručju i kada šutira nogom u stomak izbjegličku djevojčicu. Mogu se kladiti kako su takvi “komentatori” na različitim portalima i društvenim mrežama, razvukli usne i zvjerski se iskezili na ovakve prizore. Ma, toliko su se narajcali da su drkali na plavušu s kamerom!   

Moderirajući te silne komentare, naročito na društveni mrežama, po tko zna koji put pronašao sam empirijski dokaz za postojanje nacionalističke internacionale: kako god se zvali šovinistički komentatori, jedno im je zajedničko, a to je što s jednakom strašću mrze sve što ne nalikuje na velikohrvatsku kleronacističku supremaciju. To je zato što nisu “naši” pa nas samim tim ugrožavaju. Jer, “naši” se začas međusobno uklope: eno vam Armande u društvu sa srpskim neonacistima iz 2020., i t na tribini o prononsiranom fašistu Dimitriju Ljotiću. Eno vam ustaša, četnika, ljotićevaca, handžar-divizija i ostalih zlikovaca ukopanih zajedno na Bleiburgu. U opasnim, u ružnim vremenima živimo, u kojima malo nedostaje da svi zajedno, uključujući i nekadašnje borce za univerzalna ljudska prava i antiratne aktiviste, potonemo u bezdan fašizma.

Neka cvjeta tisuću nacionalističkih, šovinističkih i rasističkih cvjetova! Neka na Dori iduće godine netko s pozornice vrisne Za dom spremni, pa da ova država napokon potone do samog dna.