Ludnica zvana RH

pišeꓽ Antonio Ivanišević

U Republici Hrvatskoj je zanimljivo, baš kao u ludnici. Ludi ljudi su – ako mi politička korektnost dopušta tako reći – najsretniji ljudi na svijetu. Ali, Hrvati ipak nisu iako žive u ludnici .

Ne zato što su pametni, već zato što žive u najboljem od svih svjetova. Njihovom vlastitom.

Moram ovo naglasiti – ne smatram Josipa Dabru luđakom, iako znam neke koji ga zbog njegovih stavova o Srbima, Dalmatinima, homoseksualcima i drugi manjinama smatraju takvim. Iskreno, spreman sam braniti njegovo pravo da u svakom trenutku kaže ono što misli. To ne znači kako su drugi dužni osigurati mu dvoranu, TV kamere, mikrofone i novinske stupce ili, s druge strane, suzdržati se od komentiranja njegovih stavova. Osobno mislim kako su njegovi stavovi o nacionalnim, etničkim i seksualnim manjinama glupi i nazadni, te kako se Dabro namjerno samoreklamira kao neprosvijećen čovjek i hodajuća vreća puna mračnih predrasuda.

Čemu ovaj uvod? Pa, danas sam u medijima pročitao neke zanimljive vijesti i izjave o kojima bih želio reći nekoliko riječi. Prva od tih vijesti je kako je Josip Dabro dobitnik nagrade za najeuropskijeg Hrvata. U početku sam mislio kako su s europski srbofobi, dalmafobi i homofobi, na nekom kongresu, odlučili nagraditi Dabrinu odlučnost i postojanost u „obrani tradicije, rimokatoličke vjere te zdravog, normalnog i prirodnog načina života i seksa". Što dovraga...!? Ne radi se o srbofobima, dalmafobima i homofobima, već o našim domaćim euroljubiteljima. I nagrada nije za najksenofobniju izjavu godine, već za razvoj lokalne samouprave.

Čovjek na čijim proslavama nisu svirali samo Beethoven, Mozart, Liszt i Chopin, a čuo se dosta pronacističkih stihova, svakako zaslužuje spomenutu nagradu. Naprednjaci će sigurno biti ljuti, ali sve što je u Republici Hrvatskoj dobro nije uvijek, iako je u to teško povjerovati, rezultat marljivog rada Andreja Plencovitisa Maximusa; Dabrina zasluga je također bitna. Njemu, na primjer, treba zahvaliti što je, npr., puca iz jurećeg automobila. Kada je u svom šoru otvorio Hrvatsku u malom, odnosno zoološki vrt dvonožnih životinja u svijetu izumrlih u kamenom dobru, izjavio je kako su Hrvatska, on i Slavonci spremni za ulazak u BRICS. Sada nije Dabrina krivnja što njegov šor i RH još uvijek nisu članice opskurne zajednice najsiromašnijih država svijeta predvođena Rusijo. Isključivi krivci za to su ljevičari.

Pa, nagrada je otišla u prave ruke. Dabro nije okamenjeni politički fosil, već živi i aktivni organizam koji mutira, reagira i mijenja se u skladu s promjenama u okolini. Ako je Plencovitis Maximus mogao imenovati samoproglašenog homoseksualca na mjesto predsjednika Sabora, zašto ne bi mogao – što priznaje da je – zaposliti jednog njegove vrste.

A sada, malo o Nenadu Popoviću, sadašnjem čuvaru državnog pečata. Kad bismo se obratili posjetiteljima i čitateljima naše web stranice i pitali ih po čemu pamte Popovića, siguran sam kako bi se većina njih sjetila njegove idiotske izjave kako treba poslati vojsku na granicu s Crno Goro, tamo podići zid i hermetički zatvoriti granicu, kako bi se spriječio ulazak u Dubrovnik. Da se od Popovića može svašta očekivati, dokazuje njegovo priznanje kako on, kao i većina naroda, voli Rusiju, kako se interesi RH i Rusije poklapaju i kako je, kaže, oduvijek tako bilo, a tako je i danas.

E sad, činjenica kako Popović nije odmah smijenjen s mjesta čuvara državnog pečata zbog ovog priznanja više govori o neozbiljnosti vlade čiji je član, nego o njemu samom. Ali, ako već toliko voli Rusiju, zašto se onda ne spakira i ne ode, kako bi mu Kolinda GK lijepo preporučila, u tu Rusiju kako bi na miru mogao brojati rublje, slušati škripu snijega i živjeti u ljubavi. Ali, jedno su snovi, a drugo stvarnost. Čini se kako je Popović Rusiji važniji u RH nego u Rusiji, jer se Rusija mora osloniti na nečiju ljubav kako bi unaprijedila svoje nacionalne interese. Popović romantizira odnose između RH i Rusije, infantilno sugerira neku vrstu kobne podudarnosti tih interesa i vješto muti vodu. Hrvati se klone Europe, tj. „kolektivnog Zapada“, jer to od njih zahtijeva promjenu, dok Rusija, gazeći duhovnost i bratske veze, živi na način koji odgovara hrvatskoj inertnosti, tromosti i nespremnosti na promjenu i modernizaciju. Popović to zna, ali šuti. Također zna kako je ruskom u interesu smanjiti utjecaj zapada na RH, jer to Rusiji daje dovoljno vremena kako bi se bolje pozicionirala u RH i kontrolirala njezine odnose s NATO-om.  

Zajedničari, dopustite mi da ih i u ovom slučaju spomenem, nemaju razloga biti nezadovoljni Popovićem. On je samo čuvar pečata, a činjenica kako danas u RH svi pričaju o inovacijama nije rezultat agilnog ruskog zaljubljenika, već rezultat velike vizije Andreja Plencovitisa Maximusa, koji, prema Popoviću, razvoj RH vidi u razvoju inovacija i digitalnog gospodarstva. U tom pogledu Plencovitis Maximus potpuno je identičan i ravnopravan Putinu i Xi-ju. Priznajem kako ne vidim, ni po svjetlu ni po mraku, s kim bi se drugim Plencovitis Maximus mogao usporediti, osim s onima ravnima sebi.  

Na kraju, moramo spomenuti i mog omiljenog junaka iz stripa Che Guevaru De Gaulle Anušića, revolucionara, borca ​​za socijalnu, nacionalnu, kulturnu, stambenu i svaku drugu pravdu, ratnika na strani potlačenih, spasitelja izgubljenih, nadu izgubljenih i glas savjesti svih moralno izazvanih.

Povodom Međunarodnog dana materinjeg jezika rekao je kako „na današnji dan obilježavamo veliki neuspjeh i sramotu međunarodne zajednice u 'Južnoj Hrvatskoj', jer nije uspostavila vladavinu prava, nije donijela pravdu i nije osigurala povratak prognanih“.  

I ovo u je jedina izjava u kojoj je u potpunosti u pravu. Međunarodna zajednica ignorira progon i ubojstva Dalmatina, silovanja Dalmatina i Dalmatini, paljenja kuća etničkim Dalmatinima koji na svoj dan nemaju pravo pričati svojim materinjim jezikom.

U RH nema međunarodne zajednice, a situacija u pogledu pravde, vladavine prava identična je onoj u Rusiji koju toliko vole i Dabro i Popović, a očito i Anušić, pa shodno tome i Plenković.