Mantra o reformatoru

Piše Melita Šafranko

Među brojnim „čudnim“ izjavama kleronacističkih zabranitelja, posebno je fascinantna bila ona s konvencije HDZ-a, održane u Zagrebu za vrijeme izbora Andreja Plenkovića za šefa te „stranke“.

Izjava se odnosila na prisutnost bivšeg prvog čovjeka njemačke savezne vlade, Gerharda Schrödera na spomenutoj konvenciji. Andrej Plenković je kao kandidat za predsjednika HDZ-a tada rekao kako je Gerhard Schröder najveći europski reformator i tvorac snažnog njemačkog gospodarstva od kojeg je dosta toga naučio.

Znači li to i kako je Andrej Plenković i sam veliki reformator i kako će stvoriti snažno hrvatsko, a vjerojatno i svehrvatsko snažno gospodarstvo uz neupitnu podršku Njemačke?!

Priča je, naravno, epskog karaktera, jer okruženje i prošlost Andreja Plenkovića ukazuju na to kako je sklon epovima s jakom podrškom najširim društvenim slojevima, kojima se obraća s najvećim mogućim poštovanjem i namjerom kako bi ih obrazovao. U ovom slučaju cilj obrazovanja su tzv. dublji hrvatski europski put. Dodao bih, uz istovremeni oslonac na Rusiju. Budući kako su ciljevi visoki i naravno zahtijevaju velike žrtve, kako se u njima ne bismo izgubili, posežemo, ali samo malo, svakako i u razumnoj mjeri, za kronologijom.

Naime, Schröder je bio njemački kancelar, kao kandidat njemačke Socijaldemokratske stranke u razdoblju od 1998. do 2005. godine. U to vrijeme, naš predsjednički kandidat bio je usred uspostavljanja svoje pozicije unutar institucija EU u Bruxellesu, odnosno pružanja informacija u vladi Zlata Mateše i Ivice Račana tijekom tihih sankcija Republici Hrvatskj 1993. – 1999. godine. Nakn toga, bio je kandidat na listi SDP-a za zastupnika te stranke na izborima 2000. i 2003., a dok je predsjednik SDP-a još uvijek bio, gore spomenuti, Ivica Račan.

Dakle, naš budući „veliki reformator“ bio je ćato pri hrvatskoj misiji u Bruxellesu za vrijeme tihih sankcija u čijem je izglasavanju, između ostalih, bila koalicija „najvećeg europskog reformatora“, a koje se dogodio zbog masovnog kršenja ljudskih, manjinskih i građanskih prava od strane vlade koju je Plenković zastupao u EU institucijama. Bio sam još više zapanjen kada sam nakon konvencije vidio fotografiju na kojoj se, pored spomenute dvojice reformatora, bivšeg i budućeg, nalazi i čovjek s kontroverznom diplomom osnovnog i master studija, koju je stekao šezdesetih godina svog života na privatnoj visokoškolskoj ustanovi u Zadru. Koliko ja razumijem, on će, kao i Schröder, ipak dobiti zasluženu mirovinu i titulu počasnog građanina Pekinga!

Uopće ne sumnjam u Schröderova njemačka i europska iskustva, kao ni u izjavu kako je bio "najveći njemački reformator", pogotovo jer je od tog vremena prošlo gotovo dvadesetak godina i stvar je dobrog ponašanja odnositi se prema njemu s poštovanjem. Svoje umirovljeničke dane provodi savjetujući razne političke i ekonomske osobe iz trećeg i nerazvijenog svijeta bez posebnog ulaska u detalje, i to je u redu, budući kako prošlost ne dovodi u pitanje njegov karakter i djelo.

Problem koji imam sadržan je u činjenici kako se sjećam događaja u Dalmaciji iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća. Sjećam se raznih likova u vojnim uniformama i čizmama koji su bili malo političari, a malo vojnici u službi domovine i koji su maštali o granici „hrvatskih zemalja“ na liniji Jadran-Drina; Mura-Janjevo, a istovremeno trčali po raznim Herceg-Bosnama, rata i raspada Jugoslavije, sjećam se pola milijuna prognanika i prognanika iz Hrvatske i Bosne, a zatim potpunog sloma cijelog gospodarskog i financijskog sustava s najvećom inflacijom u povijesti ljudskog društva, sloma zdravstva i obrazovnog sustava, popisa od 300 dužnosnika kojima je zabranjen ulazak u zemlje EU i SAD, grabežljivih privatizacija, ukidanja svake autonomije za Dalmaciju i ostale hrvatske regije radi „nacionalnog ujedinjenja“, te proglašavanja svakog građanskog i autonomnog stava izdajničkim. Onda dalje, sjećam se i deložacija pod pritiskom, prijedloga za humano preseljenje, prisilnog novačenja, dramatične promjene etničke strukture u Dalmaciji, stalnog odlaska mladih, a sve to nije bilo dovoljno, posegnuli su i za BiH, želeći stvoriti Bosnu bez muslimana, što je rezultiralo tihi sankcijama 1993. godine.

Svakako prošlost treba prepustiti povjesničarima na proučavanje, glasi jedna od često korištenih fraza našeg vremena. Dodao bih svoj stav, slijedeći R.G. Collingwooda, kako povijest nije prvenstveno znanost o prošlosti već o sadašnjosti. Kad sve to spojimo i rastavimo, mogu smisliti samo dva moguća rješenja: prvo rješenje bilo bi koristiti naredbu za brisanje iz Windows programa i onda lijepo, svi se probudimo očišćeni, nasmijani i rasterećeni, jer su nam sjećanja selektivno izbrisana, posebno problematična sjećanja na neke ljude i događaje. Drugo rješenje je rezultat civilizacije i naziva se lustracija. Kada bi se provela, bili bismo zaštićeni od prisutnosti proskribiranih ličnosti i političkih stranaka, a mi kao društvo imali bismo razloga biti ponosni na stupanj društvene odgovornosti i biti barem stepenicu više u našem evolucijskom razvoju i, od prije desetljeća, sastavni i ravnopravni dio Europe.

No, strah me je kako bi reformatori u svom žaru za reformama mogli posegnuti za takozvanim trećim putem. Ne bi bio prvi put i kožne hlače nam u tom slučaju ne bi pomogle!