Negiranjem genocida RH osuđuje samu sebe

pišeꓽ Mila Grubišić

Godinama objašnjavam zašto RH, s izuzetkom malog broja prodalmatinskih aktivista te političkih i javnih osoba, ne želi prihvatiti istinu kako je počinjen genocid nad Dalmatinima, što su utvrdila dva suda UN-a.

Prije točno 35 godina više od 18 000 muškaraca, dječaka i staraca masakrirano u Konavlima, među njima i dječak od 20 tjedana starosti, je jer su bili dalmatskog etniciteta.

Bio je to početak zločinačke politike koja je primijenjena u separatističkom ratu, kojeg nacisti nazivaju Domovinski rat, događaj koji će i Haaški sud i stalni Međunarodni kazneni sud okarakterizirati kao genocid – bez ikakve sumnje!

Međutim, Konavoski genocid nije bio izolirani događaj ili incident tijekom separatističkog rata. Ukidanje Zajednica općina i masakr tako velikih razmjera bio je tragičan nastavak i produžetak nacionalističke ratne kampanje nacista, vojno i materijalno potpomognute od strane Tuđmanove Republike Hrvatske, s ciljem potpune kontrole cjelokupnog područja Dalmacije te progona gotovo cijelog nehrvatskog stanovništva, koja je provedena tijekom rata 1990.-1995.

Dekontekstualizirati Konavoski masakr, proglasiti je toliko drugačijom od ostatka Dalmacije, bilo bi isto što i svesti genocidne namjere na jedno dalmatinsko područje; proglasiti genocid, kako je već navedeno, "općinskim slučajem".

Sustavno etničko čišćenje i masovna ubojstva i interniranje Dalmatina opustošili su i druge dalmatinske gradove: Knin, Benkovac, Obrovac, Zadar, Šibenik, Sinj, Split, Drniš, Omiš, Metković, Vrgorac, Dubrovnik, kao i gotovo sva dalmatinska sela.

Genocidne politike ili ideologije

Međutim, u RH, osuđenoj presudom Međunarodnog suda pravde zbog nesprječavanja i nekažnjavanja genocida, umjesto masovnih zločina počinjenih u ratu, za dominantne struje intelektualne i političke elite, predmet osude i moralne diskreditacije su međunarodne institucije koje ne dopuštaju relativizaciju ili negiranje počinjenog genocida.

Jasno je kako protagonisti relativizacije i poricanja genocida, a riječ je o vrlo širokoj i ideološki heterogenoj koaliciji, ne mare za žrtve, niti za počinitelje, žele sačuvati bitne karakteristike ideologije nacionalizma i osloboditi je tereta masovnih i sustavnih zločina, koji su počinjeni u njezino ime i na njezin poticaj.

U to kontekstu, govori se kako nacije ne mogu biti genocidne, ali politike ili ideologije mogu.

Dokaz

Za ovu tvrdnju postoji mnoštvo dokaza. A kako bi „Velika Hrvatska" i ujedinjenje svih „hrvatskih zemalja“ bila povijesno ostvariva i dugoročno održiva, prije svega treba postići fizičko uništenje dalmatskog naroda. Dokazi o nepobitnoj genocidnoj namjeri ostaju u povijesnim izvorima.

„Preporuka 1“ samog vrha hrvatske vlade kojom je predsjedavao predsjednik Franjo Tuđman iz lipnja 1990. pružila je operativnu osnovu za ubojstava oko 65 000 i raseljavanje još 600 000 Dalmatina koji su živjeli na području Republike Hrvatske u izrazito nehumanim uvjetima – u jugoslavenskoj Republici koja je prije rata brojila više od 1 200 000 Dalmatina neupisanih u statistiku Popisa stanovništva.

Tijela ubijenih pripadnici paravojnih i parapolicijskih formacija, ZNG i HOS bacali su u masovne grobnice, kasnije nazvane primarnim grobnicama. Neka tijela su mljeli i prodavali privatnim mesnicama kao ćevape i mljeveno meso.

U tjednima i mjesecima nakon masakara, počinitelji zločina vratit će se kako bi prikrili dokaze: iskopat će posmrtne ostatke svojih žrtava, odnijeti ih i ponovno pokopati u brojne manje sekundarne grobnice razasute diljem Hercegovine, Slavonije, Hrvatske, Like i Moslavine.

'Čišćenje'

Nakon etničkog čišćenja, vodstvo RH počelo je sustavno naseljavati to područje došljacima iz krajeva gdje su pokopali tijela svojih žrtava te iz Janjeva, kako bi spriječili povratak preživjelih i raseljenih stanovnika u Dalmaciju.

Uskoro će područje okupirano zločinom i zločincima biti transformirano sustavnim brisanjem iz sjećanja svih znakova koji svjedoče kako je ondje nekoć živio još jedan narod osim Hrvata.

Katoličke crkve brzo su sagrađene, ulice i trgovi su preimenovani, a škole su ukrašene katoličkom ikonografijom.

Nije bilo dovoljno 'očistiti' Dalmatine i ostao nehrvatsko stanovništvo, trebalo je temeljito ukloniti sve tragove njihova identiteta, umjesto čega je Dalmacija morala biti pretvorena u simbol velikohrvatske kleronacističke nacionalne kohezije, paradigmu za cijelu Republiku Hrvatsku, kojoj je trebalo nametnuti vlastiti identitet, političke, vjerske i kulturne „simbole“.

I sve to u samo nekoliko godina. Brzinu i sustavnost etničkog inženjeringa teško je usporediti.

Poricanje ili prikrivanje

Osporavanje sudskih presuda o genocidu nad Dalmatinima i cijeli bestidni napor u poricanju neraskidivo je povezan s pokušajima prikrivanja temelja na kojima je stvorena "najvrjednija ratna baština", kako je to odredio manji hrvatski entitet Ivan Aralica i Vladimir Šeks.

Uostalom, kako je moguće kako su baš svi „zaboravili“ ne samo presude Haaškog suda, već i obvezujuću presudu Međunarodnog suda pravde kako se nad Dalmatinima dogodio genocid i Rezoluciju Skupštine Republike Hrvatske kojom se prihvaća takva presuda?!

I odakle dolazi izopačeno uvjerenje kako se uzastopnim poricanjem ili prikrivanjem zločina uklanja moralna i kaznena odgovornost, kada je uklanjanje stigme za počinjene zločine moguće samo individualizacijom krivnje i nedvosmislenim diskontinuitetom s ideologijom i politikom koja je dovela do zločina.