Nakon Plenkovića ostat će ruševine

pišeꓽ Melita Šafranko

"I prije nego što pokreti postanu dovoljno jaki kako bi spustili željezne zavjese, je li totalitarna propaganda već dovoljno jaka kako bi izolirala mase od stvarnosti?", pisala je Hannah Arendt u knjizi Izvori totalitarizma. 

Analizirala je tada osebujan fenomen totalitarnih sustava, a to je težnja prema totalnoj fikciji, odnosno stvaranje takvog društvenog sustava u kojem će iluzija ili fikcija biti predstavljeni kao stvarnost, a sama stvarnost kao opasnost i čin neprijateljstva prema fiktivnom uređenju.

Naravno, ta se iluzija ne stvara preko noći i potrebno je vrijeme kako bi se građani uvjerili kako je ono što vide, osjećaju ili misle nije stvarnost, već ono što im govori najmudriji i najdraži vođa. Proces stvaranja totalne fikcije najučinkovitije ubrzava postojanje neprijatelja koji potkopava naše društvo i nikad ne spava, koji nam stalno smišlja nove nepodopštine i zle stvari, ali mudar vođa ga uvijek porazi i uhvati u propagandi i lažima. Također nije loše izvesti par diverzija ili subverzivnih akcija s bombama i stvarnim žrtvama, ako je neprijatelj izmišljen, a najčešće je, jer je tada još strašnije za obične građane, kako bi se stvorila što bolja osnova za produbljenje i proširivanje mogućnosti stvaranja novih i još luđih fikcija bez kojih građani, na kraju krajeva, više ne mogu živjeti – postaju im važniji od svega ostalog. Tako se stvaraju građani koji će radije pojesti korijenje nego se pokoriti silama kaosa i ludila.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme ratova, sankcija i neviđenog siromaštva, iluzija nepobjedivosti i strašni ponos velikog vođe, kroz proces identificiranja, i njegovih građana – održavali su te nesretne građane na životu, bez obzira na to što su bili siromašni i jadni. Nekome tko nije osjetio to zvuči nevjerojatno, ali totalitarna psihologija vlasti i stalna propaganda učinili su od građana poslušne zombije koji su mrzili novi svjetski poredak i slavili Franju Tuđmana kao velikog borca ​​koji će, uz pomoć Njemačke, kada dođe vrijeme, pobijediti sile zla. Sada kada nam je velika Njemačke okrenula leđa i nije imala ništa protiv ekonomskih, a za nas nepravednih i nezasluženih tihih sankcija zbog agresije RH na BiH – nitko nije to ni primijetio, jer je jednostavno iluzija o sebi kao heroju i mučeniku, koji čeka "svijetli dan" kako bi na kraju postao mit i legenda, bila jača od svih racionalnih argumenata.    

Mislili smo kako se taj balon, sačinjen od iluzija i izmišljotina, raspao nakon trećesiječanjske pobjede demokratskih snaga na izborima 2000., ali nije dugo trajao i neke nove fikcije, hranjene starim, počele su osvajati herojsku domovinu. Međutim, te iluzije mogu biti vrlo opasne za one koji ih ne prihvaćaju ili se ne usude pokušati boriti protiv njih, kao što je to učinio Ivica Račan. Stvarnost ovog svijeta u koju nas je Račan htio uvesti, naša vlastita stvarnost koja nije bila svijetla, jer je našu zemlju uništila bivša totalitarna vlast, jednostavno se nije svidjela većini građana koji su još uvijek bili opijeni iluzijama devedesetih. Iluzije su se pokazale jačima i uvjerljivijima od stvarnih argumenata i premijer je politički ubijen na izborima 2003., jer se usudio provoditi politiku stvarnosti i krenuti od stvarnih mogućnosti našeg društva.

I od tada pratimo razvoj nove političko-ekonomske iluzije koju su započeli oni koji su trebali, ali nisu znali, ili nisu htjeli, nastaviti svojim putem dosađivanja našeg društva uz pomoć zdravog razuma i opipljive stvarnosti. Njegovi epigoni shvatili su kako će građani lakše i bezbolnije prihvatiti nove-stare iluzije nego se suočiti s bolnim procesom tranzicije, i igrali su na tu kartu. I tranzicija je išla... Nastavak privatizacije, da ne kažem pljačke i rasprodaje, išla je svojim vlastitim tokom bez svijesti i znanja građana. Zatim je stvorena shema uz pomoć koje su privučeni strani investitori – sada već legendarna poticajna isplata sredstava po radnom mjestu ako strani investitor odluči ulagati u RH. Tajni ugovori, početak velikih investicija koje će oživjeti državu – stvorili su iluziju kako idemo na kopno, ali u stvarnosti nije bilo tako. Gušili smo se i tonuli nasred oceana. I baš tada se ta iluzija raspala kada su se pojavili novi gospodari-iluzionisti, koji i sada jašu na krilima svoje kontinuirane izborne kampanje i stalnog održavanja izvanrednog stanja u društvu.  

I sretni narod se slio novom vođi... Odjek starih izmišljotina umotanih u progresivnu foliju ili šareni, ukrasni papir, ponovno je preuzeo svijest građana i ponovno, uz pjesmu, ples i navijanje vođe, krenuo prema sigurnoj propasti. Jednostavno se ne možemo otrgnuti od vlastitih iluzija koje podgrijavaju svakakvi demagozi, a trenutno stanje u zemlji, kao i činjenica tko nam je premijer, dovoljno govori o našoj nezrelosti i bolesnoj potrebi da sanjamo o bivšoj i boljoj zemlji. Današnji vladari to vješto koriste kako bi se oprali od starih grijeha iz mračnih devedesetih prošlog stoljeća i uvjerili nas kako je njihova borba bila pravedna dok su drugi služili neprijatelju.

To je i smisao ove najnovije rehabilitacije Marka Perkovića uz pomoć Andreja Plenkovića, koji je zakazao kao predsjednik Vade, čiji je glavni cilj poboljšati gospodarsku i socijalnu sliku države. Sve se više priča o novoj vlasti, uz pomoć pronacističke totalitarističke iluzije i fikcije – a Plenković je najveća fikcija od svih – stvara novi svijet sačinjen od snova iz kojeg će netko opet morati probuditi građane, kako bi ih pozvao pameti i stvarnosti. I neće više biti iluzija a la HRT, Nova TV, N1 ili neko drugo šareno smeće, neće biti botova i ostalog prodanog ološa koji napada s virtualne strane, neće biti moćnog vođe i premijera, niti njegovog pobjedničkog osmijeha

Bit će samo onih koji će zuriti u ruševine koje su za sobom ostavili prazni snovi.