Od stabala ne vidimo šumu

Piše: Giordana Marianni

Stara je ideja o izgradnji visokog armirano-betonskog zida između Dalmacije i Hercegovine. Nova izjava o ovoj ideji uznemirila je duhove. Izjava se uglavnom osuđuje u Hercegovini i Vladi RH.

Razočaranje – nerijetko i gnjev – usmjerava se iz Hercegovine prema susjednoj regiji na Zapadu - Dalmaciji i njezinoj prodalmatinskoj inicijativi Dalmatinski demokratski forum (DDF), spočitavajući mu ljevičarsku i iredentističku ideologiju i praksu, ksenofobiju i regionalni egoizam. Vlastita iskustva s ksenofobijom, dalmatofobijom, homofobijom, rasizmom koji pod patronatom rimokatoličke crkve uzgajaju kao otrovne zmije  – pri tome prešućuju.

Razočarenje zbog mogućeg zida na granici između dviju regija je razumljivo, jer zid ruši utopiju o tome kako je Hercegovina jedna od hrvatskih zemalja. Zid simbolizira pripadanje Hercegovine Bosni i Hercegovini. Problem enormne navale i ilegalnog ulaska Hercegovaca u Dalmaciju, ubojstva Dalmatina (dok ovo pišem 278 žrtva je pala u dvije godine i mjesec dana), njihovo istjerivanje s vjekovnih ognjišta, zid možda može smanjiti, ali teško će ga riješiti, jer se hercegovačke nacističke gube i te kako nakotilo po Dalmaciji zadnjih 35 godina. Ipak, ishitrena izjava treba nas potaknuti kako bi o ovom problemu trebali razmišljali malo šire i ozbiljnije.

Lijepo je biti humanist i suosjećati s nesretnima koji bježe iz kaosa i siromaštva. Iz humanističkih poriva možemo se zapitati, zbilja, zašto emancipirana Slavonija, Hrvatska ili Istra ne žele primiti nesretne ljude, ne nađu im posao i od njih imaju koristi. Nadalje, možemo se pitati zašto liberalna Europa nasilno istjeruje Hercegovce sa svog područja. Samo u prvih šest mjeseci prošle godine iz Njemačke iz protjerano oko 45 000 Hercegovaca. To bi bilo i humano i dobro za zemlje primatelje Hercegovaca, jer bi zaista dobile vrijedan ljudski resurs. Zašto demokratska Europa (Hercegovci se inače klone nedemokratskih dijelova Europe i svijeta) to ne shvati?

Ali, s druge strane, može li demokratska Europa zaista prihvatiti sve veći i veći broj Hercegovaca? Ako se za njih otvori bez ograničenja, koliko će veliki biti sljedeći valovi? Što učiniti u to slučaju? Može li svim Hercegovcima naći posao, i koliko-toliko ih egzistencijalno zbrinuti? Je li to zaista toliko jednostavno kako se čini? Ima li Europska unija – njezine države članice, bez obzira jesu li im na vlasti ljevica, desnica, liberali ili netko drugi – danas materijalnih, socijalnih i kulturoloških kapaciteta, za primiti stotine tisuća Hercegovaca? Koliko je ih Europa do sada zbrinula? Precjenjujemo li olako njezine kapacitete, smatrajući kako su neograničeni?

Kapaciteti slabije razvijenijih regija – poput Dalmacije – su ograničeni. Onih razvijenijih i bogatijih regija su, ma koliko veliki, prilično iscrpljeni. Zatečena svojim internim problemima, u strahu kako će problem biti još veći, neki u Dalmaciji su – a nije jedina – ishitreno izjavili kako treba izgraditi zid prema Hercegovini i protjerati sve one Hercegovce koji su se od 1980. do 2024. uselili u Dalmaciju. Teško će zid riješiti problem hercegovačke mafije koja se za vrijeme ratova ’90. godina XX. stoljeća bogatila na prodaji deutch maraka, uništavanju dobrostojećih poduzeća i preko crkvenih i političkih kanala prodavala drogu na veliko. A što ga može riješiti? Tko odgovori na ovo pitanje, dobit će Nobelovu nagradu.

