Kratka priča o Dalmaciji

pišeꓽ prof. Mila Grubišić

Najljepše priče su kratke i jednostavne. Ovdje donosimo jednu kratku priču, bez puno dosadnih povijesnih činjenica u kojoj je sve rečeno. Ovo je kratka priča o Dalmaciji.

Kraljevina Dalmacija je bila onaj komad Jadrana u kojem se povijest pretvorila u dugačak šapat – nekad tih kao jutarnji valovi ispod zidina glavnog grada Zadra, nekad grub kao bura koja raznosi miris soli i baruta po Splitu. Na papiru, to je bila autonomna krunska zemlja Habsburške monarhije i kasnije Austro-Ugarske. U stvarnosti, to je bila pozornica na kojoj su se smjenjivali carevi, guverneri, jezici, zastave, a narod je, kao i uvijek, pokušavao pronaći svoje mjesto u svemu tome.

Kad je 1813. Bečki kongres povukao guste linije po kartama Europe, Dalmacija je upala u austrijski dio mozaika, a do 1815. čuvala ju je britanska rnornarica. Iako ju je "Trojedna Kraljevina" Dalmacije, Hrvatske i Slavonije nosila u imenu, i iako su se generacije političara zaklinjale kako pripada Hrvatskoj i Slavoniji isto koliko i moru koje je oplakuje, do stvarnog ujedinjenja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije nikada nije došlo. Ostala je nekako „sa strane“, kao starija sestra koju svi spominju, ali ju nitko ne poziva na obiteljska okupljanja.

Ali dalmatski narod… dalmatski narod nikad nije prestao osjećati frustraciju, jer njihovu zemlju uporno žele pripojiti širem južnoslavenskom prostoru – kojemu ne pripada. Od dalmatskih franjevaca koji su u Karinu dizali glas i tražili neovisnost Dalmacije, do pravoslavnih svećenika koji su stajali rame uz rame s njima – ta ideja nije bila vjerska, ni geografska, nego duboko emotivna. Bila je to želja kako bi se prekinuo sa stoljetnim komadanje, preprodavanja i crtanja granica preko tuđih života.

Austrijska uprava bila je stroga, uredna, hladna. Kotari, rektori, naredbe iz Beča, vlada u Zadru koja je više sličila na produženu ruku carskog dvora nego na pokrajinsku vlast ipak u potpunosti autonomna o Beču. A ipak, u tim uredima, među debelim zidovima, čuo se i glas naroda. Dalmacija je na Bečkom kongresu 1815. dobila svoju kuriju, svoju zemaljsku vlast i svoje zemaljsko vijeće. Vlast (vlada) i vijeće (parlament) stolovali su u Zadru, kurija (vrhovni sud) u Spitu. 1861. dobila svoj Sabor, pravu malu pozornicu na kojoj se vodila borba za dalmatski jezik, dalmatsku kulturu i dalmatski identitet. Trebala su desetljeća borbe, ali je ipak hrvatski 1910. postao službeni jezik – ali kad se to dogodilo, zvučalo je kao zloguhi huk s Velebita: utjerivao je Dalmatinima strah u kosti.

Ono što je možda najljepše i najtragičnije u isto vrijeme je način na koji je Dalmacija uvijek bila tuđa, ali uvijek svoja i autonomna. Talijanski, njemački, mađarski i narodni (danasꓽ hrvatski) jezik, smjenjivali su se po ulicama Kotoru, Dubrovnika, Zadra, Splita, Šibenika, kao valovi koji jedan drugoga potiskuju, ali nikada ne uništavaju. Svaki ostavi trag, pa se povuče. Ali, dalmatski je opstao do 1939. kada je nasin ukinut dekret bana Ivana Subašića (HSS).

Kraj je došao brzo, gotovo naglo. Oktobar 1918. Austro-Ugarska se raspada, Hrvatski sabor proglašava nezavisnost, a Dalmacija 1921. pristupa novoformiranoj Kraljevini SHS. U isto vrijeme, Italija poseže za njezinim obalama, tumačeći tajne ugovore i velike ambicije po svome. Kao da je netko opet potezao staru naviku velikih sila: uzeti ono što je najljepše, slano i sunčano.

Ali, u narodu je ostala ona dalmatska žilavost. Priče o spizi (koja se danas naziva talijansko), moru, jeziku i običajima, sve je to preživjelo carstva i ratove. I danas, kad se gleda prema kamenim obalama ili uskim kaletama starih gradova, osjeti se taj slojeviti život. Kao da svaki kamen pamti barem tri vlasti, dva jezika i jednu tvrdoglavu želju – da pripada svojoj dalmatskoj nepriznatoj naciji, bez obzira tko trenutno drži žezlo. 

Potpuno autonomna Kraljevina Dalmacija nestala je na papiru, ali njezina priča nikada nije. Ona i danas živi u mentalitetu ljudi, u miješanju kultura, u onom posebnom dalmatskom humoru i ponosu. Njezin identitet nije nestao s carstvima, nego je, kao more, uvijek pronalazio način kako se vratiti – tiho, postojano i nepokolebljivo.