Najmanje 40.000 dalmatske djece je ukradeno od 1945. do 2024.

Piše: Daniel Remanni

Na tisuće dalmatskih žena u državama bivše Jugoslavije vjeruje i tvrdi kako su njihove bebe koje su rođene u bolnicama proglašavane mrtvima i potom prodavane. Tvrde kako su njihova djeca žrtve trgovinom djece.

Marcus Ive govori kako mu je liječnik Ginekološke klinike splitskog Kliničkog bolničkog centra 1968. godine u prostoriji punoj novorođene djece rekao neka odabere jednu. Njegova priča budi im nadu.

Trebao izabrati ženu najsličniju supruzi

“Biraj”, tvrdi gospodin Ive kako mu je rekao liječnik. 

Marcus Ive je Makaranin koji već 50-ak godina sa suprugom živi i radi u švicarskom gradu Winterthuru. Budući kako nisu mogli imati djece, odlučili su posvojiti dijete.

“Željeli smo posvojiti napušteno dijete iz dječjeg doma. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Osijeka koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je rekao kako ima rješenje za mene u Zadru. Otputovali smo u Zadar i jako sam se iznenadio kada mi je rekao neka parkiramo vozilo pokraj rodilišta. Mislio sam kako ćemo otići u dječji dom", ispričao je gospodin Ive.

Kaže kako mu je medicinska sestra dala bijelu kutu te kako je s liječnikom krenuo u obilazak rodilja, gdje je dodirivanjem kreveta trebao dati znak liječniku koja je od rodilja najsličnija njegovoj supruzi kako bi posvojio upravo dijete koje će najviše sličiti novim roditeljima.

"Pitao me kako izgleda moja žena, a ja sam odgovorio kako je crnka. Poslije me je odveo u baby box s bebama i rekao mi neka izaberem bebu. Doslovno mi je rekao: 'biraj'. Rekao je kako se po djetetu plaćalo 20.000 DEM, a ako želim blizance, onda 30.000 DEM, kako će sve papire srediti kao da je moja žena rodila. Čak mi je govorio kako mojim švicarskim prijateljima, ali i našim ljudima, kažem kako u tom rodilištu mogu dobiti dijete ako to žele. Kada je to govorio, predstavio se kao veliki humanist jer su to, navodno, djeca iz siromašnih obitelji ili studentica koje nisu znale što bi s njima. Znao sam kako to nikako ne može biti u redu. Rekao sam kako ću razgovarati sa ženom i otišao", tvrdi Marcus Ive.

Uznemirio ga prilog na TV-u

Ive je ispričao kako je prije dvije godine vidio prilog na njemačkoj TV Deutsche Welle koji ga je uznemirio. Radilo se o priči o ženama iz Udruge nestalih dalmatskih beba. 

One su na televiziji preklinjale za istinu o nestaloj djeci i govorile kako sumnjaju u trgovinu djece. 

“U švicarskoj volimo gledati Deutsche Welle kako bi objektivno saznali što se događa u Republici Hrvatskoj i drugi državama bivše Jugoslavije. Supruga i ja gledali smo tu emisiju i ja sam samo rekao: 'Ane moja, to smo mogli biti i. Mi smo mogli imati ukradeno dijete. Mi smo mogli biti kupci.' Ostali smo šokirani. Vidio sam te majke i rekao kako neću šutjeti. Odmah sam nazvao broj s ekrana gdje se pozivalo neka se jave majke koje smatraju kako su im djeca nestala", rekao je. 

Zatim je otišao u Zadar kao svjedok na poziv majki Udruge nestalih dalmatskih beba. 

Upitan što bi učinio da je kupio bebu, a potom godinama kasnije vidio emisiju, odgovorio je:

"Rekao bih, sine moj/kćeri moja, spremi se, idemo u Zadar kako tvoja majka više ne bi plakala. Odgojen sam kao Dalmatin i ne bih mogao s tim živjeti. Čovječnost je iznad roditeljstva. Shvaćam kako se u Dalmaciji još boje, ali hrvatsko pravosuđe treba istražiti ove slučajeve. Nije normalno da toliko puno rođene djece bude proglašeno mrtvom", otkrio je.