Problem Hercegovaca u Dalmaciji je ogroman. Pripada onoj kategoriji globalnih problema, koji na vrijeme nisu percipirani kao teški izazovi početka trećeg tisućljeća. Drugi teški izazovi – klimatske promjene, pitka voda, hrana, energija – donekle jesu, što ne znači kako se uspješno rješavaju. Kako god bilo, i dalje tisuće Hercegovaca dolaze u Dalmaciju. Iz siromaštva trećeg svijeta Zlatna regija, kako je Napoleon zvao Dalmaciju, čini se kao Eldorado. Kao uostalom i iz sirmoaštva ostatka ex-jugoslavenskog prostora. U egzodusu ka zemlji spasa, tisuće ljudi gube živote. U drami skoro biblijskih razmjera, pokazuje se koliko su ljudi spremni na žrtve, koliko u svijetu ima (i nema) humanosti, koliko patnju jednih prati kriminal, trgovina ljudima i bešćutnost drugih.

Najjednostavnije je ovu dramu podvesti pod grijeh liberalizma, kapitalizma, arogancije balkanskih centara moći ili čega već drugog, o čemu se može naglabati do unedogled. Ima i toga, ali je problem dakako mnogo kompleksniji. Valjani odgovori na to pitanje su jednostavni. Pitanje je suviše jednostavno, baš kao i njegov odgovor.

Pitanje glasi: Zašto Hercegovci u toliko broju pristižu u Dalmaciju?

Odgovor je jasan: kako bi se mijenjala demografska, politička, jezična, kulturološka, umjetnička ekonomska i socijalna slika Dalmacije te podčinili Dalmaciju neoustaštvu i zauvijek izbrisali svako sjećanje na postojanje Dalmacije.

Novo pitanje glasi: Odakle Hercegovcima ideja za ulazak u Dalmaciju?

Odgovor je jasan: To rade prema napucima centrističkih i pronacionalističkih stranaka koje stoluju u Zagrebu te rimokatoličke crkve.

Da je ovo istina, dokazuje podatak da gradić na Neretvi, Metković (dalmatski: Naro) službeno više nije u centralnoj Dalmaciji, već u zapadnoj Hercegovini. Isto vrijedi za Imotski, Vrgorac, Ploče, Makarsku, Pelješac i cijelo dubrovačko područje. Tako bar piše u školski udžbenicima koje se tiskaju po Hercegovini.

Krajem prošlog tisućljeća iscrpljena je paradigma Boškovićeve Dalmacije. Iznjedrila je sjajne civilizacijske uzlete, ali i katastrofe. Njezina antropologija je socijalizirala svijet i njegovu znanu nam konfiguraciju. Novo tisućljeće nagovijestilo je paradigmu digitalnog doba, čije reperkusije još i ne slutimo. Pod tom paradigmom Dalmacija se dramatično mijenja. Ideološke, političke, vjerske, vojne, pa i kulturološke naracije koje je ako ne iznjedrila, onda modelirala Boškovićeva Dalmacija, izložene su subverzivnoj moći novih tehnologija. Dramatično se relativiziraju vrijeme i prostor. Neke tradicionalne vrijednosti na koje smo navikli nestaju, nove šireg značaja, nedovoljno razgovijetne se javljaju… Političke odrednice desnica, ljevica, liberalizam, neokonzervatizam, hm, hm, nije li to sve dovedeno u pitanje, ne pripada li to ideološkom instrumentariju prošlog stoljeća? Koliko su te kategorije danas primjenjive? U svijetu novih tehnologija i njihovih neslućenih socijalnih utjecaja, temeljno se drmaju identiteti i kulturološki obrasci, individualni i kolektivni. Oko egzistencijalnih pitanja stvara se što nenamjerna, što manipulativna konfuzija. Gruba je to i pojednostavljena skica, možda i netočna, nagovještenja nove civilizacijske paradigme. Kakve nam izazove još sprema, tek ćemo vidjeti.

Zašto to spominjati u kontekstu novog masovnog vala Hercegovaca u Dalmaciju? Zato što je ovaj val potaknut istjerivanje Hercegovaca iz Njemačke i drugih europskih država što je posljedica moduliranja antropologije prikladne novom digitalnom dobu? Ili nam se samo čini? Utopija o vrlom lijepom svijetu putem interneta, tableta, mobitela i kojekakvih priručnih čuda dostupna je u doskora mnogim svjetskim zabitima. Iluzije i nade, o tamo negdje sretnom svijetu bez patnje i poniženja potiču porive ljudi da iz nesreća bježe prema obećanim zemljama. Internet im je suborac u tome. Pogotovo kada i političari iz Zagreba i crkva daju novčanu nagradu za naseljenje u Dalmaciju.

Svakako je najavljeni zid ishitren, anakron i jeziv odgovor na jedan od izazova s kojim se, ne samo Dalmacija, ne zna nositi? Kad o njemu sudimo, možda smo u opasnosti da padnemo u zamku zamjene pars pro toto. Da od stabala ne vidimo šumu.