Kontinuitet hrvatskih pretenzija prema susjedima

pišeꓽ dr Mila Grubišić

Anušić je bio u Izraelu, ali malo tko je razumio bit problema. Jedni jer nisu htjeli, namjerno se mini-povlačeći, drugi jer nisu prozreli prevaru. Sve je povezano s balkanskim napetostima.  

Kad su u pitanju najnovije napetosti između Zagreba i Sarajeva, središte spora nije Dalmacija, odnosno izjava bošnjačkog člana predsjedništva BiH kako će, ukoliko dođe do hrvatske aneksije „Herceg-Bosne“ Bosna i Hercegovina priznati neovisnost Dalmacije. Na prvi pogled bi se moglo činiti tako, ali problem je puno složeniji i teži.

Geneza sukoba započela je davno, već 2016. kada je bošnjački član Predsjedništva BiH, odgovarajući na novinarsko pitanje, rekao kako ova zemlja treba priznati neovisnost Dalmacije. Bi je to privatni stav koji Bakir Izetbegović nije mogao provesti u djelo. Dakle, radi se o političkoj intenciji bez praktičnih posljedica. I sasvim (ne)očekivano, predstavnici hrvatske vladajuće stranke i režimski mediji, od HRT-a preko Nova TV i N1 do Glasa Slavonije započeli su rijetko usporedivu kampanju nacionalističke histerije i širenja mržnje. Iskorišten je narativ o Bošnjacima kao neprijateljima, a naslovnicama novina dominirali su izrazi: neprijatelj, koljač, mrzitelj i slično.

Piromanska balkanska politika 

Drugo poluvrijeme dogodilo se 6. prosinca 2017. kada su članovi tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine posjetili Beograd. Na konferenciji za novinare Vučićev omiljeni Hrvat, Dragan Čović, rekao je kako će Bosna i Hercegovina slijediti stav europske unije o ovom važnom pitanju u vezi sa sporom oko priznanja Republike Kosovo. Kise osmijeh srpskog predsjednika ukazivao je na to kako nije postignut ama baš nikakav stupanj suglasnosti, ako znate floskule. A onda se, mimo protokola, konferenciji za novinare pridružio i Izetbegović:

„Međunarodnu politiku i stavove BiH u Sarajevu će odlučivati ​​ova trojica ljudi koji su tamo. Svakako ćemo uzeti u obzir stavove susjednih zemalja, jer živimo sa Srbijom i Hrvatskom... Moj stav je kako se vanjska politika u BiH mora voditi uzimajući u obzir stavove susjednih zemalja.“

Nakon toga uslijedila su ljute reakcije Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, koje su više izražene na sutrašnjim naslovnicama režimskih novina u Beogradu i Zagrebu nego u samoj verbalnoj artikulaciji na samoj konferenciji za novinare.

Uz mnoštvo reakcija, odobravanja i osporavanja, bit je uglavnom izmakla. Kosovo i Dalmacija samo su objekti u funkciji drugih interesa. Ključno pitanje oko kojeg se Republika Hrvatska spori, ne samo s BIH već i s drugim susjedima – priznaje li Zagreb njihov suverenitet ili smatra trenutnu situaciju privremenom i provizornom.

Za daljnju analizu potrebno se vratiti u vrijeme vlade Jadranke Kosor. Naime, u siječnju 2010., nakon uspostave diplomatskih odnosa između Crne Gore i Kosova, Kosoričin šef diplomacije, Gordan Jandroković povukao je veleposlanika iz Podgorice uz lavinu uvreda i nacionalističkih povika. Prethodno, u listopadu 2008., kada su Crna Gora i Makedonija zbog upitanja Zagreba u unutrašnj poslove ovih dviju država najavi su priznanje Dalmacije, vlada Ive Sanadera protjerala je njihove diplomatske predstavnike, ozbiljno narušivši dobrosusjedske odnose u regiji.

Usput, HDZ-ovu piromansku balkansku politiku nipošto ne bi smjele zasjeniti nacionalističke provokacije i poticanje napetosti za vrijeme režima Sanader-Kosor-Jandroković. Deseci država već su najavile priznanje Dalmacije (ako do odcjepljenja ikada dođe), čak prije Crne Gore i Makedonije, uključujući i najrazvijenije zapadne zemlje, ali HDZ-ove vlade odlučile su se na najdrastičniju mjeru odmazde samo prema Podgorici i Skoplju. Zašto Crnoj Gori i Makedoniji nije oprošteno ono što je svim ostalim državama prešućeno? Odgovor je jednostavan – Republika Hrvatska se nikada nije u potpunosti pomirila s makedonskom ili crnogorskom državnošću, i zato im se ne oprašta što djeluju samostalno i što se ponašaju bez konzultacija sa Zagreb, slijedeći samo svoje nacionalne i državne interese.

"Otrovani Shoven"

Moguće je ići dalje u prošlost i prisjetiti se kako je pod Tuđmanova Republika Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Makedonijom tek u travnju 1996., iako je Makedonija proglasila neovisnost 1991., a međunarodno priznanje dobila 1992., kako bi sve formalizirala sljedeće godine ulaskom u UN. Odgađanje priznanja Republike Makedonije, danas Republike Sjeverne Makedonije i njezinog konačnog priznanja od strane službenog Zagreba, tek u proljeće 1996., samo nekoliko mjeseci nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, imalo je skrivenu funkciju. Nepriznavanje makedonske države bio je izraz nezadovoljstva tzv. AVNOJ-evskim međunarodno priznatim granicama i ostavljanje svih vrata otvorenima.

