Nacizam naš svagdanji

Piše: Livia Marinni

5. srpnja Republika Hrvatska je doživjela udar na svoj ustavno-pravni predak, a Ustavni sud, baš kao i ostale javne institucije, Republike Hrvatske tim se povodom ne oglašavaju.

Nacistički skup na zagrebačko hipodromu koji se održao 5. srpnja samo je početak društveno-političkih promjena koje očekuju Republiku Hrvatsku. Nakon toga, nekoliko je zastupnika Hrvatskog sabora u to isto saboru uzviknuli protuustavni zabranjeni pozdrav – ZDS. U kolovozu ove godine najavljen je novi val nacističko-revačkih političkih skupova i to u sklopu proslave Velike Gospe u Sinju.

I dok iz institucija Europske unije stižu snažna upozorenja Vladi Republike Hrvatske, ta ista Vlada ne reagira i pravi se gluha i autistična na sve što se već 12 godina događa u hrvatskom političkom prostoru, od protuustavnog referenduma o braku do nacističkog orgijanja u Zagrebu.

Zbog nebrige i nerada hrvatske ljevice, koja BTW u Republici Hrvatskoj ne postoji, bar ne u parlamentarnom životu ove banana republičice, ekstremna desnica se razmahala do te mjere da je nacizam preuzeo sve pore hrvatskog društva, od javne uprave preko školstva, zdavstva, policije, vojske, pa i same centralne vlasti koja zatvara oba oka kako bi se dodvorila hercegovačkoj, slavonskoj i purgerskoj mafiji koja ima jedini cilj rastočiti Dalmaciju, a nad originalni stanovnicima izvršiti genocid.

Stoga u Republici Hrvatskoj živi nacizam naš svagdašnji. I to onaj koji je prema ustavu RH i prema pozitivnopravnim propisima ove državice zabranjen.

Nacizam je neprihvatljiv

Nacizam je neprihvatljiv u bilo kojem obliku. Nacizam nema opravdanje i nacizam je u civiliziranom svijetu podložan oštrim zakonskim sankcijama. S nacizmom se ne koketira niti ga se koristi za jednokratnu političku uporabu. S nacizmom se ne igra, jer znamo iz povijesti kako se odvijao i završio.

Nacizam u Republici Hrvatskoj raste i traži svaku vrstu podrške. Ako mu samo malo progledate kroz prste, jer nije on bilo čiji, nego baš naš – on se razmaše. Nacizmu nije potrebno puno. Jedna Željka Markić, jedan koncert i eto ga, već je izmigoljio ispod kamena, u politici, u prijavljivanju reklamnih panoa zbog „nehrvatskog“ jezika“, u Saboru, u otkazivanju koncerta Bajagi, u negiranju Jasenovca, u sramotnim prijetnjama Zoranu Pusiću u 9.000 ubijenih Dalmatina d 2016. na ovamo…

Nacizam je kolektivna opsesija koju vi svojim sramotnim istupima isporučujete frustriranim građanima. Nacizam je kolektivna amnezija koju tako izdašno njeguje sve popularniji elitizam u Republici Hrvatskoj. Niste nacist samo ako dižete desnicu ili ste spremni. Nacist ste i ako svojom šutnjom to odobravate, razumijete ili nacizmom krstite domoljublje.

Nacizam se, prema Albertu Camusu, temelji upravo na tom i takvom selektivnom populizmu koji nastupa teatralno, ali se istovremeno i zanemaruje ono što implicira, a to je ekstremni šovinizam, rasizam, ksenofobija, isključivost, mržnja prema drugom i drugačijem. Oduševljeni ste gospodo koncertom na kojem je mladost pokazala zajedništvo, domoljublje, kršćanske vrijednosti. A što da je na tom koncertu bilo i kršćanskog oprosta, više ljubavi, a manje prijetnji i podsjećanja šta je bilo, kao i šta bi moglo biti.