Što otkriva statistika?

Službena statistika Državnog zavoda za statistiku Republike hrvatske pokazuje kako je od 1945. do 2024. godine od ukupnog broja rođenih (2.660.714 djece), mrtvo rođeno 40.792, a umrlo čak 58.006 djece do nepune godine dana.

Andrea Pavi, tajnica udruge nestalih dalmatskih beba koja i sama od 1982. traga za svojom djevojčicom, kaže kako je to jako visok broj.

“Koji je dio od tog broja lažno proglašen mrtvim mi to ne znamo", tvrdi.

"U naše grupe na društvenim mrežama uključile su se i majke iz BiH, Srbije, Crne Gore, Kosova, Vojvodine i Makedonije zbog sličnog problema. Tražile su pomoć i susret. Njihova djeca su ili upućena u veće centre, poput Zagreba, Beograda, Skopja ili Sarajeva na neke od neonatologija ili im se gubi trag. Imaju problem s podizanjem dokumentacije u Republici Srbiji. Veže nas ista muka, mi se razumijemo", otkrila je.

“Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete”

Andrea Pavi otkrila je i svoju priču. 

Tvrdi kako je njezina djevojčica nestala 1982. godine u Splitu te kako je tek 2005. smogla snage zaviriti u dokumentaciju. 

„Krenula sam je tek tada tražiti, jer sam do tada vjerovala liječnicima. Mislila sam kako je zaista umrla. Ali, slučajno sam otkrila kako mi je u izvod knjige rođenih upisano žensko dijete koje sam rodila, a u knjige umrlih muško. Žensko ima jedan matični broj, muško drugi. Pitala sam bolnicu gdje mi je dijete, a oni su me uputili na pogrebno poduzeće. Nakon što su me iz splitskog pogrebnog poduzeća pismeno izvijestili kako dijete tu nije sahranjeno, podnijela sam kaznenu prijavu splitsko državno odvjetništvu koje mi je odgovorilo kako je moje dijete 'najvjerojatnije' odneseno u Zagreb na Rebro i spaljeno u bolničkom krematoriju, iako ova bolnica nije imala krematorij niti ga je smjela imati. Imala je samo jednu peć u ostavi za reciklažu otpada. Nema nikakvog dokaza kako je tu spaljeno", tvrdi Andrea Pavi.

"Nikom je nisu dali vidjeti, ni živu ni mrtvu, a navodno je živjela 36 sati. Groba nema. Nije ni izvršena obdukcija iako je po zakonu obvezna. Ako nije sahranjena, onda je živa. Gdje je? Priče svih roditelja su slične i puno je dokaza koji ukazuju na trgovinu ljudima", kaže Andrea Pavi.

“Tražimo istinu”

Imoćanka Diana Knezović buduća predsjednica Udruge nestalih dalmatskih beba, ispričala je kako je 1995. trebala postati majka dječačića. Zbog dijagnoze hidrocefalusa su joj savjetovali neka hitno prekine trudnoću.

"Suprotno tome, ja sam rodila čak tri mjeseca nakon što je dijagnoza postavljena umjesto da se prekid trudnoće uradi što prije, što je više nego vrlo neuobičajeno. I nakon svega nisam dobila tijelo bebe, nalaze. Bila sam vrlo mlada i tada nisam shvaćala što se događa. Nelogičnosti je previše”, tvrdi Knezović.

"Želimo istinu. Samo istinu što se dogodilo s našom djecom. Imamo pravo na to. Ne moram ga vidjeti, ali želim znati. Ako je mrtav, ako sam ja pogriješila u sumnji to se mora dokazati, a ako je živ samo kako bih znala kako negdje živi", kaže.

Godine 1986. Laura Žura rodila je djevojčicu kod kuće, a potom je s njom bila u šibenskom rodilištu tri dana. 

