Kome je Dalmacija bitna?

Piše: Antonio Ivanišević

Prolaze tako 33 godine otkako je ElektroDalmacija prestala postojati. Stječe se dojam kako su reakcije stanovnika Dalmacije, koji su stvarali ovu tvrtku, stranaka i pojedinaca iz Dalmacije bile – poprilično mlake.

To me navodi na razmišljanje bi li rezultati skorašnjih lokalnih izbora mogli dokusuriti svaku nadu kako će Dalmacija pronaći način za opstanak u Republici Hrvatskoj, a da ne bude samo zaboravljena mitska zelja u kojoj su se svi njezini građani uvažavali i obični naziv na notnom papiru trećerazrednih skladatelja i tekstopisaca. Nije kako mi se zgrada kao zgrada sviđala, naprotiv, uvijek je izgledala nekako previše oker, neuredno, estetski čak grozno (krajnje subjektivan stav), ali nedostaje, ako se dobro sjećam i poneko slovo u „ElektroDalmacija“ pri vrhu zgrade, ali sjećam se kako je uvijek takva kakva je, zgrada poduzeća bola oči (i dalje bode) kao nekakav posebni, moćni gigant na splitskom Radničkom šetalištu, kasnije Gundulićevoj ulici. No, nema više ElektroDalmacije, sad je to HEP. Ostaje nam zgrada kako bi nas još malo podsjećala na to kako se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina, pa ništa drukčije nije ni sa sadašnjom državnom vlasti. Vratili su se tamo gdje su započeli 1989.

Zapanjujuće je što stranke koje su načelno i oratorski željele dobro Dalmaciji nisu organizirale prosvjede, pozvale građane na bunt, uradile nešto više od još jednog napisanog priopćenja. Mislim kako se to moglo učiniti i tadašnja vlast Zajednice općine Dalmacija, kako bi to bila jedinstvena i dostojanstvena reakcija dalmatinskih predstavnika iz dalmatinske skupštine. OK, možda je ljudima stvarno preko glave prosvjeda i ulice, ali mogli su svi oni zajedno, svaki od prvog do zadnjeg dalmatinskog parlamentarca autobusima u Zagreb, pred ministra energetike i industrije Bože Udovičića kako bi prenijeli poruku dalmatinskih građana. Kako bi bili zajedno pred njim, kako bi pokazali dalmatinskim građanima kako postoje. Nisu to uradili.

Možda bi opet sve bilo isto, ali bismo znali kako imamo nekoga tko još uvijek stoji uz nas Dalmatine i Dalmatince. Iz (kratkog) novinarskog i redakcijskog iskustva, znam kako ta priopćenja koja izdaju i koja im služe za to kako bi uvjerili sebe kako se bave nekakvom politikom, malo tko zaista čita duže od dvije i pol sekunde. Sam sam ih masovno gužvao i bacao u kantu za smeće u redakciji i to odmah po dospijeću. Postoje brojni načini kojima se političari koji su izgubili svoj put samoobmanjuju uvjereni kako se bave nečim korisnim, priopćenja su samo jedan od tih načina. Dalmatinska vlada zbilja je bila pod jezivim pritiskom zagrebačkih ultracentralista i zaslužuje načelnu podršku svih nas, ali se ne može zaboraviti na činjenicu kako su u dalmatinskoj vladi i poslije svih tih godina postojanja ZO Dalmacija nisu znali kako pristupiti građanima, podsjetiti ih kako oni imaju svoju vladu. Iz moje perspektive, strašno je što prosječan dalmatinski građanin vjerojatno ne bi znao nabroji 5 ljudi iz tadašnje dalmatinske vlade, ali bi sasvim sigurno znali tko su Tuđman, Sušak, Sanader, Milanović, Plenković. Imali smo naše ljude, koji su bili tu kako bi predstavljali naše interese, koji su živjeli i radili u našem susjedstvu, ali oni nisu znali kako njegovati komunikacijske kanale sa svojim građanima, a posebno me brine što počinjem misliti kako mnogima među njima to nije bilo nije bitno.

Ovih dana imam glavobolje od brojnih političara koji javno zastrašuju sada degradirane dalmatinske građane u stanovnike Dalmacije nekakvom splitoizacijom. Kakvom crnom splitoizacijom? Ta priča uopće nije nova i predstavlja najobičniju obmanu koja služi tome kako bi se legalno držala zagrebizacija koja je jedina odveć prisutna, aktualna i uništava sve pred sobom. O tome mogu posvjedočiti ne samo stanovnici Dalmacije, već i brojni građani Osijeka, Rijeke, Zadra, Pule, Karlovca… Dalmatini i Dalmatinci ne smiju nasjedati na lažne dobročinitelje koji će i pred predstojeće izbore pokušati objasniti kako im ne treba Dalmacija, kako je Dalmacija srpska izmišljotina i kako bi autonomija značila nekakvog lopova koji živi na račun njihovih novčanika.

Laž! I kad bismo htjeli, do splitoizacije ne bismo mogli sustići od zagrebista, kojih se toliko namnožilo pa je red predugačak pa bismo se mi, tobože zagovornici splitoizacije, u njega ugurali. Bilo bi razočaravajuće ako bi dalmatinski stanovnici još jedno naseli na tu podvalu zagrebačkih centralista i njihovih satelita i ispostava po Dalmaciji. Odavno se Dalmatin i Dalmatinac pokušava predstaviti kao neki zgubidan koji iz splitskog ureda pelješi stanovnike iz drugih dalmatinskih gradova i sela, a Dalmatine i Dalmatinke kao jeftine glupače i sponzoruše, da ne kažem nešto gore, koje se udaju za bogate Hercegovce. Ako se i na lokalnim izborima 2025. nasjedne na ovaj zločin iz mržnje, dok zagrebački centralist puše za vratom i nasilno otima sve što je stečeno, onda ćemo i u narednih nekoliko godina gledati slobodan pad Dalmacije.

Nemamo vremena za gubljenje. Možda danas Dalmacija malo koga zanima, ali interesirat će ga sutra. Ali cijena svakog narednog pogrešnog izbora mogla bi biti još godina čekanja i trpljenja okupacije od strane zagrebačkih političara i njihovih produženih ruku u Dalmaciji. Radi se o čistoj pljački Dalmacija i svih njezinih stanovnika koja se nastavlja iz godine u godinu i koju baš nitko od tih koji će vam pričati o nekakvoj splitoizaciji, ne želi spriječiti. Neka ta ista gospoda prvo dezagrebiziraju cijelu državu, pa neka se onda okome na Dalmaciju i Split. Svi oni vole dalmatinsku pitomost, dalmatinski novac i dalmatinske glasove, a nitko joj ne želi dobro već utapanje u sumorni, gubitnički velikohrvatski unitaristički horor bez kraja. 

Zato ne vjerujte onima koji će pred izbore i pred kamerama gutati dalmatinsku spizu, milovati našu stoku, otvarati hotele i pričati vam o strašnoj splitoizaciji. A pričat će vam mnogi i to vrlo brzo. Već su počeli, jer jedino tom obmanom mogu do vaših glasova.