Hrvatsko društvo duboko je inficirano nacističkim virusom već dobrih 36 godina i njega se rehabilitira na svim poljima. Okretanje glave i odmahivanje rukom da su to pretjerane ocjene, neće to promijeniti. Istovremeno se nastoji ukinuti i trivijalizirati antifašistički pokret sa svim onim što on znači modernoj civilizaciji. Takvo igranje vatrom opasno je jer šalje jasnu i nedvosmislenu poruku kako je nacizam naša tradicija, naš folklor, vjekovna težnja i štit.

Ustaški/nacistički pozdrav „Za dom spremni“, pod koji su desetine tisuća Dalmatina, Srba, Roma, Židova, homoseksualaca, komunista, Hrvata protivnika Pavelićevog režima trpani u koncentracijske logore i ubijani na najbrutalnije moguće načine, nije i nikada neće biti normalan pozdrav jer je previše ljudi stradalo pod njim kako bi ga bilo higijenski upotrebljavati u komemorativne ili bilo kakve druge svrhe. Uostalom nije HOS slučajno izabrao taj pozdrav, odabrao ga je upravo zato što je nacistički, baš kao što ni skraćenica HOS nije tek tako odabrana.

Sramotno je sve ovo čemu svjedočimo ovih dana, i civilizacijski i ljudski. Sram me živjeti u takvoj državi koja diskriminira, kojoj se politika nastoji dodvoriti nacizmu, predstavljajući ga kao domoljublje. Sramotno je kako političari jeftinim populizmom pakiraju nacizam u celofan.

Čovjek ne može biti istinski sretan i raditi ono što želi pravedno ako su stvari u koje vjeruje drugačije od stvari koje čini. Tu rečenicu, zapravo citat koji je itekako aktualan u Republici Hrvatskoj, zemlji političkih i svakojakih drugih čudesa, izrekao je veliki Albert Camus aludirajući na političare svog vremena. Stvari u koje se vjeruje, a te stvari su kamen temeljac određene političke opcije, prvi je sasvim očekivano pogazio Andrej Plenković, a u svrhu dodvoravanja ekstremno desnom biračkom tijelu koje je nekada gotovo u potpunosti bilo pod skutima njegove stranke, a sada se sve više od nje udaljava. 

Stvari koje se čini dijametralno su suprotne, dakle, stvarima u koje vjerujete, iako osobno držim kako je upravo Andrej Plenković po svojim uvjerenjima, a bogami i po načinu na koji ih provodi, klasičan populist koji se spreman ukrcati na bilo kakav vlak koji je trenutno na peronu. Bio on desno ili lijevo. Baš kao što je to bio njegov politički i duhovni otac Franjo Tuđman – fašistički diktator koji je rehabilitira ustaštvo.

Ne mogu se oteti dojmu kako je Camus bio potpunu u pravu kada je mislio na takvu vrstu ljudi. Pitanje koje se samo nameće svim gorljivim sljedbenicima takve politike koji zakopane glave u pijesak opravdavaju jasan uzlet nacizma, je – što je za vas nacizam? Prije nego, odmahujući rukom, odgovorite na to pitanje, prisjetite se kako je Umberto Eco opisao fašizam i objasnio zašto se nacisti slijedeći put vjerojatno neće pojaviti u crnim košuljama i s agendom istrebljenja Židova.

Oni kojima je korištenje ZDS u ovom trenutku oportuno za vlastiti probitak, bez obzira što na taj način rastaču društvo, danas nesmiljeno napadaju sve one koji se javno usude ukazati na štetnost rastućeg nacizma i kako koketiranje s njim nije i ne može biti normalno. 

Borba za glasove, na žalost, postala je naša stvarnost, opravdati bi je, koliko-toliko, i mogli ako se ona kao takva tiče površnih svjetonazorskih pitanja, ali ako kao u aktualnim slučajevima ona koketira s nacizmom, tada ta i takva premisa postaje čudovišna, potpuno neprihvatljiva i po mnogima destruktivna za društvo.

Nacizam i sve njegove inačice neprihvatljivi su i u bilo kojoj civiliziranoj zemlji podložni oštrim pravnim sankcijama. S nacizmom se ne treba igrati. I to znaju svi osim Balkanaca.