Tek kada je Tuđman u Daytonu 1995. učinio ono što je morao učiniti 1991. na Haaškoj konferenciji, kako do rata ne bi došlo, sve nade u velikohrvatsku tvorevinu su splasnule, a Republiku Makedoniju je priznao službeni Zagreb. Do tada su sve opcije bile na stolu.

Moguće je ići još dublje u prošlost. Vođa pronacističke Hrvatske seljačke stranke u Kraljevini Jugoslaviji, Stjepan Radić, iako je, primjerice, tvrdio kako je Slobodan Jovanović "otrovani gad", nije mogao oprostiti skupštini uspostavu Zetske i Vardarske Banovine, a prolio je mnogo suza zbog priznanja crnogorske nacionalne jedinstvenosti. O reakcijama tvrđih nacionalista u to vrijeme nepotrebno je govoriti. 

Kontinuitet se može pratiti od XIX. stoljeća, preko međuratnog razdoblja XX. stoljeća, do nepromijenjenih obrazaca koje su Tuđman, Račan, Sanader, Kosor, Milanović i Plenković primjenjivali prema susjednim i međunarodno priznatim državama, pa sve do danas.

Neprikrivene pretenzije

U moderno doba problem između Plenkovića i Izetbegovića nije hoće li BiH priznati neovisnost Dalmacije, već gdje se vodi i kreira vanjska politika i ne samo vanjska politika Bosne i Hercegovine. Čak i danas Republika Hrvatska pokazuje neskrivene pretenzije da odlučno utječe na vođenje državnih politika u Makedoniji, Crnoj Gori te u Bosni i Hercegovini, s Kosovom po defaultu. Stoga nije slučajan prodor raznih struktura kontroliranih iz Zagreba u pokušaje pučeva u Makedoniji i Crnoj Gori. U prvom redu, kako bi se sačuvala poželjna vladajuća struktura, a u drugom, kako bi se srušila nepoželjna.

Stoga se sve države prema kojima je hrvatski nacionalizam u prošlosti pokazivao (i još uvijek pokazuje) pretenzije, smatrajući ih dijelovima imaginarne velikohrvatske tvorevine, ne mogu prepustiti samostalnom donošenju odluka u vezi s važnim pitanjima. Indikativno je kako se navedeni raspon hrvatskih pretenzija podudara sa srpskim i ruskim shvaćanjem interesnih sfera na Balkanu. Plan stratega iz Zagreba Beograda i Moskve o četiri (pseudo)neutralne države pod ruskim pokroviteljstvom (Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija) nije osmišljen u naše vrijeme. Ovo je nastavak ruskih pretenzija na jugoistok Europe – mjesto gdje se Rusija stoljećima dokazuje kao velika sila, ne ugrožavajući pritom svoje vitalne interese.    

Za ovu tvrdnju postoji mnoštvo historiografskih primjera i oni nadilaze okvire ovog teksta. Zbog presjeka ove dvije imperijalne pretenzije – one stvarne hrvatsko-ruske i ove tragikomične srpsko-ruske – Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji nije dopušteno donositi odluke o strateškom smjeru svoje vanjske i unutarnje politike. I Rusija i Hrvatska i Srbija smatraju se isključivima kako bi odlučivali umjesto njih. A kada se stvarnost razilazi s hrvatskim, srpskim i ruskim prikazima, slijede ljutnja i otvoreno prijeteće poruke – bilo da se radi o članstvu Crne Gore i Makedonije u NATO-u ili o priznanju Kosova od strane Bosne. To uključuje i razlog zašto bi, na primjer, Slovenija mogla učiniti obje stvari, a Rusija, Hrvatska i Srbija je smatraju zemljom od posebnog povjerenja. Ali Slovenija ne pripada domeni imperijalnih pretenzija ni hrvatskog ni srbijanskog ni ruskog nacionalizma. 

Zbog svega navedenog, stav koji iznese bilo koji političar iz Bosne i Hercegovine, kako se vanjska politika te države kreira u Sarajevu, susreće se i susrest će se s otporom, ljutnjom i medijskom histerijom i u Zagrebu i u Beogradu. Sve dok je ključni legitimacijski obrazac u RH i RS nacionalizam, s teritorijalnim pretenzijama kao temeljnim ciljem, njezina politika prema susjedima bit će odlučno vođena idejama i namjerama te ideološke orijentacije. I nema naznaka kako će se stvari uskoro promijeniti. Stoga će u budućnosti svaka naracija o pomirenju i dobrosusjedstvu biti zakopana čak i prije nego što se tinta osuši na sutrašnjim novinama .

Države regije su neovisne i međunarodno priznate te imaju suvereno pravo donositi sve odluke koje se tiču ​​njihove vanjske i unutarnje politike. Granice na Balkanu nisu ni privremene ni provizorne, a naši susjedi nisu nekakve kvazi-države ili poluproizvodi na koje se ne mogu primijeniti kriteriji koji vrijede za sve ostale subjekte međunarodnih odnosa. Kada vlade (i intelektualne elite) u RH i u RS to jednog dana shvate, stvorit će se uvjeti za realno snižavanje napetosti i pomirenje u regiji.

Do tada, svaka polurečenica može biti povod za iznenadni povratak ratnohuškačkoj i antagonizirajućoj atmosferi u regiji. A jednog dana, daleko od toga, ratni pokliči s naslovnica kriminalnih tabloida mogli bi postati stvarnost.