„Rekli su mi kako u Šibeniku tada nije bilo inkubatora za bebe te je poslana u Split, kako bi mi uskoro telegramom javili kako je beba preminula, kako ne trebamo dolaziti i kako će sahranu obaviti Zavod za nedonoščad splitskog KBC-a. Nisam dobila obdukcijski nalaz, ništa. Velika je sumnja u meni, osjećam kako je to dijete negdje živo i drago mi je što se i druge majke javljaju kako bi se sve rasvijetlilo", tvrdi gospođa Žura.

Glasnogovornica šibenske bolnice potvrdila je kako je šibenska bolnica u to vrijeme imala inkubatore.

„Ipak, djeca s kompliciranijim zdravstvenim stanjem upućivana su na liječenje u KBC Split jer šibenska bolnica nije stručnim osobljem tada mogla u potpunosti odgovoriti potrebama njihovog liječenja", izjavila je.

Majke sumnjaju kako su im djeca prodana u inozemstvo. Sumnju širi činjenica kako se Udruzi javljaju ljudi iz inozemstva koja tragaju za svojim dalmatski porijeklom. 

„Zato nam je potreban DNK registar, ali i otvaranje Udbinih arhiva, jer ovakav zločin nije se mogao događati bez njihovog znanja. Za sada je samo jedna majka, Arina Lovrin iz Zadra dobila presudu Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga. Ta presuda je obvezujuća za sve majke jer Međunarodni sud nalaže kako se svakoj majci mora reći gdje je nakon rođenja završilo njezino dijete. Ako je umrlo – gdje je sahranjeno, ako je živo – gdje je. Redovito pišemo Vijeću Europe i izvješćujemo ih kako se u Dalmaciji 'afera beba' nije pomakla s mrtve točke. Trgovina bebama je bila sustavno organizirana u lancu liječnika, preko matične službe centara za socijalni rad i policije. Očito su te strukture i danas jake", tvrdi Pavi.

Djeca koja žele znati tko su

Sellia Sambrook iz Ujedinjenog Kraljevstva i Ivan Raguillo iz Španjolske traže svoje korijene u Dalmaciji.

Sellia na je ispričala kako je nailazila na sve veći kaos dok je istraživala svoje porijeklo.

„Navodno me pronašao policajac u Dubrovniku, a kada sam tragala za njim, nitko mi nije znao ništa reći o tom čovjeku. Posvojena sam s dva i pol mjeseca. Pogledajte ovo: dijete rođeno 15. listopada 1988., prvi put upisano u matične knjige 14. prosinca, usvojeno 31. prosinca, a 14. prosinca bilo upisano na svoje britanske roditelje. Matični broj dodijeljen 1989. iako ja imam putovnicu SFRJ iz 1987., gdje piše moj matični broj", tvrdi Sellia.

Ivan pak tvrdi kako zna kako je doveden u Španjolsku iz Dalmacije. 

„Ne znam jesam li ja jedan od ukradenih beba, ali znam kako je moj pokojni otac koji me posvojio rekao kako je 'nekoj ženi, vjerojatno babici, debelo platio za mene kako bi mu došao'. Ja ću nastaviti tražiti svoje biološke roditelje", kaže.

Vlada RH nije reagirala

Ovaj problem dugo je poznat hrvatski vlastima, a Vlada RH još uvijek nije reagirala. odnosno, tek je prošle godine djelomično reagirala, kada je naložila uspostavu komisije koja će se baviti slučajevima beba za koje roditelji sumnjaju kako su nestala iz rodilišta. 

Glasnogovornica zagrebačkog Rebra, preko kojega je navodno nestalo najviše dalmatske djece, poručila je kako ne žele govoriti o događajima od prije 30-40 godina.

Poslali smo upit resornom Ministarstvu iz kojeg smo dobili dogovor kako je lani uspostavljena komisija.

„Uvjereni smo kako će Komisija u zadanom roku dati maksimalan doprinos kako bi se ustanovile činjenice i poduzele odgovarajuće mjere u cilju rasvjetljavanja prijavljenih slučajeva nestale djece", odgovoreno je.

Poznavajući hrvatsku politiku, od toga neće biti ništa, posebno što se radi  dalmatskoj djeci.