Nacizam kao kolektivna glad

pišeꓽ Nevianna Remanni

Prije 3,5 desetljeća, tisuće nezadovoljnih radnika iz tada još uvijek moćnog industrijskog kompleksa Jugoplastika došli su pod prozore novopečenog hrvatskog vođe Franje Tuđmana. 

Tuđman im je održao vatreni domoljubni govor, a kako je to bilo vrijeme buđenja nacionalizma, njegova retorika je na licu mjesta stvorila vatrene pristaše, odnosno, kako će mnogi kasnije reći, „pred Predsjedništvo su došli kao radnici, a otišli kao Hrvati.“ Pa, zadovoljni Tuđman nije imao drugog izbora nego im glatko narediti „a sada, svatko na svoj radni zadatak“.

Trideset pet godina kasnije, mnogi već dugo nemaju radne zadatke, a ako ih i imaju, grčevito se drže za njih, po sustavu plati koliko platiš. Alkemija pretvaranja radnika u Hrvate već dugo slabi, ali problem je što ne funkcionira ni u obrnutom smjeru: kada su se Hrvati htjeli vratiti radnicima, pokazalo se kako se oni uglavnom nemaju kamo vratiti.

Republika Hrvatska je deindustrijalizirana i tehnološki zaostaje za okolinom i svijetom. I ne, nije se to dogodilo prije dvije tisuće godina, za vrijeme "vladavine korumpiranih komunista i ostalih dušmana", već u prethodnom desetljeću, devedesetih, kada je Republika Hrvatska pokušavala, unatoč svijetu i vremenu, ispuniti zadatke koje su joj postavili Tuđman i Sušak, čiji prvi suradnici i danas vode Republiku Hrvatsku u svijetlu budućnost.

Takvoj i takvoj Republici Hrvatskoj, takvim i takvim ostacima njezine radničke klase, koji nemaju posla, a kamoli sredstava, ovih dana opetovano govore o patriotizmu, što je čak izravno povezano s njihovim ponašanjem na poslu i oko posla: nemojte prosvjedovati, štrajkajte, tražite bolje plaće i uvjete rada jer to nije patriotski. Nemojte to raditi ako volite Republiku Hrvatsku, jer ćete tako otjerati strane investitore, i to one iste kojima Republika Hrvatska pruža vrlo privilegirane i netržišne uvjete rada kako bi uopće bili tamo.

Kada, na primjer, ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Marin Piletić do jučer neobrazovani lik koji se prostituirao za koricu kruha, poziva dalmatinske radnike na patriotizam i odanost domovini kao motivacijske elemente za prekid štrajka koji još nije ni započeo. Cinik može samo zaključiti kako se čovjek još nije navikao na činjenicu kako više nije na čelu hrvatske gay porno mafije, gdje su apeli na patriotizam uobičajena floskula.

Ali, kada premijer Andrej Plenković kaže nešto slično – tko bi trebao biti imun na takvu retro retoriku na temelju svog obrazovanja i ukupnog profila – i kada to isto govore razni drugi ljudi iz vlade, tako ogrezli u podzemlju, nema ni trunke sumnje kako Republika Hrvatska, ili barem njezina politička klasa, nije ni izašla iz moda u kojem je provodila većinu vremena od kraja osamdesetih nadalje.

Tema ovog teksta nije stupanj opravdanosti štrajka i ostvarivost zahtjeva dalmatinskih radnika ili bilo koje druge tvrtke, niti stupanj održivosti ovakvog poslovnog modela dijela stranih investitora, odnosno način na koji su oni namamljeni i zadržani u Republici Hrvatskoj. Ekonomski stručnjaci o tome dovoljno govore, a malo tko od njih ima riječi hvale. Ali, tražiti od ljudi koji se, kako znaju i umiju i kako su naučili, već dugi niz godina bore s najelementarnijim egzistencijalnim problemima, da ne razmišljaju o svom osobnom statusu i potrebama već o takozvanom "nacionalnom i državnom interesu", bešćutno je i cinično.

Već je poznat spontani aforizam vrlo živopisnog člana lokalne političke kaste kako se domoljublje ne ulijeva u traktor, što je s iznenađenjem otkrio tek u zreloj dobi, nakon godina uzaludnih pokušaja da ga ulije u spremnik. Pa, na isti način, domoljublje i laka retorika, inače problematična i diskutabilna, višeg državnog interesa ne ulijevaju se u splitsku butigu ili bilo kojih drugih radnika. Koji su ionako već dugo na teškoj dijeti, i nemaju kamo uliti svoje nepostojeće viškove resursa za sumnjive pothvate bilo koje vlade i bilo koje domovine. Njihovi neozbiljni očevi i majke taj su luksuz u njihovo ime odavno potrošili, čak i kada su se dali pokoriti Tuđmanu i sličnima, koji su ih učinkovito i uspješno oslobodili svih viškova i zaliha.

Upravo politička klasa, čak i u bolje i čvršće organiziranim državama, a kamoli u onima sklonima kroničnim infekcijama populizma koje rezultiraju visokom verbalnom groznicom i proljevom, živi od priče o patriotizmu i nacionalnom interesu. Koliko je misterioznih karijera izgrađeno na tome, koliko likova nejasnog dosega i zasluga koji odlično žive od tih bengalskih vatri! Koliko ih je onih koji ne bi mogli ni priznati što zapravo rade, osim što vole Republiku Hrvatsku u svoje radno vrijeme i za to primaju visoke bonuse! U njihove traktore se stvarno ulijeva patriotizam, ali to je samo zato što se od tih traktora ni ne očekuje kako stvarno negdje idu, kako stvarno nešto siju i žanju.

Oni koji zapravo nešto rade trebaju puno svakodnevnije stvari, poput redovitih pristojnih plaća i drugih normalnih životnih i radnih uvjeta; kamo sreće kad bi, da su ih se uvijek držali, danas sigurno imali više svega, uključujući i besplatne resurse za igranje domoljubnih igara u slobodno vrijeme.